SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


ličnosti

ZAPJENJENO MORE IZMEĐU VRBNIKA I CRIKVENICE

Igor Žic


Mate Dvorničić

Mate Dvorničić (pseudonimi Borislav Istrijanski, Mate Šantić) rodio se u Vrbniku 23. travnja 1886., u obitelji Mate i Franke, rođene Volarić. U rodnom mjestu završio je pučku školu. Znatno kasnije napisao je jednu poetsku impresiju vezanu uz drevni grad nad morem.

 “I stari frankopanski grad Vrbnik, njihovo rodno mjesto, sa svojim kamenim kućama i voltama, malenim prozorima iz kojih probijaše slabašno svijetlo petrolejke i uljenice, sa svojim zvonikom visokim sa križem rimokatoličkim i starovirskim, te ruševine gradskih zidina Kaštela sa forticom ispod Glavače, što je Žmače nosio kao najdraži amanet u srcu, u duši, u svakoj stanici tijela, stajaše iznad njih u daljini, u neobičnom sjaju srebrolike mjesečine.

Nema te baklje, koja mogaše rasvjetliti sve one uske krivudaste ulice, pojate, galije i plokate, saliže i škujice male glagoljačke Atene krcate glagolskih kamenih ploča, one volte i voltice sa brincima i palilima, sa vazama mažurane i mirisavog bosiljka, šeboja (rumenije) i karanfila (rarohuja) do ove goruće baklje ljubavi čistih, bezazlenih i nevinih dvaju stvorova, što plove lađicom po našem uskočkom moru.” (Dvorničić, M.: Na žalu, iz Lišće moga granja, Crikvenica, 1933., str. 30-31)

Gimnaziju je polazio na Sušaku od 1898. do 1906. godine. Profesori su mu bili: Josip Martinolić, rodom iz Malog Lošinja, Riječanin Srećko Jurandić, Rafo Kariolić iz Praputnjaka, Aleksandar Virag iz Varaždina, Grobničan Josip Modestin i Hreljan Ivan Širola. Franjo Kresnik bio je dugogodišnji ravnatelj, od 1886. do 1907., a gimnazija je bila - s 350 učenika - druga po veličini u Hrvatskoj. Dok je polazio Sušačku gimnaziju, u svibnju 1901. iz četvrtog razreda bio je, zbog povrede discipline, isključen kasniji književnik Janko Polić (Kamov) - i to jednoglasnom odlukom profesora. Godine 1905. upisao je gimnaziju kasnije ugledni povjesničar književnosti Antun Barac iz Grižana.

U Zadru je Dvorničić dvije godine pohađao bogosloviju (1906.-1908.).  Pravo je slušao u Zagrebu (1908.-1909.), Grazu ( prof. Gumplowicz, 1909.-1910.) i Pragu (prof. Masaryk i Drtina, 1910.-1911.), te poslije u Berlinu (prof. Schmoller, Harnack, Josef Kohler – koji mu je bio i ostao književni ideal sa svojom kombinacijom znanstvenog i poetskog, te Willamouitz) i Lavovu ( prof. Grabski, Globinski i Balzer, 1913.), gdje je diplomirao i položio državne ispite. Tu se imao prilike družiti s mladim piscem Marinom Begom iz Splita, koji je u tom ukrajinskom gradu doktorirao pravo. Bego je, inače, 1907.-1908. s Milutin Cihlarom Nehajevim uređivao tršćanski dnevnik Balkan.

Dvorničić je počeo s književnom suradnjom u krčkom Pučkom prijatelju, gdje je uz Spašene tiskao i nabožno-poučnu crticu Oj dome domiću, ni mi ga nada tebe! - u više nastavaka tijekom svibnja i lipnja 1907. godine.


Vrbnik, rodno mjesto Mate Dvorničića

“Nebeskim svodom vlada vedrina poput stakla. Sunašce se pokazuje tamo dugo na obzorju, obasjavajući čitav kraj svojim sjajem. Čitava se priroda smiješi. Zvona sa Trsatskog zvonika veselo zvone, slaveći dan Velike Gospe. Mnoštvo hodočasnika uspinje se trsatskim škalama, do crkvice Majke Božje, u kojoj se diže toliko vrućih molitava. Oko žrtvenika u svetištu obilaze nebrojeni hodočasnici po golim koljenima, između njih i petorica što su nama vrlo dobro poznati, a to su Martin sa ženom, dvjema sinovima i sa kćerkom Anicom. Bijahu se naime zavjetovali u onoj teškoj majčinoj bolesti, da će, pomogne li im Majka Božja ozdraviti majku, pohoditi Trsat, svetište Zvijezde mora.

Pomoliv se i zahvaliv, položi majka Aničina pred Majku Božju tri malena dara i to jednu ruku od žutog voska i dva srca. Ruku naime zato, što ju sama ruka Majke Kristove mogaše izbaviti od smrti u onoj teškoj bolesti. Dva srca pako zato, što Ona jedina mogaše omekšati ona dva okrutna sina. Povrativ se kući življaše Martin sa svojom obitelji mirno i skromno. Do malo bude Josip uzet u službu ratne mornarice, dok je mlađi brat ostao slobodan radi oca. Martinova kućica, uz neprestani Tončićev rad opet se digla i punila ljetinom. Vinogradi se opet zazeleniše ako ne domaćom lozom a to amerikanskom…” (Pučki prijatelj, br. 17, Krk, 20. lipnja, 1907., str. 130-131)

          Kasnije se javljao u Supilovom Riječkom Novom listu (od 1911.), gdje je publicirao kritiku zbirke pjesama Prve laste (Pula, 1911.) Alberta Linardića, mladog učitelja iz Martinščice na Cresu. U tom dnevniku tiskao je i brojne crtice: U snu, Jeka valometa, Grobar, Slike sa otoka Krka, Na žalu, Delikventi, Sestre, Udovac (objavljeno i na češkom u praškom Narodu 1913.)… Priča U snu ukazuje na autorovu potrebu da moralizira, ali i na ubrzano književno sazrijevanje, uz naglašenu ironičnost.

“Stupajući malenim, tamnim i krivudastim ulicama riječkog starog grada, kroz Arco romano, zastane sluškinja sa starcem pred jednim željeznim vratima i pozvoni. Starac je tu kuću svojim pogledom iz temelja proučavao. Vrata se otvore, a sluškinja nestane. Starcu, koji je unišao udari u nozdrve jaki zadah pive i vina, cvijeća i parfema, dok se je čulo iz pokrajnje sobe pjevanje i zvukove glasovira. Ovo pjevanje pretvori se u urnebesan smijeh i galamu u času, kad je mlada djevojka, koja se otkinula iz zagrljaja svog pijanoga kavalira, bacila starcu oko vrata. Bijaše razgaljenih grudiju, u kratkim haljinama, a kako bijaše napudrana nije starac mogao ni prepoznati u njoj svoju kćerku Dumu, već ga je ona o tom uvjerila. Starac, neznajući gdje se nalazi, hihotao je od veselja, zahvaljujući bogu što mu je kćerka u ovako lijepoj kući, gdje su ljudi veseli i kadi sope muzika…” (Dvorničić, M.: Lišće moga granja, Crikvenica, 1933., str. 11)

Tijekom 1912.-1914. u Riječkom Novom listu tiskao je pripovijesti Knez Frankopan i Na dan Svete Kate. Uoči Prvog svjetskog rata redovni Supilovi suradnici bili su i književnici: Ante Tentor, Viktor Car Emin, Ksaver Šandor Đalski, Josip Kosor, Ivan Kozarac, A. G. Matoš, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Vladimir Čerina, Augustin Ujević, Milan Marjanović (roman Karijera u stotinu nastavaka), Rikard Katalinić Jeretov, Zvonko Papić, Hanibal Caponi, Arsen Wenzelides…                    Kao protivnik Austro-Ugarske optužen je za veleizdaju početkom Prvog svjetskog rata, te je bio u tamnicama u Rijeci, Trstu, Rovinju i Puli, i u internaciji u više mjesta u Austriji i Mađarskoj. Mobiliziran je 1918., a  kao nepouzdan vojnik morao je obavljati najteže poslove. U sušačkim Primorskim novinama objavio je zbirku impresija s otoka Krka, pod nazivom Po uskočkom moru, no dio tekstova izgubljen je prilikom talijanske okupacije koja je započela 20. studenog 1918.

U praškom omladinskom Valu tiskao je priču Na proštenju, a u Gradu na Vltavi započeo je pisati i prikaz Jugoslavenska književnost u Istri. Tekst je publicirao u više nastavaka u zagrebačkom Obzoru krajem 1918. i početkom 1919. godine. U istom listu bili su mu otisnuti i osvrti na roman Viktora Cara Emina Pod sumnjom, te na pjesme uglednog franjevca Bona Zeca s Krka, za kojeg je napisao da je jedini zastupnik kršćansko-chateaubriandovske lirike i uz Katalinića Jeretova najjačom pjesničkom naturom u Istri. U Domu i svijetu bio je prisutan crticama, novelama i pjesmama; u Vijencu dao je prikaz rada pravnika i književnika Antuna Tentora (Cres, 1860.- Pula, 1910.).


Riječki stari grad u kojem se zbiva Dvorničićeva priča U snu.

Poslije rata, služeći kao pristav kod kraljevskog Sudbenog stola u Zagrebu, položio je 1920. praktički sudski ispit te rigoroz na Pravnom fakultetu.

Godine 1922. položio je odvjetnički ispit i u Crikvenici otvorio odvjetničku kancelariju. Iste godine predao je poznatom skladatelju Antunu Dobroniću, koji je diplomirao kompoziciju u Pragu 1912. godine, libreto za operu Vilina frula. Surađivao je u listu Crikvenica s crticama Urača i Mreže.

Od 1920. do 1926. i od 1928. do  1930. u Crikvenici je, kao upravitelj Dječjeg doma u Kaštelu, djelovao Vladimir Nazor, tada na glasu, uz Milutina Cihlara Nehajeva, kao najveći hrvatski književnik. Nije međutim jasno u kakvim su odnosima bili Nazor i Dvorničić. Ipak, mora se primijetiti da su u njegovoj poeziji tih godina znatno prisutnije erotske teme.

 Jedan od njegovih tipičnih tekstova, u kojima je spajao svoje interese za paleoetnologiju i povijest književnosti na Kvarneru, neobičan je, ali prilično ambiciozan esej Utjecaj mora na psihu Gornjoprimorca. Taj uradak bio je tiskan 1929. godine, u tematskom broju zagrebačke Nove Evrope koji je bio posvećen Gornjem (Sjevernom) Jadranu. Na razmeđu poetskog i znanstvenog njegov nemirni duh bio je najrazigraniji.

 “Ko se u životu prošeće kroz vražje zidove (gromače) našeg Gornjeg Primorja ispod kojih se razlio plavi Jadran, taj mora da osjeti kako more sa svojim krasotama i svojom veličanstvenošću blago djeluje na čula i nervnu mrežu, na čitav psihofizički organizam. Osim samog neba i nebeskog svoda, nijedan dio prirode nije u stanju potencijalnosti kao more, da u nama razbudi i razvije razumnu inventivnu i refleksivnu svijest, i da svoje slike, koje se neprestano mijenjaju, nametne našem pjesničkom osjećaju.

 Valovi sa svojom bisernom pjenom, iz koje je – po starogrčkoj priči – izašla božica ljepote Afrodita, svojim šumom i svojom lomljavom, tjeranjem i utrkivanjem u naponu divlje i neslomive sile, ili mirna jedva namreškana i u bore nabrana pučina morska, poput plave ili zelene svile, ili posve mirna za vrijeme bonace, u kojoj se ogleda rumeno nebo pri smiraju sunca, ili gusti oblaci koji kuljaju kao sivi dim za bure, ili tamni olovni oblaci za jugovine, ili more prepuno sunčanih zraka, koje rek bi vrije kao rastaljeno srebro, ili je puno zvijezda za vedre noći – sve su to slike koje proživljava Primorac u kratkim vremenskim razmacima, a koje djeluju na njegovu intelektualnu snagu i svijest, te na njegov temperament i karakter…

More je svojom tajanstvenom moći djelovalo na našeg Primorca i njegovu dušu, da je on – gotovo bez iznimke – pošten; ono je urezalo u njegov mozak brazde slične onima na morskom dnu, a koje odgonetnute znače: u red, uvijek napred! Karakter Gornjoprimoraca baštinio je, od morskih klisura koje ga okružuju i sa kojima se bori, ove osobine: tvrdokornost i izdržljivost, te sklonost ka mističnome. Uopće, narodi koji žive na moru zaostaju u znanostima za kontinentalnim narodima; ali sunce pod vrelim južnjačkim nebom raspaljuje življe maštu, sjajnije je i snažnije, pa se pjesnici i umjetnici osjećaju u poeziji više kod kuće. 

  Uticaj mora odražava se, isto tako, i na duši naše inteligencije u Primorju. Idealizam, misticizam, nacionalizam nalazimo u svim njihovim književnim i umjetničkim djelima; misticizam prevlađuje još u staroslavenskoj književnosti Primoraca, a glagoljica je našla najveće pobornike u Gornjem Primorju. Ovdje se ne možemo na tome zadržavati, pa ćemo samo još zabilježiti ukratko odjeka uticaja mora na dušu i maštu najpoznatijih naših književnika iz Gornjeg Primorja: Ivana Mažuranića, Eugena Kumičića, Ante Tentora, Silvija Strahimira Kranjčevića, Vjenceslava Novaka, Frana Mažuranića i ostalih, kojima se pridružuju i neki pisci koji nisu baš Gornjoprimorci, ali su im ponajbliži, kao Vladimir Nazor i Marin Bego…

  Trebalo bi da se zadržimo malo i na ostalim odličnim književnim imenima iz ovoga kraja: Anta Tentora, noveliste koji rješava pretežno socijalne probleme i kriminalne događaje otoka Cresa, Lošinja i zapadne Istre, rođenog Cresanina, dijete mora koje ga vabi na slikanje njegovih bura i noćnih idila; Josipa Gržetića, Krasanina i Josipa Draženovića, u čijim se novelama i crticama u svoj svojoj ljepoti odražuje naš Gornji Jadran. Pa su tu još - pored Frana Mažuranića – i pok. Milan Ogrizović, te Katalinić-Jeretov, Viktor Car Emin, Cihlar Nehajev, Janko Polić Kamov i toliki drugi. Treba spomenuti opise Kvarnera Milana Šenoe, sina Augustova, koji je i sam napisao poznati roman Čuvaj se senjske ruke.” (Dvorničić, M.: Utjecaj mora na psihu Gornjoprimorca, Nova Evropa, br. 3-4, Zagreb, 1929., str. 68, 74 i 77).


Mate Dvorničić i crikvenički kipar Zvonko Car

  Cijeli tematski broj Nove Evrope, posvećen Sjevernom Jadranu, bio je pripremljen izrazito ambiciozno. Tu nalazimo dvije pjesme mladog Vinka Antića (poslijeratnog ravnatelja riječke Naučne biblioteke i glavnog urednika vrlo uspješne Riječke revije), kao i njegov tekst o rodnom Selcu, ali i pjesme Vladimira Nazora: Trsat, Kraljevica, Omišalj, Senj, Lovran, Motovun, Mošćenice, Pazin i Poreč. Milan Banić napisao je tekst o Sušaku, Cvjetković o razvoju Bakra a Rigoni o Crikvenici. Pregledni  tekstovi bavili su se ekonomskim problemima, ribarskim prilikama te kupalištima i ljetovalištima, a sve je bilo na tragu koncepcije utjecajnog, prodržavnog, političkog lista, koji se povremeno bavio situacijom u različitim regijama posustale Kraljevine.

Mate Dvorničić uređivao je u Crikvenici listove Čas i Slavenski Jadran. Ovaj potonji izlazio je kao tjednik tijekom 1931. godine, a trebao je poslužiti čvršćim kulturnim, ekonomskim i turističkim vezama između Kraljevine Jugoslavije i Čehoslovačke. Tekstovi su bili publicirani na hrvatskom i češkom. Mogu se spomenuti članci: Vinko Antić: Današnje Selce (br. 1), Car: Kiparska umjetnost u Crikvenici i crikveničkom srezu (br. 2)… List se tiskao u Knezovoj Vinodolskoj tiskari u Crikvenici.

U istoj tiskari Dvorničić je 1933., u vlastitoj nakladi, tiskao zbirku različitih radova Lišće moga granja, u kojoj je pokušao sjediniti svoje vrlo različite interese. Knjigu je podijelio u pet cjelina, na gotovo dvije stotine gusto otisnutih stranica.

I. dio - Kroz Boduliju i Kiriju – crtice U  zagrljaju, U snu, Vrag, Maj, Šume što plaču, Na žalu, Urača, Ja son ora al nison se, Čavao, Čemu – Ničemu!, U noćnim pohodima, U očekivanju smrti, Inglez, Kako sam postao brusovač i remeta, Majka, Odmetnik, Tri šibice, Lov na lubene, Tri asa fali od danar, Bašunjarski demon, Šturma, Mor je Bog tako otel?, Va tošu.

U kratkoj priči Majka dao je prikaz tuge dostojan antičke tragedije, opisujući događaj s groblja u Puntu (Aleksandrovu), zarobivši čitatelja svojom ogoljenom, razornom jednostavnošću.

“Dušni je dan u Aleksandrovu, valjda najljepšem mjestu na otoku Krku, što se je prostrlo uz sjeveroistočni dio obale košljunske drage, mjestu marljivih kopača i brodara, koji trguju drvima na trabakulima u Pulu, Veneciju i Ankonu i Zadar.

Ona je došla u crnini, u dubokoj crnini.

Na vratima groblja je zastala, dubok uzdah kano da joj je prekinuo srčanu aortu videći pred sobom križeve i grobove pokrite bijelim hrizantama i crvenim, žućkasto-crvenim udovičicama, što naklanju svoje nježne glavice k zemlji na kojoj gore svijeće od voska i dušice na ulje.

A ipak nije pala! Nije pala jer je nose eterička krila duša njene djece, koje su je dočekala na vratima groblja i stale cjelivati njezine orošene vjeđe, blijedo naborano lice, mokru kosu i hladne ruke, gotovo skamenjene ruke na kojima su se raspoznavale modre žilice a bljeskali gotovo prozirni, staklenasti prsti sa bijelim noktima.

Zvali su je i ona nije znala komu da prije priđe. Zvali su je kao što se majka zove, grlili i ljubili kako se jedino majku ljubi i grli. Oni su se njome ponosili, pokazivali joj vanjsko ruho svog groba, svog ležaja pokrita cvijećem. – Ne samo to, jer ona je htjela da vidi u nutrinji, ona je htjela da vidi nutrinju njihovog groba, gdje leže njihove kosti, između četiri daske, koje gnjiju, koje propuštaju i pune se zemljom, mokrom i vlažnom.- A isto tako i oni htjedoše vidjeti njezinu nutrinju, htjeli su vidjeti njezinu bol u srcu, u  mozgu. A ta bijaše neizmjerna…

…I razgovor se protegao u beskonačnost… I kad je posljednje zvono prestalo brecati na crkvi i kad je posljednja svijeća gasila se na grobovima ona je još uvijek - i ako je sunce prodiralo sa Treskavca i sipalo na zemljano crepovlje kuća bojadisanih sad bijelo, sad plavo, sad tamnožuto, te na brodovlje usidreno u luci, na spomenik poginulih Puntara u svjetskom ratu, što se bijeli ispod stabalja u parku, te na košljunsku dragu i franjevački otočić Košljun - ona je još uvijek sjedila na grobovima. I kad su je htjeli otstraniti iz groblja po redaru Maričiću iza blagoslova i pohoda procesije ona se nije dala. Zaspala je na grobu najmlađeg sina i nije se više probudila…”  (str. 79-80)

U knjizi, koja je pokušaj sinteze njegovog dotadašnjeg literarnog rada, slijede dijalektalne, čakavske i književne, hrvatske pjesme.  

II. dio - Moje stare čakavske sopile – pjesme Moje breme, Moje selo, Dedov Baras, Mladiću s plokati, Na proštenju u sv. Ani grižanskoj, Vazmenska jaja, Mat i hći, Lička krava na skali bodulskog broda, Igra, Verbenski nocturno, Buduća punica budućem zetu, Ja san čakavac.

III. dio – Moji časovi – pjesme Majka nad koljevkom prvog djeteta, Danas sam pošao na žal…, Pad Korintija, Bribiru, U Papratima, Đaku iz Lindara u Krku, U Glavotoku, Ravnoteža antagonističnih psihičkih refleksa, Svetom Antunu Padovanskom, Savjesti, Usred maslinika, Lutanje misli, Sv. Augustinu, Bodulki, Melancholia agitans, Minus i plus jedan, U Grabrovoj, Svemoćni dinar, Ja stvaram svijetove…, Mojoj Jagodi, Tribaljskoj ruži na groblju, Morači, Retrospectiva stringocephalica, Sopaljaska murvica, Koračnica nagonskog staničja, Bijeli kušini.

Opis svog grozničavog, tek ponekad sustavnog stvaranja, sažeo je u kratkoj pjesmi Ja stvaram svijetove, koja ima u sebi nešto od Kamovljeve žestine.

 

“Ja stvaram svijetove

Ja stvaram nebesa

Puna zvijezda i proljeća

Puna čudesa.

 

Moj je mozak

Bijesna lokomotiva,

Što riga misli

Ko vatru iz sebe.

 

I noć rasvjetljuje,

I ceste se nižu

I slike se rišu

I uvijek nove…” (str. 143)

 

IV. dio sadrži tri kratka prijevoda Giordana Bruna, Friedricha Nietzschea i Alfreda Momberta.

V. dio su Književne studije: Cresanin Frane Patricije (Frane Petrić), Drago Godra (pseudonim Draga Fućka, Budimpešta, 1899. – Varaždin, 1989. Završio Trgovačku akademiju na Sušaku jer su mu roditelji živjeli na Orehovici, izdavao Bilancu u Zagrebu, a neko vrijeme i Primorski Novi list na Sušaku. Autobiografiju Bez doma, koja se odnosi na vrijeme D’Annunzija, tiskao je na Sušaku 1930.), Mirko Jelušić i Fra Ignac Radić.

Pisce vezane uz čakavštinu želio je okupiti u  knjizi Čakavska književnost, koja se nikad  nije pojavila, kao ni nekoliko drugih njegovih odviše ambicioznih projekata. Nikad nije objavljen njegov roman U zagrljaju valovlja u kojem se bavio crikveničkom svakodnevicom.

Iste godine napisao je predgovor za knjigu čakavske proze Ivana Lončarića-Papića (Selce, 1870.- Selce, 1964.) Paćuharije (Crikvenica, 1933.). Planirao je opsežno djelo Književnici i filozofi Istre i Hrvatskog primorja, iz čega je objavljivao manje teme. U uvodu teksta o Dragi Godri (objavljenom i u zagrebačkom Obzoru, br. 24, 1933., str. 2-3) iznosi niz imena koja su ga godinama zaokupljala na ovaj ili onaj način.

“Kad bi čovjeka zapitali, da li imade većih duhova na literarnom i umjetnom polju zapadni dio Hrvatskog Primorja i Istre, nego li istočni dio Hrvatskog Primorja od Novog do Senja i Novigrada, bio bi po mojem mnijenju na čudu. Na jednoj strani Franković Matija, braća Vergerije, Lupetina, Grbić, Voltić, Stanković, Glavinić, Dobrila, Derenčin, Kumičić, Jurandić, Mirko Jelušić i Ante Dukić, te Carpaccio (Krpačić), Tartini (Trtina), Smareglia, Klović, Maca Perisova, a na drugoj strani akademik Kalafatović, dr. Josip Pančić, Ježić, Vitezović, Kuhačević, Mažuranić Ivan i Frane, Strahimir Kranjčević, Vjenceslav Novak, Cihlar i Milan Ogrizović.

Ja bih bio od onih, koji bi kazali, da prevaguje zapadna strana. Ova neprestano raste sa pjesnicima, koji su prirodni filozofi ne u smislu Ostwalda i njegove Naturphilosophie, već filozofi i ako se nisu nikad posvetili filozofiji kao specijalnoj spekulativnoj nauci spoznaje i njenih izvora – a ipak su filozofi.” (isto, str. 155)

Također je ispisivao bilješke i za djelo Krivično pravna nauka u svjetlu filozofije, bioekologije i krivičnog prava. Kada su književnik Antun Bonifačić i književni povjesničar Vjekoslav Štefanić 1938. godine pokrenuli Krčki kalendar u Zagrebu, u prvom broju Dvorničić je objavio pjesmu Bodulski melar iz zbirke Primorske rožice. Uoči ubrzanog približavanja Drugog svjetskog rata našim krajevima objavljuje i duži tekst Čakavština u kozmologiji i historiji u zagrebačakoj Istri (1939.-1940.).

 Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. i sukoba s novom vlasti bio je neko vrijeme u zatvoru u Rijeci te u talijanskom logoru Corropoli. Godine 1944. vratio se u Hrvatsku i radio je za Narodnooslobodilački odbor crikveničkog kotara.

Imao je kćeri Leonoru, Jagodu i Franku te sina Matu.

Matu Dvorničića mlađeg, studenta kemije, strijeljali su Nijemci u Ičićima, na samom kraju rata, 21. travnja 1945.

Po oslobođenju Mate Dvorničić najavio je znanstvenu trilogiju: Međunarodno pravo, Politička znanost i Povijest Istre, Rijeke, Trsta i Kvarnerskog otočja. Od svega toga pojavila se tek Sphynx Adriatica (Rijeka, 1945., odnosno 1946.), vrlo neobično djelo s podnaslovom Studije iz predhistorijske toponomastike, paletnologije i paleoantropologije na 112 gusto otisnutih stranica. Ivan Lončarić Papić napisao je nekoliko riječi na početku knjige, uzvrativši za predgovor iz 1933. godine.

“Nalazeći svakodnevno pisca ove knjige naslonjena nad hrpom knjiga, s olovkom ili perom u ruci, dočekasmo i pozitivan rezultat  njegovoga rada. Poznavali smo ga još onda, kad je izdavao svoje listove Čas i Slavenski Jadran. Isto tako dok je surađivao u zagrebačkom Dežman-Lunačekovom Obzoru i Ćurčinovoj Novoj Evropi, te u Domu i svijetu pok. Milana Ogrizovića i kasnije u Primorskom glasu Drage Fućka.

Pohvalne prikaze o njegovom radu nalazimo u knjizi Vjekoslava Spinčića: Crtice iz hrvatske kulture Istre te od Mate Balote, Zvane Kastavca i Ante Rojnića u zagrebačkoj Istri.  Kratak prikaz u Domu i svijetu donesao je i sam pok. prof. Milan Ogrizović, a prigodom ovogodišnjeg Istarskog tjedna, prof. Državne gimnazije u Crikvenici Ela Vučić, također je napisala pismeni referat za učiteljski i profesorski sastanak u Selcima. Međutim, najtopliji prikaz o njemu napisao je njegov prijatelj, češki književnik Jožef Kryžek.” (str. 9)

Jadranska sfinga zbunjujuća je, provokativna, često nadrealna knjiga, no i danas neočekivano svježa i razigrana. Iako pisanu sa znanstvenim namjerama, u osnovi je treba čitati i iščitavati kao fantastičnu književnost – odraz jednog zamršenog umjetnika koji je – iako to nikad nije planirao – susreo Borghesa na neočekivanom mjestu i na neočekivani način. S time što se mora primijetiti da je djelo prilično heretično i ako se gleda u kontekstu službene prijeratne povijesti, ali i agresivne poslijeratne ideologije.

Osnovna, vrlo problematična, ali zabavna teza je da slavenstvo ne datira tek iz VII. stoljeća, kad su Hrvati dosegli more, već da je ono znatno starije, pa je još sredinom IV. stoljeća, dakle 500 godina prije Grgura Ninskog, postojala u Akvileji, odnosno obližnjem Gradu, samostalna slavenska patrijaršija, sasvim odvojena od Rima. Znatno zanimljivije od te teško dokazive teze jest toponomastika (mjestopis) ovog područja, kroz koju Dvorničić vrlo vješto gradi interesantnu priču o gradu i njegovoj prošlosti.

“Rijeka (Promone, Phanas, Vitopolis, St. Veit am Pflaum, Eneo, Flumen, Reka, Rika, Rikva) – Tarsatica.

Pradomovinu prvotnog stanovništva grada Rijeke nalazimo između Moravske Ostrave i Jablonki planina. Dakle na moravsko-šleskom tlu!” (str. 77)

Ovu svoju radikalnu tezu autor obrazlaže na vrlo interesantan način, naime, u tom području postoje nazivi-toponimi koji su očuvani u Rijeci do danas. Tako primjerice:

Vinohrady (njem. Weinberg, staročakavski trsat, Trs-sad ili Trsovsad), odnosno vinograd, potom Velice sedlo – Velika sjedalica i današnji oblik te riječi u Rijeci – Kantrida.

“Naziv Škurinje međutim kao Skoringe nalazimo u današnjoj Skandinaviji. Importiran je po Langobardima kralja Albiona, o kojem pjeva naša narodna čakavska pjesma, koju je travestirao u prozu Vladimir Nazor.” (str. 78)

U okolici Moravskih Ostrava zatičemo još neka interesantna imena: Rastoczine - Rastočine, Zlabing, njem. – Pulac, Brezycz, odnosno Bžežica – Vežica, Pohlom, odnosno Pehlin… što autor smatra dovoljnim da neočekivano precizno odredi prorijeklo pra-Riječana.

Slijedimo autora na njegovom nesputanom lutanju kroz vrijeme i prostor.

“Rijeka tj. grad u užem smislu riječi je starokorintska akropola Promone ili Promonis, a dizaše se na tlu gdje danas leži katedrala sv. Vida. Donji dio akropole, tzv. donji grad Hipopolis nalazio se ispod nje tj. obuhvaćajući jedan dio ulica koje vode prema velikoj crkvi i Zelenom trgu (Piazza dell’erbe). Ovaj dio grada imao je, buduć opasan zidinama, vrata na jugu, koja zamjenjuje kasniji tobožnji Arco romano (Rimski luk), te druga vrata na istoku prema Rječini kroz koja svakog dana ulažaše Helios (bog Sunca) na svojim zlatnim kolima u koja bijahu upregnuti  plameni konji u grad (akropolu) u pohode Poseidonu (bogu mora).


Senj, grad u kojem je Dvorničić radio kao odvjetnik od 1949. do 1953. godine

Hram Posejdonov kao zaštitnika pomorsko-trgovačke republike Korint, stajaše bezuvjetno na samom sadanjem trgu sv. Vida… Budući da u ono staro doba ne mogaše bilo tko stanovati među zidinama grada, tj. u akropoli, slavenski imigranti iz Šleske nastaniše se zapadno od korintske (starogrčke ili starohelenske) akropole uza same zidine. Njihova mogila (metatezom: Gomila) obuhvaćaše prostor vrlo malen. Ti došljaci stupiše bezuvjetno u službu glavara korintske kolonije kao koloni u svrhu obrađivanja zemljišta. Zato i nalazimo raštrkanu i razasutu ovu šlesku družinu na pravcu od sela Markovići (Srdoči) na tlu današnjeg Kastva pa sve do Gorskog kotara (Zlobin).” (str. 78)

Povezujući povijesne podatke, legende, čakavštinu i njemački, Dvorničić ispisuje očaravajuće retke koji nose čitatelja iza i iznad stvarnosti, daleko od ratnih ruševina Rijeke i Sušaka, daleko od pogibije njegovog sina.

 “…Tu se navukla naknadno i kala Slijepog miša (Calle dei pipistrelli), kala čudnog naziva, a još na čudnijem i čudnovatijem mjestu. Stari Slaveni uz Gomilu (Mogilu) i uz mliječno svjetlo mjesečevo, promatrahu lijet ovog večernjeg i dugonoćnoga zračnog svata, gdje kruži, struži i pilotira svojim krilcima nad mogilom (Gomilom) kao duh pokojnika. A sa obale mutne Recine obasjane mjesečevim, magičnim blijedilom, dopiraše staročakavska pjesma hrabrih Amazonki, drugarica Libušinih i umornih mlinara iz svojih mnogobrojnih drvenih mlinova vjetrenjača…

Karakteristična pjesma starih ženskih vladara, koji vladahu bez muškarčeva upliva, a muškarca držahu samo za rasplod, ali redovito osakaćena - većina žena – Amazonki, dade otsjeći dojke, da budu vitkije.

Divojka je divojku rodila (tj. Amazonka)

Malo manju neg je sama bila,

Vitka stasa, i lišca rumena.

Prez dvih dojki, ke nosi divojki.

Konja jaše, britku sablju paše,

Luk napinje, krunu glavi vije,

Vino pije, na muža se smije.” (str. 85-86)

 Ovo djelo, posve neodredljivog žanra, vjerojatno je vrhunac neobičnog, lokalno obojenog nadrealizma, u kojem se tijek autorove svijesti spiralno svija i nestaje u mraku nesreće i bola. Neopravdano zaboravljeno, nikad pravilno pročitano remek-djelo – jedino svoje vrste u Hrvata! – zaista postaje Sfinga, koja postavlja stalno nove zagonetke svakom ozbiljnom čitaču. Sphynx Adriatica duhovni je testament jednog burnog života ispunjenog nesporazumima, zatvorima i borbom za krajnje, kršćansko, etički čisto Dobro.

Godine 1947. Mate Dvorničić preselio je odvjetničku kancelariju iz Crikvenice u Krk, a 1949. u Senj. Umirovljen je 1953. godine, a umro u Vrbniku 26. siječnja 1961. godine. Rukopisna ostavština, za koju nije najjasnije gdje je danas, nikad nije bila temeljito procijenjena. Ostavštine njegovih prijatelja Ivana Lončarića-Papića i Vinka Antića pohranjene su u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Selcu.

 

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana