SUŠAČKA REVIJA broj 65

 


izdavaštvo

VINKO ANTIĆ I HRVATSKO IZDAVAŠTVO U RIJECI

Igor Žic

Vinko Antić rodio se u Selcu 21. studenog 1905. u obitelji zidara Silvestra i domaćice Marije, rođene Jeličić. Otac mu je više godina proveo u Sjedinjenim Državama Amerike i u Africi, idući s gradilišta na gradilište. U Selcu je Antić završio osnovnu školu, stalno pomažući roditeljima oko kuće, čuvajući ovce, loveći ribu i prikupljajući drva. Krajem prvog velikog rata radio je dvije godine kao pisar u Selcu, a otac ga je želio poslati u uglednu senjsku gimnaziju. Otišao je u Crikvenicu, gdje je završio četiri razreda građanske škole (1919.-1922.).

Prve pjesme, Požar na Krku i Rodnom kraju, objavio je pod pseudonimom Silvio Listurski u đačkom časopisu Krijes, broj 5, za 1922. godinu. Time je započeo svoja književna i povijesna lutanja/traženja, koja će ostaviti dubok trag u brojnim tekstovim po najrazličitijih publikacija.

Potom prelazi u Beograd, gdje završava peti i šesti razred gimnazije (1922.-1924.), te privatno sedmi i osmi 1925. godine. Filozofski fakultet dovršio je u istom gradu 1931. godine. Dok je studirao, objavljene su mu pjesme Rastanak i Iskrena riječ u zbirci Pesme budućih (Sarajevo, 1927.).

U tematskom broju prorežimske, zagrebačke Nove Evrope, iz kolovoza 1929. godine, posvećenom Gornjem (Sjevernom) Jadranu, objavio je dvije pjesme: Jadranu i U  zoru novih dana, te tekst o Selcu. 

“…Privlačno more, puno draži i čara,

kad na suncu miruje,

ili dok objesni vjetar dubine otvara,

a pjenušavi se vali propinju uz grebene stare,

da svemir u njima piruje…

Naši vidici zorinim se sjajem zare, -

rtovi i drage, oblici obale mile,

i bijeli žali djevičanski stoje,

kršni obronci nad kojima su ptice gnjezda svile,

ukras su ljepote tvoje…

                        (U zoru novih dana, Nova Evropa, br. 3-4, Zagreb, 1929., str. 66)

          


Vinko Antić

Poezija mu je bila mladenačka i prigodna, no ipak između prilično banalnih rima izbija osjećaj za poetsko i jedna pomalo prostodušna očaranost pejsažem. Kako je živio u Beogradu, a bio iskreni domoljub na onaj tipično primorski način – dakle nasuprot tadašnjih talijanskih presizanja! - pisao je tih godina na srpskom. To pomalo iznenađuje jer su se tada i oni hrvatski književnici koji su se u poslijeratnom jugoslavenskom zanosu priklonili srpskom, razočarani državnom politikom i ubojstvom Stjepana Radića 1928. godine, vratili u okrilje materinjeg jezika.

          Njegovu fascinaciju povijesnim i turističkim temema naviješta ambiciozan članak o rodnom mjestu.

          “Ovako pogodan položaj Selca nije ni u davnini ostao nezapažen i zapušten, i iskorišten je kako se najbolje moglo. Za ere zrinsko-frankopanske, Selce služi kao luka grada Bribira, i poznato je kao tadašnje skromno naselje čije se stanovništvo bavilo ribarstvom. Zaštićena uvala, vrlo pogodna osobito za tunolov, već se u one davne dane  brojila u jača ribarska mjesta, i otad pa sve do kraja rata imala je svoju tuneru. Tu je skladište sušene ribe uredio još Petar Zrinski i u ovoj bribirskoj luci bila su dva magazina soli, koja je ribarima služila za soljenje ribe u velikoj mjeri. Da je zaklonjena uvala služila kao bribirska luka, to se navodi u zapisima onoga vremena; tako se u darovnicama crikveničkom samostanu pominju neki vinogradi u Selcu, poklonjeni fratrima istog samostana.” (isto, str. 111)

          U istom broju Nove Evrope ambiciozan članak: Utjecaj mora na psihu Gornjoprimoraca objavio je Mate Dvorničić. Taj književnik rođen u Baški 1886., između dva svjetska rata djelovao je kao odvjetnik u Crikvenici. U njegovom turističkom časopisu Slavenski Jadran Antić je objavio članak Današnje Selce (br. 1, 1931.). Ta dva ozbiljna primorska intelektualca zadržala su godinama blizak odnos.

          Vinko Antić radio je kao profesor u Podgorici (1931.-1934.), da bi potom, na vlastiti zahtjev, prešao u Krk 1934. godine. Predavao je u istarskoj gimnaziji, koja je, nakon talijanskog zauzeća poluotoka, bila preseljena iz Pazina u Krk. Tih godina imao je prilike prijateljevati s književnikom Ivom Žicom-Klačićem, tada profesorom u Vrbniku. Potom je, kao nepouzdan, komunistički, kadar, prebačen u Tetovo (1936.-1938.).       U Makedoniji je uredio Spomenicu Vjekoslavu Jelinčiću, preminulom mladom ljevičaru, načelniku Selca, kao i publikaciju Naš Jadran. Vrativši se na more predavao je u Crikvenici (1938.-1940.) i tu je stigao izdati i tri broja turističkog tjednika Crikvenica. Do početka Drugog svjetskog rata na ovom području, predavao je i u Čakovcu (1940.) i Kraljevici (1941.).

          Aktivno je sudjelovao u redovima partizana od svibnja 1943. godine. U prvom poraću započinje djelovati u Rijeci, gdje je bio pročelnik Prosvjetnog odjela Okružnog NOO-a za Hrvatsko primorje. Na toj poziciji zauzeo se da prosvjetni odjel publicira 1946. godine jednočinku Iva Žica Klačića Stipan je progledao. Dramu, napisanu lokalnom čakavštinom, više su puta uprizorile amaterske kazališne skupine.              

          Kao glavni urednik pokreće Riječki list (kasnije Novi list) 1. ožujka 1947. i uređuje ga do veljače 1949. godine. Uvijek sklon dinamičnoj izdavačkoj djelatnosti tiska i knjigu I. Kiriljenka Šume valovi hladni, kao prvu u planiranom, ali nerealiziranom nizu. S mjesta glavnog urednika bio je maknut jer se previše brinuo o pravima novinara u vremenu koje nije bilo sklono takvim postupcima. Potom je djelovao kao direktor Građevinskog tehnikuma (1949.-1952.), a najviše traga ostavio je kao direktor Naučne biblioteke (1952.-1965.).

          Godine 1952. Narodna sveučilišta Rijeke, Pazina i Pule, povodom stogodišnjice rođenja oca Istre, tiskala su knjižicu Matko Laginja, za koju je Vinko Antić napisao predgovor. U istoj seriji tiskana je i publikacija Milana Marjanovića Protiv okupatora. Akcija za izbacivanje Talijana iz naših krajeva 1920. godine. Bile su planirane još tri knjižice, no one se nikad nisu pojavile.

          Riječku reviju pokrenuo je, s Dragom Gervaisom, 1952. godine i vodio je do 1968. godine, spretno promičući hrvatstvo i lokalnu problematiku, unutar - a ponekad i malo preko! - granica koje je dopuštala Komunistička partija. Tipičan članak iz tog vremena oskudice i sporog osvajanja slobode njegov je tekst Stogodišnjica časopisa Neven i sedamdesetogodišnjica Hrvatske vile, s podnaslovom Iz kulturne historije Rijeke.

          “Rijeka-Sušak su i u prošlosti, u izvjesnim razdobljima, bili značajan hrvatski kulturni centar. To dokazuje, pored ostaloga, i izlaženje novina i časopisa, bilo u Rijeci, bilo u Sušaku, koji su, iako dijelovi jednog istog grada, bili sad više sad manje vještački odijeljeni u političkom pogledu. No, i usprkos takvih političkih granica na Rječini, kulturne veze, da tako kažemo, i nadalje su postojale na istom nacionalnom, hrvatskom području, pa je taj kulturni rad bio više-manje zajednički i djelovao gotovo u cijelom gradu. To se odnosi i na osamdesete godine prošlog stoljeća, kada je Sušak u jačanju pravaškog pokreta igrao posebnu nacionalno-političku i kulturnu ulogu nasuprot uže Rijeke, tada pod vlašću Pešte. To vrijedi poglavito za razdoblje početkom ovoga vijeka, kada se Sušak kao periferija Rijeke sve više afirmira kao nacionalna, hrvatska jedinica i razvija u samostalni dio grada, što je konačno moralo biti sprovedeno poslije 1918. godine, kada je uža Rijeka političkom granicom odijeljena sasvim od Sušaka…

          Izlaženje novina i časopisa, a također knjiga i brošura u Rijeci – bilo pod imenom Rijeke, bilo Sušaka – svijetla je stranica u kulturnoj povijesti ovoga grada. Povijest tih periodika još nije napisana, iako bi otkrila niz dragocjenih činjenica, koje i danas rječito govore o Rijeci kao hrvatskom gradu.” ( Riječka revija, br. 4, Rijeka, 1952., str. 208 ) 

          U prvom godištu Riječke revije Antić potpisuje i dvadesetak osvrta. Otvorio je stranice svog časopisa riječkim pjesnicima Nikoli Poliću i Ivu Žicu-Klačiću, objavio je pripovijetku Žalost Janka Polića-Kamova, a uspješno je surađivao s kulturnim djelatnicima iz srodnih institucija, kao što su bili: Iva Perčić, Boris Vižintin, Vanda Ekl, Branko Fučić, Ivan Erceg, Ivan Esih, Radojica Barbalić, Nikola Stražičić, Radmila Matejčić, Tatjana Blažeković, Vjekoslav Bratulić… Njegov prijatelj, književnik Ivan Lončarić Papić, objavio je članak Narodna čitaonica u Selcima. Gledano iz današnje perspektive časopis je dobro ocrtavao njegov pogled na svijet te iznenađujuću autonomnost u oblikovanju gradskog identiteta   u izrazito hrvatskom duhu.

          Koliko je Antić dobro sagledavao nedjeljivi problem jezika i kulture, prelomljen kroz hrvatske i riječke interese, jasno se sagledava iz sintetskog, vrlo argumentiranog teksta Rijeka u hrvatskoj književnosti XIX. i početkom XX. stoljeća, tiskanom u kapitalnom zborniku Rijeka, iz 1953. godine.

          “Borba za hrvatske nacionalne ideale koje je istaklo preporodno doba vodila se neprekidno, a tuđinska najezda na Hrvatsku nije popuštala. Hrvati nastoje da ne podlegnu u toj borbi. U Hrvatskom je saboru Ivan Kukuljević 2. svibnja 1843. (u prvom službenom govoru na hrvatskom jeziku, umjesto dotadašnjeg latinskog!, op. aut.), ovako ocrtao prilike u Hrvatskoj onoga doba:

          “Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno i iskreno govoreći nismo upravo ništa. Mrtvi jezik rimski, a živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori. Živi nam se groze, a mrtvi nas drži za grlo, duši i nemoćne nas vodi i živim predaje u ruke. Sada imamo još toliko sile, da se suprotstavimo mrtvom, za malo nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na noge, tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i postavimo ga vladajućim.”

          U takvim prilikama u cijeloj Hrvatskoj i položaj Rijeke bio je, i morao je biti, veoma težak. Riječki madžarofili, oni koji su po riječima Vraza imali ćutjenje za tergovinu, što znači za svoje lične interese, ne mareći za opće, otvoreno su u svom organu L’eco del litorale ungarico (Odjek Mađarskog primorja!, op. aut.) od 1843. zastupali svoj protuhrvatski stav. Od svih hrvatskih gradova, koje su tuđinci redom nastojali otuđiti od Hrvatske, Rijeka je i tada, i kasnije, bila najviše na udarcu.” (Antić, V.: Pisci, Rijeka, zavičaj, Rijeka, 1965., str. 13-14)

         


Vinko Antić (u sredini) s kolegama iz uredništva Riječkog lista na terasi hotela Park.

Cijeli njegov tekst, koji je do danas zadržao svu svježinu i  važnost, bavi se traženjem hrvatskog kulturnog identiteta u mađarskom gradu u kojem su Hrvati govorili talijanski. On je izrazito sustavan autor, koji dobro uočava različite nijanse problema i spretno povezuje povijest i politiku s pitanjem tiskarstva i autorske književnosti. Njegovo promišljanje analizira sloj po sloj problema i dobro se kreće na posve različitim razinama. U sklopu cjelokupnog riječkog jezično-književnog kompleksa, ključno pitanje je Janko Polić Kamov, kao najveći gradski pisac (i to u oštroj konkurenciji jednog Ödöna von Horvatha ili, nešto slabijeg, Enrica Morovicha!), ali i kao autor Isušene kaljuže, najvažnijeg hrvatskog romana XX. stoljeća.

          “Janko Polić Kamov, rođen 1886., umro u Barceloni 1910., istaknuti je član buntovne književne generacije na početku XX. stoljeća. Isključen iz sušačke gimnazije, zatvoren tri mjeseca 1903. u Zagrebu, dakle u svojoj sedamnaestoj godini, postaje putujući glumac i novinar, a vrlo mlad piše u listovima i časopisima: Novom listu, Obzoru, Savremeniku, Zvonu, Pokretu, Hrvatskom đaku, Bosanskoj vili, Mladoj Hrvatskoj. Vrlo je plodan. Za kratko vrijeme od sedam godina napisao je više knjiga. Samo u toku godine 1907. izdao je u Zagrebu četiri knjige: dvije zbirke pjesama, Ištipana hartija i Psovka, te dvije drame, Na rođenoj grudi i Tragedija mozgova. Ove drame prikazala je glumačka škola u Zagrebu ( prvu 8. IV. 1927., drugu 19. VI. 1928.). Njegova novela Ćuška izlazila je u podlistku Novog lista 1908. godine.

          Poslije piščeve smrti riječka knjižara Đ. Trbojevića izdala je Polić Kamovu zbirku kozerija i feljtona pod naslovom Ćaskanja (Rijeka, 1914.), koju je uredio Vladimir Čerina i napisao predgovor Polić i njegova ćaskanja. Prije toga Čerina je objavio opsežan ogled o književnom djelu svog prijatelja u izdanju iste knjižare (Rijeka, 1913.).” (Antić, V.: Pisci, Rijeka, zavičaj, Rijeka, 1965., str. 53)

          Shvaćajući ključnu ulogu Janka Polića Kamova kao najvažnijeg književnika s ovih prostora, u suradnji s tada mladom riječkom izdavačkom kućom Otokar Keršovani, u kojoj je od 1953. godine bio urednik biblioteke Domaći pisci, inzistira na Kamovljevim Sabranim djelima, no taj projekt odužio se idućih nekoliko godina.

Od Antićevih prigodnih publikacija može se spomenuti Za slobodu Istre – Vladimir Gortan, povodom otkrivanja spomenika u Bermu 14. lipnja 1953. Priloge su potpisali Viktor Car Emin, Drago Gervais, Ivo Žic-Klačić, Rikard Katalinić-Jeretov i Nikola Lončarić.

          Godine 1953. Antić je bio utemeljitelj Pododbora Matice hrvatske u Rijeci, a prvi članovi bili su najistaknutiji riječki intelektualci tog vremena: Viktor Car Emin, Đuro Rošić, Kazimir Vidas, Nikola Polić, Milivoj Mezorana, Drago Gervais, Ivo Žic Klačić i Vjekoslav Bratulić.

          Povodom pedesete obljetnice Hrvatske pučke knjižnice u Selcima, 1954. godine, uređuje Spomenicu. Autori tekstova bili su osim njega i: Silvestar Antić, Vladimir Car i tih godina u Rijeku pristigla Radmila Matejčić.

          Iste godine bio je jedan od pokretača i predsjednik Turističkog saveza za Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Istru, a u sklopu tih aktivnosti publicirao je važan sintetski tekst Turizam Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (1953.), ali i Izvještaj o radu I-II (1955.), koji je dao pregled turizma u regiji u najtežim poslijeratnim godinama.

          Antić je intenzivno radio i na pokretanju ozbiljnog Jadranskog zbornika, koji se pojavio 1956. godine, s glavnim urednikom Vjekoslavom Bratulićem. Upravo pišući o riječkom izdavaštvu tog doba, u polemičkom članku Pododbor Matice hrvatske u Rijeci i Matičin jubilej, Antić je napisao:

          “Stoga ako današnji riječki naraštaji u cjelini, po svojoj dužnosti ili iz ljubavi, iz rodoljublja i proleterske svijesti, ne učine ono što traži vrijeme današnje i napose vrijeme sutrašnje i na kulturnom polju u svim vidovima, dakle i na izdavačkom – bilo da je riječ o Pododboru Matice hrvatske (Riječka revija), Povijesnom društvu Hrvatske (Jadranski zbornik), Historijskom arhivu (Vjesnik) ili Pedagoško-književnom zboru (Galeb), onda ostavlja iza sebe prazninu…” (Riječka revija, br. 1, Rijeka, 1963., str. 47)

Napokon u razdoblju 1956.-1958. uspijeva realizirati, kao urednik, Sabrana djela Janka Polića Kamova u četiri knjige: I. Pjesme, novele i lakrdije; II. Isušena kaljuža; III. Drame; IV. Članci i feljtoni. Pisma. Kad se ovako navede, sve izgleda jednostavno i samo po sebi razumljivo, no, kako je sve vezano uz Kamova bilo prepuno dvojbi, sumnji i zakulisnih poteza, kako je njegov građanski egistencijalizam bio zazoran jednom primitivnom i rigidnom državnom sustavu, a njegov autodestruktivni i eruptivni talent neprihvatljiv Miroslavu Krleži, koji je od 1919. godine, kad je prvi put u Nakladnom zavodu Jug pročitao rukopis ( dobiven od Nikole Polića i Vatroslava Cihlara ), u više navrata onemogućavao tiskanje tog kapitalnog djela, problemi su se vukli desetljećima. O tome je iskreno zapisao ponešto i sam Antić.

          “Isticalo se naime godinama da Kamova treba štampati u cjelini, objaviti sve njegove rukopise. Za roman Isušena kaljuža napisano je da je velika šteta, a možda i sramota što još nije štampan (Jakov Ivaštinović, Republika, br. 9, 1955.), a to svakako vrijedi i za ostale rukopise koje je Nikola Polić odstupio Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Po kazivanju Nikole Polića, misao o izdavanju kompletnog Kamova iznio je 1953. godine književni historik i kritičar Antun Barac (koji je pročitao Isušenu kaljužu još u razdoblju Juga, jer je uz Vatroslava Cihlara bio utemeljitelj te izdavačke kuće 1917. godine u Zagrebu!, op. aut.).

Njegova prerana smrt (1. XI. 1955.) prekinula je njegovo nastojanje da se misao oživotvori. Sama misao ostala je međutim da živi. Književnik Dragutin Tadijanović sabrao je sve što je Kamov dao, bilo da je štampano ili još u rukopisu, i pripremio za štampu. Tako su nastala Sabrana djela Janka Polića Kamova u četiri sveska i ponuđena su za tisak baš njegovom rodnom gradu, naime izdavačkom  poduzeću Otokar Keršovani u Rijeci…” (Antić, V.: Kamov i Rijeka, iz knjige Pisci, Rijeka, zavičaj, Rijeka, 1965., str. 209)

          Poslije ovog kapitalnog izdavačkog poduhvata, Antić je u Naučnoj biblioteci postavio, u lipnju 1958. godine, izložbu Stoljeće hrvatske štampe u Rijeci 1858.-1958., koju je pratila njegova publikacija. Osjećajući duh vremena pomaže i Nikoli Poliću, kojem je uredio zbirku pjesama Nad ukočenim gradom ( Rijeka, 1961.). 


Vinko Antić, terakota Zvonimira Kamenara

Zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s esejistom i povjesničarom Vatroslavom Cihlarom, mlađim bratom znatno poznatijeg Milutina Cihlara Nehajeva, odlučuje, ne bez rizika, izvući iz zaborava jednog od najvećih hrvatskih književnika. Nehajev je umro 1931. godine u Zagrebu, a u tom trenutku bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Ako je u slučaju Kamova problem bio u rasutim tekstovima i Krležinoj zlovolji, kod Nehajeva situacija je bila tek nijansu drugačija. Prvi problem bila su njegova Sabrana djela u trinaest svezaka, tiskana korijenskim pravopisom 1944.-1945., u vrijeme NDH. To ga je promoviralo u službenog pisca ustaškog pokreta – s kojim nije imao nikakve veze!

Drugi razlog zanemarivanja bila je poznata netrpeljivost Miroslava Krleže prema svim talentiranim piscima, posebno građanskog, liberalnog ili katoličkog pristupa literaturi.

Antić je Nehajeva, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, vratio na kulturnu pozornicu opsežnim tematskim dvobrojem Riječke revije (br. 3-4, 1962.), te nešto kondenziranijim spomen-spisom Milutin Cihlar Nehajev (Rijeka, 1962.). U tim publikacijama najzanimljivije priloge potpisao je Vatroslav Cihlar, a Antić je doprinio tekstovima: Tiskarstvo u Senju u XIX. i XX. stoljeću, Podvelebitsko turističko područje i Sebald Cihlar.

Iduće 1963. godine uredio je zbirku čakavske poezije More, kamik i srce Iva Žica Klačića (1963.) i napisao duži pogovor.

“Tako je Ivo Žic-Klačić u svom razvoju prešao određeni put. Uvijek je ostao vjeran svom kraju, svojim ljudima, njihovu životu, patnjama, bolima, radostima. O njima je pjevao. On nije slikao ljepote otoka, nije se zadovoljio da iznese samo lijepe slike, da ocrta život otočana sa humoristične strane, da ih slika recimo kao Drago Gervais. Ivo Žic-Klačić je na život svojih otočana, i svoj, gledao kroz prizmu socijalnih prilika, nedaća, stanja zaostalosti i ukazivao na njih stihovima u svrhu izmjene. U decenijama kada je počeo stvarati i kad je najviše objavio, Ivo Žic-Klačić bio je dijete vremena u kome su socijalni problemi izbili u prvi plan, a on ih je osjetio i vidio. Otuda njegova poezija obojena socijalnom notom.” ( More, kamik i srce, Rijeka, 1963., pogovor, str. 87 )

U promoviranju književnika iz Primorja nije zaboravio ni preminulog Dragu Gervaisa, kome je publicirao 1964. godine Čakavske stihove.

Antić je doktorirao na zadarskom Filozofskom fakultetu 1965. godine temom Narodnoosolobodilačka borba u Istri, a iste godine otišao je u mirovinu. Ipak, najvažnije što je napravio u toj godini bila je knjiga Pisci, Rijeka, zavičaj – književni prilozi. Tu je, na 350 stranica gusto tiskanog teksta, prikupio svoje najvažnije tekstove vezane uz povijest književnosti. Ozbiljni eseji i studije, ranije objavljeni, no počesto dopisivani za ovu prigodu, obuhvaćaju: Rijeka u hrvatskoj književnosti XIX. i početkom XX. stoljeća, Školovanje Ivana Mažuranića u Rijeci i postanak njegove prve pjesme, Mladi Kranjčević, Silvije Strahimir Kranjčević i Jakša Čedomil, Josip Baričević, Kamov i Rijeka, Antun Barac u ogledalu zavičaja, Nikola Polić i Viktor Car Emin prema NOP-u.

Na ovu knjigu nadovezuje se podjednako kapitalno djelo Antuna Barca: Književnost Istre i Hrvatskog primorja (1968.). Njegov posao urednika ostao je do danas primjer skrupuloznosti i temeljitosti.

1968. godine situacija se i u Hrvatskoj i u Rijeci počela komplicirati na području iskazivanja nacionalnog identiteta. Ambiciozni Zvane Črnja, koji se pokraj Antića nije uspijevao nametnuti na području tiskane riječi, odlučio je pokrenuti novi časopis Domete, kao odgovor na pomalo zastarjelu koncepciju Riječke revije.

“Opća i dugogodišnja kriza u kojoj se nalazila Riječka revija nametnula je potrebu da se ovaj riječki časopis temeljito reformira te da se njegova fizionomija, koncepcija i program uključe u preobražajne procese o kojima neposredno ovisi dalja materijalna i duhovna izgradnja našeg područja… Da bi se prevladala izolacija u kojoj se nalazila Riječka revija redakcija Dometa će inzistirati na objedinjavanju svih intelektualnih snaga Rijeke oko novog časopisa.” (Dometi, br. 1, Rijeka, 1968., str. 125)

Antić se odlučio na neobičan odgovor novom časopisu, u polemičkom tekstu Riječki listići.

“Jednostavno rečeno, oni su zaokrenuli vratom i po njima trebalo je da Riječka revija – izdahne. Jer biblijske su riječi opet aktualne, naime da kamen na kamenu ne treba da ostane budući započinje novo vrijeme osvajanja pozicija na juriš, da se izjurišaju neki novi dometi.

Stali smo bez riječi. Nijemi smo pred jednom smrću u pubertetu. U neizvjesnosti smo pred jurišem na nove domete, bezimene, vanprostorne, vanregionalne, čardakovske. A mi, naraštaj, koji utire put mlađima, jer mlađi nas nasljeđuju, ukorijenjeni smo duboko u ovo riječko-primorsko i riječko-istarsko tlo. I cijenimo da je konačno Rijeka oslobođena, pa se i ponosimo njenim imenom. I onda kad ga nosi jedna revija.” (Antić, V.: Riječki listići, Riječka revija, br. 1, Rijeka, 1968., str. 51)

U tadašnjim izdavačko-ideološkim sukobima Dometi su dobili 1968. i 1969. godinu, jer su bili agresivniji, suvremeniji, na liniji one duhovne klime koja je iznjedrila Hrvatsko proljeće. Riječka revija prestala je izlaziti sredinom 1968., no onda je Nedjeljko Fabrio 1970. pokrenuo Kamov, kao novu seriju Riječke revije. Nezavisno od novinskog izgleda, Kamov je ostavio dva zanimljiva tematska broja – o Supilu i Starčeviću. Nažalost, bio je ugušen, zajedno s Dometima, krajem 1971. godine. Poslije višemjesečne stanke, Dometi su ipak uskrsnuli i ostali važno lokalno časopisno glasilo idućih desetljeća, no uz česte, gotovo šizofrene, promjene uređivačke koncepcije te posvemašnji autizam pojedinih glavnih urednika.

Vinko Antić objavio je, u vlastitom izdanju, tijekom uzburkane 1970. godine publikaciju Književna ostavština Viktora Cara Emina. Bio je jedan od utemeljitelja Riječkog književnog i naučnog društva, koje je 1971. godine obnovilo Riječku reviju. Ta nova serija održala se do 1974. godine, no bez prave svježine i šire važnosti. Sve je podsjećalo tek na prizivanje sretnijih dana. Podršku u radu pružili su mu Vjekoslav Bratulić i Vlado Pavlinić. Iste 1971. godine predaje javnosti knjigu Odjeci doživljaja. Iz NOB-e u prozi i stihu 1941.-1945.

Nagradu grada Rijeke za životno djelo dobio je 1975. godine.

Bio je glavni urednik vrlo ambicioznog Vinodolskog zbornika (Crikvenica, 1977.). Priložio je i duži članak: Radnički pokret i djelovanje komunista u Vinodolu do 1941. godine (str. 37-77).

          Povodom šezdeset godina tiskanja prvih radova i nagrade Republike Hrvatske za životno djelo, godine 1982. održan je u Selcima skup o djelovanju Vinka Antića. Objavljena je i ideologijom okovana knjiga s izlaganjima te bibliografija koja je obuhvatila impresivnih 659 jedinica. Najkvalitetniji prilog bio je onaj Radmile Matejčić pod naslovom: Doprinos pokretanju i razvoju izdavačke djelatnosti. Dragomir Babić tada je u članku Kulturni djelatnik najpostojanije upornosti napisao:

          “Bilo je i nebenevolentnih pokušaja da se Antićeva djelatnost u određenim kulturnim sferama omalovaži, potcijeni ili da ga se u pojedinim fazama kulturnog života u Rijeci gurne u stranu u ime tzv. teško zadovoljivog ukusa, a u stvari zbog stvaranja prostora tzv. kulturnom mesijanizmu raznih pojedinaca obilno podržanih kojekakvim koterijama kojima je Antić smetao iz ovih ili onih razloga, pa mu se predbacivalo koješta što je na žalost i normalno u svim sukobima izazvanim ličnim motivima. Nezavisno od toga jasno je da Vinko Antić ima mana, pa i postupaka s kojima se ne slažemo, ali toga nije pošteđen nitko…” (Više autora: Život i djelo Vinka Antića, Selce, 1982., str. 83)

          Dragomir Babić, profesor zaljubljen u Balzaka i Mažuraniće, izgubio se u procjenjivanju djela sugrađana kojeg nije posve razumio. Vinko Antić, na jedan neobičan i pomalo razbarušen način, daleko je nadilazio lokalne okvire, stalno tražeći hrvatsku povijesnu nit. Antić je, neovisno od svoje partijske pravovjernosti, izrastao u iskrenog domoljuba koji luta teško prohodnim stazama, tražeći sve ono što može posvjedočiti o trajnosti i otpornosti hrvatske kulture.

U tome je ponekad bio i odviše dijete svog vremena, ali i čovjek koji je znao kako unutar sustava dobro funkcionirati i kako ga iskoristiti za ideološki problematične projekte. Preminuo je 9. rujna 1993. godine, za ratnih dana, dok su Hrvati branili pravo na svoj jezik u jednom od neobičnijih europskih ratova. Njegova bogata ostavština danas je pohranjena u Narodnoj knjižnici u Selcu i ostaje izazov za sve ambicioznije istraživače hrvatske tiskane riječi…

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana