SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


riječki rock

ISTOČNI IZLAZ

Bojan Mušćet

Izdavanje trostruke antologije Riječki novi val (Dallas, 2008.) podsjetnik je na vruća rockerska zbivanja što su se zbivala u gradu na Rječini prije tridesetak godina, ali i dokument uzavrelih neiskorištenih mogućnosti iznimno talentiranih glazbenih posada. Da je Rijeka imala snažniju logistiku (diskografska kuća, TV medij, potpora struktura…), kao što danas ima, sigurno je kako dobar dio snimaka na antologiji ne bi bili samo dokument vremena, nego bi većina izvođača ostvarila mnogo bitnije karijere. No, pošto se babi nije zbilo ono što joj se snilo, valja s ponosom čuvati činjenicu da je Rijeka unatoč svemu bila rasadište iznimnih glazbenih talenata, što antologija dokazuje iz pjesme u pjesmu.

Objavljivanje te antologije sasvim sigurno povod je za neke analize glazbe tog doba, osobito s obzirom na trodesetljetni odmak, pa se neki mitovi i legende mogu jasnije osloboditi mističnosti, ali se – s druge strane – neke činjenice koje tada nisu bile jako bitne ili su, pak, bile uobičajene, mogu sada smjestiti u pravi kontekst.

O svakome od izvođača s antologije dala bi se napraviti izvrsna priča, no osobno mi je vrlo intrigantna storija o Istočnom izlazu, bandu za koji sam uvjeren da je mogao napraviti veliku karijeru da je netko njihove tinejdžerske kikseve uspio transformirati u komercijalnu kategoriju s jedne strane, i da su djelovali u tadašnjim medijskim središtima Zagrebu ili Beogradu, s druge strane.

Istočni izlaz startao je 25. lipnja 1980. u Narodnoj čitaonici na Trsatu s dva poznata banda Mrtvim kanalom i No.1 i još jednim novopridošlicama na sceni, skupinom Kaos. Ta tri banda imali su žestoku punk-okosnicu svoga rada, kao i već stasali heroji riječke rock-scene: Parafi i Termiti. I Istočni izlaz imao je punkerski izričaj u svojim korijenima, ali oni su svoju pravu inspiraciju potražili dalje od reske gitarističke tutnjave koja je činila temelj zvuka ostalih bandova.

Naime, umjesto prijeteće-urlajućih vokalnih eskapada, Istočni izlaz je u svoju zvučnu sliku unio melodiju, pa se pametno iskorišten potencijal pratećih vokala (osobito izvrsnog bubnjara Lea Rumore koji je kasnije preuzeo glavnu vokalnu ulogu u Ogledalima, bandu koji je direktan nasljednik Istočnog izlaza) sjajno ukalupio u zarazne refrene power pop-pjesama.

Na scenu Narodne čitaonice, osim Lea Rumore, istrčali su gitaristi Damir Bajić i Siniša Vukotić, basist Nenad Milković i pjevač Mladen Urem, čiji je brat Andrej iste večeri zasjeo za set bubnjeva Kaosa. Prkosni sedamnaestogodišnjaci na nastupnom koncertu ipak su zadovoljili punka žednu publiku jer su isprve isporučili dva autentična punk-hita – Plava koverta (premda se referiraju samo na školske prilike, stihovi "Plava koverta čuda radi/plava koverta iz govana vadi" govorili su više nego stotine sjednica raznih komiteta na kojima su se općenito davale drugarske kritike na temu mita i korupcije) i Paraziti. O nastupu banda Zvonimir Pliskovac je u Novom listu 30. lipnja 1980. zapisao:

"Dobro uvježbani, s odličnim bubnjarom i pjevačem koji je uvjerljivo i proživljeno otpjevao tekstove i koji će, vjerujem, uz malo vježbe i iskustva prerasti u pravog tumača i animatora scene."

No, ono što je osobito bilo zanimljivo jest činjenica da se Istočni izlaz nije pojavio u uniformi svih riječkih bandova koji su primirisali pozornicu, a to je kožna jakna, izrezbarene traperice i crne visoke starke, nego su krenuli u nastupe s jednobojnim košuljama, uskim kravatama i sakoima. Gitarist Damir Bajić imao je dugu kosu čime je prekršio nepisano punkersko pravilo, ali s obzirom da su kolektivni heroji riječke punk-scene Ramonesi imali duge kose, Bajiću se to toleriralo.

Ono što se nije toleriralo jest ime banda. Naime, drugovi iz Komiteta prepoznali su ime banda kao nepoćudno jer se time navodno sugeriralo da bi bijeg od tadašnje jugoslavenske stvarnosti članovi banda potražili na Istoku, u raljama Informbiroa, valjda. No, razum je ipak prevladao: istočni izlaz je građevinski termin za konstruktorski zahvat na Sušaku/Piramidi čime se nastojao odteretiti promet zbog silnih gužvi tijekom ljeta na ulazu u Šetalište XIII. divizije, odnosno izlazu iz Ulice Janka Polića Kamova (zanimljivo: u prvoj je ulici rođen, a druga je dobila ime po književniku za stvaralaštvo kojeg je Mladen Urem kasnije postao vodeći stučnjak). Sve se to odvijalo početkom osamdesetih, a kako su članovi banda stanovali na Sušaku, izbor imena im se činio aktualnim i zanimljivim.

Stilski, vizualno i glazbeno, Istočni izlaz je za riječku scenu bio ono što je The Jam značio za britansku, a Blondie za američku punk-scenu. Bio je to rasni novovalni sastav koji je u izraz ugradio melodioznost beata šezdesetih i žestinu punka sedamdesetih, a stihovno se okušao u buntovnim tekstovima (ponajviše vezanima uz školsku tematiku…), ali vješto obrađujući ljubavne i melankolične teme od kojih su punkeri bježali kao vrag od tamjana, jer se to pjeva samo na estradi i na festivalima.

Stoga je Istočni izlaz bitan ne samo za realizaciju pune pop-potentnosti kroz Ogledala (kojima, nota bene, napokon izlazi album s izvrsnim snimkama iz tog doba), nego zato što je prvi otvorio novovalna vrata mnoštvu riječkih bandova koji su u svoj izraz ugradili pop-melodioznost, od žešćih Konjaka i Miragea do klasičnih pop-formacija kao što je Cacadou Look. Upravo je Istočni izlaz ona nit poveznica riječkog vala koja vodi od Parafa i Termita do Laufera i Leta 3 koji su djelovali krajem osamdesetih dokle se, zapravo, novi val u Rijeci stilski održao.

Drugi koncert Istočnog izlaza bio je na stadionu NK Orijent 29. kolovoza 1980. uz Kaos i Azru, a do kraja te godine nanizali su još pet nastupa. Nakon još jednog nastupa u Trsatskoj čitaonici, ovoga puta u društvu Zadnjih i Električnog orgazma 2. studenog 1980. Ivan Molek je u Novom listu napisao:

"Godištem mlađi dečki iz Istočnog izlaza zaokupljeni su prvenstveno najizraženijim manifestacijama adolescentske mitologije – problemom odrastanja, škole, prvih ljubavi te nekim devijantnim pojavama s kojima se suočavaju. Njihov najbolji broj 'Plava koverta' svojim zaraznim pratećim vokalima klasičan je primjer eventualnog hit-singla."

Prve pjesme Istočnog izlaza bile su uistinu izraz juvenilne rebelije uz preuzimanje već poznatih obrazaca, pa tako stihovi Svu noć sam lutao ulicama grada/i gledao kvartove obilja i smrada/nije više kao nekad naša stara Rijeka/postala je svima tuđa i daleka iz skladbe Grad inspiraciju crpe na Rijeci Parafa, a Živimo život parazita/živimo život nametnika/živimo život kako treba/jer dug je put do neba iz hita Paraziti svakako mnogo duguje Vjernom psu Termita.

Ipak, nakon što su ispljunuli sve što im je bilo na pameti, skratili su tekstove pjesama i primjenom kratkih krokija, bez isuviše pametovanja, po načelu manje je više, dobili su mnogo. Na primjer, kompletan tekst pjesme Hladne ruke – vruća ljubav, spojem naslova i stihova djeluje iznimno zrelo: Živim bez majke/s ocem koji pije/imam život koji mnogo vrijedi/sav sam sretan kad me otac tuče/onda makar znam da ga imam. Tu skladbu i pjesmu Ujutro snimili su 13. siječnja 1981. u studiju Radio Rijeke. Nažalost, to su jedina dva studijska zapisa ovoga banda (oba se nalaze na antologiji Riječkog novi val), a karakteriziraju ih precizna ritmička podloga, izvrsna melodiozna gitarska međuigra te jednostavni, ali upečatljivi stihovi.

Nekoliko pjesma napravljenih na taj način: Djevojko, Nešto mi se plače ovih dana i osobito pjesma kojoj, nažalost, nije bilo suđeno da bude nacionalni evergreen poput Moje prve ljubavi, Haustora ili Zamisli život u ritmu muzike za ples Filma – Ti se meni tako sviđaš transformirali su Istočni izlaz početkom 1981. u posve definiranu novovalnu posadu spremnu da krene u proboj izvan riječkih koncertnih podija. Sa samo tri esencijalna stiha: Ti se meni tako sviđaš/Volim kad mi radiš neke stvari/Volim duge šetnje po plaži i zaraznom melodijskom linijom, Istočni izlaz realizirao je skladbu s iznimno jakim hit-potencijalom, no unatoč takvom kapitalu, nije dogurao dalje od riječkog Studentskog centra, gdje je u originalnoj postavi odsvirao posljednji koncert 26. ožujka 1981.

Dakako, razlozi nisu bili glazbene prirode, kao kad je godinu dana kasnije Paul Weller raspustio The Jam na vrhuncu slave obrazloživši to odlaskom u nove muzičke izazove. Kao što su tekstovi Istočnog izlaza problematizirali adolescentsko razdoblje, tako je i prekid bio uzrokovan tipičnim tinejdžerskim frustracijama. Ispravljanje negativnih ocjena u školi, roditeljski pritisak i trzavice među članovima jednostavno su srušile Istočni izlaz. Nadam se da ću uspjeti u školi, kad nisam u muzici, napisao je jedan od njih u svome dnevniku.

No, kako u tim godinama vrijeme strahovito brzo prolazi, band se okupio u novoj postavi nakon samo mjesec dana. Damir Bajić jedini je zadržao svoju funkciju gitarista, dok je Mladen Urem mikrofon prepustio Deanu Jakovcu, a on se prihvatio druge gitare. Bas-gitaru opasao je Dado Trpkov, za bubnjevima bio je Marinko Latinović, a zvučna slika proširuje se klavijaturama na kojima svira Miro Zupčić.

U toj postavi band je odsvirao još četiri nastupa, a posljednji je bio u Dvorani mladosti, u listopadu 1981. Originalni članovi banda, Damir Bajić i Mladen Urem dogovorno su umirovili Istočni izlaz 20. listopada.

No, band je nastavio s radom s novim pjesmama i novim imenom – Ogledala. Damiru Bajiću, Dadu Trpkovu i Miru Zupčiću priključio se originalni bubnjar Istočnog izlaza Leo Rumora, koji je osim bubnjarskih preuzeo i vokalne dionice. Razrađeniji i profesionalniji pristup priskrbio je dulji vijek trajanja Ogledalima (unatoč kasnijim promjenama postava, a pridružio im se i bivši basist Istočnog izlaza Nenad Milković), nepodijeljenu podršku publike i kritike i – eto – album koji napokon izlazi (njihove pjesme se mogu još čuti na antologiji Riječki novi val i kompilaciji Rijeka-Pariz-Texas).

Istočni izlaz u jednogodišnjem razdoblju rada tako je ipak zaorao brazdu koja je prilično vidljiva i iz ove vremenske distance. Ogledala su imala mnogo veći uspjeh, ali za oba banda vrijedi činjenica da su njihove mogućnosti bile mnogo veće od dometa koji su realno dohvatili. Ipak, mjesto u hrvatskoj novovalnoj povijesti bezuvjetno im je osigurano. Da su nekim slučajem uspjeli, vjerojatno bi današnja sretna djeca jugoslavenskog novog vala neke druge heroje ukomponirala u sadržaje filmskih i književnih spomenara o osamdesetima na ovim meridijanima.


Novovalna riječka punk-rock grupa Istočni izlaz (prva podstava); Leo Rumora (bubnjevi), Damir Bajić (gitara), Siniša Vukotić (gitara), Nenad Milković (bas gitara) i Mladen Urem (vokal)

 

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana