SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


jezik

REČINA, RIČINA ILI RJEČINA

Mladen Zajc

Prije dvije godine na web-stranici Rijeke naišao sam na nazivlje koje želim raspraviti.. Naime, upisan je naziv vodotoka što protječe ispod sušačkoga mosta pod imenom RIJEČINA. Odvajkada su ljudi u našem kraju tu rijeku zvali REČINA, a Gromičani (Grobničani) RIČINA.

Naziv Rječina, u prvotnom pravopisu RIEČINA, slično kao i RIEKA,dali su joj novodošli banski službenici bana Jelačića u RIKU ili REKU u svibnju 1848. g., koji su domaćem hrvatskom pučanstvu nametnuli svoj način nazivanja mjesta, no nisu bili kadri tijekom dvadesetogodišnje uprave uvesti hrvatski jezik u upravu grada i privoliti Talijane i Mađare na službenu upotrebu hrvatskoga jezika.

Tako nalazimo izraz RJEČINA već 1868. g. pri izradi predloška za izgradnju željezničkog mosta na ŠSkoljiću (1). Ali, sve do 1945. odnosno 1947. g. taj se naziv nije mnogo koristio.Trsatski župnik, poznati primorski kroničar, dr. Rački bi ponekad rabio naziv Rječina, a ponekad Riječina, iako mu je pastva izgovarala REČINA. Bez obzira na takve pokušaje, svi su domaći ljudi od Orehovice do Kostrene i dalje zvali, kao što uostalom i danas čine, taj vodotok REČINA! Zanimljivo je da tu rijeku od ušća kod Delte pa sve do ZVIRA (izvora) s lijeve strane Gromičani (Grobničani) zovu RIČINA, a Kastavci s desne strane REČINA.

U Matici vjenčanih plovanije Grobnik (1734.-1815.) (3)svećenici pišu RECHINA, a isti način pisanja (RECHINA) nalazimo i u Jozefinskom katastru (1860-1864.) (4). Jer, mjernici su pri izmjeri katastra Hrvatske uvijek upisivali imena naselja,vodotoka i brda (toponime) onako kako ga autohtono, domaće stanovništvo naziva.


Rečina ili Ričina?

Tako nalazimo naziv REČINA u Urbanističkom planu grada Sušaka iz 1932. g.,(5) u pjesmama Zvane Črnje iz 1933.(6), u Jugoslavenskoj enciklopediji (7) i u Auto – atlasu Hrvatske (8) izdanje 1996.

Prema američkim profesorima zemljopisa, na University of Syracuse, N.Y.,zaslugom baruna Alexandra von Humboldta (9),velikog putopisca i geografa, uvedeno je početkom XIX. stoljeća u zemljopisnu znanost, ali i u književnost, da se nazivi naselja, vodotoka, planina bilježe onako kako to DOMAĆI NAROD IZGOVARA! Poštujući takva pravila, učeni ljudi koriste isključivo nazive koje koristi domaći živalj.

Kad su banski službenici 50-ih godina XIX. stoljeća počeli RIKU prezivati RIEKOM, filolozi i lingvisti nastojali su nazivati Split SPLJETOM, no to kod Splićana nije prošlo, a ni nastojanja da se Livno nazove LIEVNO. I danas u Dalmaciji nasuprot otoku Murteru postoji Tisno, a zanima me kako bi reagirali Dalmatinci kad bi netko htio pisati TIJESNO?

Dolaskom stanovništva Jugoslavije u Rijeku iza 1947. promijenila se slika Rijeke.

Ti novodošli ljudi donijeli su sobom svoje navike, svjetonazore, kulturu, pa i jezik, pa su u ime "Bratstva i jedinstva" nastojali iskorijeniti stare nazive i običaje te nametnuti naziv Rječina ili pak Riječina za domaći izraz Rečina.

Za to širenje i učvršćivanje izraza Rječina smatram najzaslužnijima suradnike glasila, radija TV i tiskovina te ljude iz akademske zajednice koji su i u području geografije favorizirali ijekavštinu prije domaćim izrazima.


Ili pak Rječina?

U gornoj Savoji, na primjer, i francuskom dijelu Švicarske oko Lemanskog jezera, mjesta, vodotoci i planine pišu se onako kako su se ispisivali i pred četiri, pet stoljeća, i taj se način nije promijenio, iako ponekad odudara od pravila suvremenog francuskog jezika koji je već ustaljen pred dva i pol stoljeća.

Pitamo se - zašto se Primorcima nameću takvi nazivi koji odudaraju od autohtonih?

VRATNIK, BANSKA VRATA I RAVNI ŠKOLJ

Na potezu Lujzijane, Sušak-Orehovica, na kraju ulice Račkoga, general Vukasović je 1803. g. probio cestu kroz greben što se spušta od Trsata do bivše Hartere. Taj je usjek narod nazvao VRATNIK.

Tridesetih godina devetnaestog stoljeća Mađari su taj usjek, odvajkada nazvan Vratnikom, nazvali PORTA HUNGARICA. (10)
U spomen dolaska Bana Jelačića 1848., usjek je nazvan BANSKA VRATA. Spomen-ploča bi uklesana u živu stijenu na zapadnoj strani prosjeka s naznakon toga događaja.

Kad se gradila riječka zaobilaznica, istočni potporanj mosta preko Rečine izgrađen je nasred ceste na idućem vanjskom zavoju Lujzijane, 300 metara sjevernije od Banskih vrata. Probijen je tunel i izravnan je pravac ceste, no istovremeno nesvidno (stari gromiški izraz za bedasto, besmisleno, bezveze) taj je prorov nazvan – Banska vrata.

Greben kroz koji je probijen tunel zovu RAVNI, a ponekad i LIŠI ŠKOLJ. Ta glatka i uspravna litica nastala je kad su graditelji ceste prije 200 g. skinuli jedan vapnenasti sloj koji je bio odijeljen od sadašnje litice tankom naslagom organskih tvari. Prema tome, pravilni naziv tog tunela nije Banska vrata, već treba biti RAVNI ŠKOLJ.

DOLNJA OREHOVICA, DOLNJA VEŽICA, DOLNJA DRENOVA

Do Božića 1941.g. ispod prve kuće Orehovice stajala je cestovna ploča DOLNJA OREHOVICA. Talijani su u to vrijeme izmijenili sve nazive mjesta na okupiranom području i onda je Dolnja Orehovica postala NOCERA INFERIORE.

Negdje na početku 1944.g. Nijemci su ponovno izmijenili ploču i postavili novi natpis Banditen gebiete, jer otuda nadalje započimalo je za njih nesigurno partizansko područje.

Iza Drugog svjetskog rata izmijenjeni su svi nazivi dolnji u DONJI pa tako i Dolnju Orehovicu u DONJU OREHOVICU. Srećom, Orehovicu nisu prekrstili u Orahovicu kao su je prije Drugog svjetskog rata znali nazivati graničari – Šumadinci. Slično tako su nazvane Dolnja Vežica i Dolnja Drenova.
Ako se bude nastavilo izravnavanjem i mijenjanjem autohtonih naziva svih njesta po takvom pravilu, onda i Buzdohanj bi trebao prijeći u Buzdovan, a Orehovica u Orahovicu.

Apeliram na odgovorne ljude da vrate stare (originalne) nazive mjesta onako kako su to naši stari domaći (autohtoni) ljudi nazivali.

Mišljenja sam da se takvom problemu trebalo pristupiti s mnogo više senzibiliteta, jer i Primorci imaju pravo zadržati svoja imena i nazive kao što je to učinjeno u drugim dijelovima naše države. Zaboga, pa valjda i Primorci trebaju biti svoji na svome jer, narod bez naslijeđa (tradicije) osuđen je na nestanak!

SUŠAČAN, TRSAĆAN, VEŽIČAN i KOSTRENJAN

Već prije spomenuta transkripcija na ijekavsko narječje prenijela se i u nazivanje stanovnika pojedinih mjesta. Primorci su uvijek stanovnika Gorskoga kotara nazivali GORAN, sad se, međutim, dodaje još jedan slog, pa ga zovu GORANIN, odnosno Sušačana SUŠAČANIN te Trsaćana TRSAĆANIN i slično VEŽIČANIN ili KOSTRENJANIN.

FIUMARA I FJUMERA

Kad se provodio prvi sveobuhvatni popis imovinskog stanja u Hrvatskoj 1785./87. g., poznat pod imenom Jozefinski katastar (11), mjernici su upisivali Rečinu u Rijeci pod nazivima RECHINA, FIUMARA ili FJUMERA.

Mjernik je u uvodnom dijelu poglavlja najprije pisao FIUMARA, jer je to bio naziv službenog talijanskog jezika gradske uprave i ljudi koji su bili školovani i imali vlast.

No, kad je mjernik išao od opisa jedne čestice do druge, odnosno od vlasnika do vlasnika, uvijek je pisao FJUMERA. Zašto? Jer su mu tako govorili njihovi vlasnici, bez razlike bili s desne ili lijeve strane Fjumere.

GROBNIČAN i GROMIČAN, GROBINŠTINA i GROMIŠĆINA

Treba nastojati izgovoriti te četiri riječi i odmah se zapazi gdje jezik zapliće. Gromičani su zamijenili BN za M i nikad nisu izgovarali tvrdo – ŠTINA već mekano – ŠĆINA.

Narod Gromišćine je pojednostavio izgovor i za Podhum, te izgovara POHUM. Tako su Gromičani pojednostavili svoj izgovor, izgovarajući mekano, primorski, za razliku od dinarskog narječja.

Izrazi Gromičan, Gromišćina, gromiški u upotrebi su i među susjednim Primorcima i tako je izvan Gromišćine pokojni dr. Vinko Tadejević iz Praputnjaka pisao pred petnaestak godina u Sušačkoj reviji (14) o poznatom GROMIŠKOM siru.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana