SUŠAČKA REVIJA broj 66/67

 


razgovor

ŽIVOT OBILJEŽEN AUSCHWITZOM

Ljiljana Jerkić


Oleg Mandić

- "Živim bezbrižno jer znam da sam ono najgore proživio i da mi se više ništa gore ne može dogoditi", rečenica je kojom nam je svoju životnu priču počeo Oleg Mandić, čovjek iza kojeg su posljednji put zaškripala i zatvorila se teška  vrata najozloglašenijeg nacističkog logora Auschwitz-Birkenau, koji je progutao više od 2 milijuna ljudi.

- "S 11 godina  iz prekrasne Vile Mandić u Voloskom, gdje sam slobodno vrijeme provodio uz more i promatrao  nadmetanja ribara i mularije u briškuli i trešetI, dospio sam u ''blok'' broj 10 zloglasnog Auschwitza i kasnije završio  u odjelu blizanaca još zloglasnijeg dr. Mengelea."

SR Vi ste  četvrta generacija Mandića porijeklom iz Kastva (Mihotića)...

    "Da, Matko Mandić (1849.-1915.), istarski preporoditelj, čovjek koji je puna tri desetljeća uređivao Našu slogu, glasno i jasno govorio hrvatski u Istarskom saboru 1889. godine, nalazio se sa Spinčićem, odlazio na studij u Prag, nagovijestio novo doba i zaokret u politici hrvatskog narodnog pokreta u Istri i na otocima... on bi bio početak loze Mandića našeg vremena. Kasnije su se redali: njegov brat, a moj pradjed  Frane Mandić, ugledni tršćanski liječnik, imućni zdravstveni nadzornik Austrijskih državnih željeznica. Na izborima se pojavljivao sa  sivim cilindrom u ruci, samo da bi upozorio kako je ''šćavo'' aktivno prisutan. Kastavci su mu posljednje počivalište namijenili kraj brata u tzv. Aleji velikana na groblju Sv. Lucije, kraj legendarnog  kastavskog načelnika Kazimira Jelušića.

Nono Ante Mandić, pravnik - odvjetnik također se  aktivno okušao u političkom životu, sudjelovao je u hrvatskom narodnom preporodu a u političkim previranjima sudjelovao je i u svjetskim razmjerima. Od Petrograda do Londona djelovao je na strani onih koji su rušili Austro-Ugarsku, sudjelovao je u pokretanju tjednika Slavenski Jug, u radu Jugoslavenskog odbora za carsku Rusiju, pomagao zarobljenicima i ranjenicima po ruskim logorima. Simpatizirao je sve što je nosilo ruski predznak, pa je logično da mu se i život okrunio bračnom vezom sa Ruskinjom, mojom babuškom - Olgom Nikolajevnom Stepenko. Bila je Ukrajinka, iz Kijeva, a u Trstu znana kao "lijepa Ruskinja iz Konzulata", gdje je bila sekretarica. Naime, babuška je bila vrlo obrazovana, izvrsno je poznavala književnost, a tečno je govorila nekoliko jezika. Otac joj je bio predsjednik ukrajinskog Vrhovnog suda.


Pod geslom Rad oslobađa odvedeno je u
smrt više od dva milijuna ljudi.

 Zbog politike i babuškine Rusije obitelj se sklanjala u Rusiju i vraćala na ove prostore.

Nono Ante, poput mnogih Istrana, bio je i ostao oštro antifašistički opredijeljen. Tijekom Drugog svjetskog rata njegova angažiranost bila je, na primjer, registrirana već u prvom opatijskom Narodno-oslobodilačkom odboru 1943. godine.  1944. postao je član najviših predstavničkih tijela nove Hrvatske i druge Jugoslavije.  I upravo  nas je to protjeralo iz doma u Voloskom i iz Vile Mandić  preselilo u riječku Via Romu pa u  zloglasni Coroneo u Trst i na koncu u koncentracioni logor Auschwitz.

Naravno, fašisti su znali i za rad mog oca, prvog od tri Olega u obitelji, koji je po opredjeljenju i radu bio sličan djedu; znali su za njegovo demonstrativno odbijanje asistenture na Pravnom fakultetu u Sieni, jer uvijet je bio učlanjivanje u fašističku stranku. To je bilo neprihvatljivo u   životu tog mladog istarskog hrvatski opredijeljenog intelektualca. Kasnije, u partizanima, tata Oleg bio je oficir pri generalštabu. Bio je i tajnik Crvenog križa Hrvatske, a i sudjelovao je na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom.  Po oslobođenju  bio je šef protokola Kraljevskog namjesništva u Beogradu, a nakon preseljenja u Zagreb, načelnik u Ministarstvu pravosuđa…", priča nam  Oleg u svom domu na opatijskoj Punta Kolovi.

Profesor Oleg Mandić, njegov otac, bio je poliglot. Govorio je i pisao na ruskom, talijanskom, engleskom, njemačkom i francuskom jeziku.


Ovo je bilo moje dvorište, tužno se sjeća Oleg Mandić.

Proveo je više od 30 godina na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Istovremenici su ga smatrali povjesničarem, sociologom, teoretičarem države i prava i filozofom religije. Njegova izvanredno bogata bibliografska aktivnost  proteže se od kultnog uvoda u povijest religija Od kulta lubanje do kršćanstva (1954.) preko Leksikona judaizma (1962.) do Rječnika sociologije i socijalne psihologije (1972.).

Kronika Mandićevih neće izostaviti ni Igora ni Egona Mandića, zatim Josipa, Niku, Veru, Milicu, Alexandera, Lianu, Reginu još jednog dr. Olega, sina koji danas živi i kao paleontolog radi u Prirodoslovnom muzeju u Beču.  I, konačno, Olegovu unuku Moiru.

SR Dok ovako pričam s Vama, osjećam snažni pečat kojeg su na Vas ostavili otac Oleg, ali još više nono Ante.

     Otac… da, ali prije svega nono.

Nono Ante bio je šef države, upravljao je novostvorenom Jugoslavijom temeljem sporazuma Tito-Subašić. Kad je Jugoslavija  postala Republika, uloga Kraljevskog namjesništva nije bila više potrebna. Nono je s posebnim državnim ukazom umirovljen i došao je kući. Prijatelji, među kojima i Tito, u početku su ga posjećivali, a zatim sve manje i manje. U Beogradu su mu još malo koja vrata ostala otvorena.

Politička situacija u Jugoslaviji nije bila po nonotovu ukusu. On si je pak među rijetkima mogao dopustiti da to javno i kaže. Bile su to velike polemike s ratnim drugovima i opširna pisma koja je iz Voloskog slao u Beograd i Zagreb. Nono je znao da je to politika o kojoj je kasnije i napisao razmišljanja pod naslovom ''Parabola o bludnici''. Stara, a opet uvijek mlada bludnica, to je politika koja čvrsto hvata svakoga koji se njome bavi, zaključio je parabolu.


Vila Mandić u Voloskom

SR Zanimljiva je ličnost vaš djeda, nameće mi se i pitanje: da li je bio možda slobodni zidar?

     Mnogo su me u životu pitali da li je dr. Ante Mandić bio mason. Nemajući vlastitih spoznaja o tome pokušao sam istražiti ovu prazninu u poznavanju svog djeda. Imam samo dvije informacije o toj temi…

Kad sam postao rotarijanac postali su mi dostupni dokumenti organizacije Rotary, iako rotarijanstvo i masonerija nemaju puno zajedničkog. Interesantan podatak našao sam u knjizi Zorana D. Nenezića: Masoni u Jugoslaviji 1764.-1980. U toj knjizi između ostalog piše:

''Već je i među većnicima Prvog zasedanja AVNOJ-a bilo nekadašnjih slobodnih zidara (koji su surađivali s KPJ ) - dr. Ivan Ribar, dr. Simo Milošević, a njihov broj se povećao na Drugom zasedanju AVNOJ-a pa su uz Ribara bili Vladislav Ribnikar, Ljubo Leontić, dr. Ante Mandić, dr. Anton Kržišnik.''

U istoj knjizi piše još i ovo:

''Na Čerčilovo insistiranje, došlo je do novih razgovora sa Subašićem… stvoreno je Namesništvo sa dva slobodna zidara Budisavljevićem i Mandićem''. To je sve što znam o tome da je možda pripadao masonima.

SR Vi ste po struci pravnik, novinar,  ali i rotarijanac, humanitarac, pa i političar, imate hobi bridge kao i tata. Zapravo geni Mandićevih su se dobro posložili u vama.


Oleg Mandić sa suprugom

    Da, i na to sam ponosan, i uvijek mi je u ušima prisutna poruka sa samrtne postelje našeg Matka Mandića svojim nećacima: ''....molim vas zato i zaklinjem: svome se narodu ne otuđite nikada, ni pod kojim prilikama!'' i zbog toga prioriteti u mom životu su čestitost i poštenje, odgovornost i samosvjesnost, radišnost i organiziranost, pristojnost i kritičnost… U to spada i moja ljubav prema radu, pa isklonost prema ženama i opčaranost kartama. Nisam tolerantan prema gluposti i nepristojnosti.

SR Kao mladić često ste bolovali od raznih upala, porebrice, tuberkuloze.

Da, ostavio je logor dubokog traga ne samo u srcu nego i na tijelo. Znate, nije lako kad se jednom  bezbrižnom školarcu od jedanaest godina, koji je lovio gavune i ciple u vološćanskoj luci, život presječe. Bilo je to 15. svibnja 1944. godine. Upali su  Nijemci u kuću i tražili nonota i tatu, za koje smo mama, babuška i ja tvrdili da su išli u Italiju.

Sjećam se, jorgovan je u vrtu Vile Mandić bio u punom cvatu. Četvorica, koja su nosila kolajnu Feldgendarmerie, okićeni oružjem, odveli su nas sa zavežljajima i ubrzo smo postali dio gomile i nacističkih brojeva. Majka, kao majka, stalno me grlila i govorila: proći će ovo brzo, sine. Baka je šutjela. Vidio sam kako joj se sjaje oči, ali nije plakala. Tračak nade osjetio sam u trenutku kad je babuška rekla mami: Oni nemaju nikakvih dokaza, morat će nas brzo pustiti. Majka je samo slegnula ramenima.

Noć smo proveli u riječkom zatvoru u Via Roma a nakon toga dan u vagonima koji su se udaljavali od Voloskog, Rijeke i Matulja. Kad smo pročitali STAZIONE CENTRALE, znali smo da smo u Trstu. Put do zloglasnog zatvora Coroneo u središtu  Trsta bio je kratak. Bio sam raspoređen s mamom i bakom u ženski odjel u ćeliju 24 na četvrtom katu. Tu smo preživljavali puna dva mjeseca čekajući iz dana u dan da zov smrti mimoiđe našu ćeliju. Ispitivali su nas da bi saznali gdje su tata i nono. Baka je bila gluha, pa su pitanja postavljali pismeno. Odgovarala im je na jeziku na kojem su bila pitanja. Čas njemački čas talijanski.

SR Od kuda su bile druge žene s kojima ste dijelili sudbinu u Coroneu?

     Iz Vižinade, Muna, Učke, Kozine, Rijeke...  Na zidovima ćelije ostavljale su razne poruke…

SR Kakvu ulogu u vašem životu imaju karte, vrlo aktivno igrate'bridge?

     Karte sam upoznao na stepenicama ispod Vile Mandić u Voloskom uz Lungomare. A igralo se i u obitelji. Tako sam razlike između trefa, pika, baštona i dinara, čini mi se, čuo i razabrao već u kolijevci.

Slijedilo je gimnazijsko doba i igra pokera, kasnije razdoblje bilo je vrijeme preferansa na Šalati u Zagrebu. A dok smo bili pripravnici na sudovima,  nemalo smo puta sudnice pretvarali u kartašnice.

Sada je to bridge, i to natjecateljski, koji se igra na turnirima. Bio sam petnaest godina predsjednik Bridge cluba Rijeka, a sada sam tu ulogu, u kasnije osnovanom Bridge klubu u Opatiji prepustio mlađima. Imam puno osvojenih prvih mjesta kao, na primjer na Međunarodnim turnirima u Puli i Postojni.  Dosta sam angažiran u nastojanju da povežem bridge sa turizmom. Pri takvom razmišljanju trudimo se u Opatiju dovesti što više bridge-događaja: na primjer već koncem ove godine imat ćemo tu Studentsko prvenstvo Evrope.

SR Spomenuli ste žene...?

     Kažu da uz karte idu i žene. U mome slučaju nije baš tako. Bio sam oženjen pa rastavljen, a sada sam oženjen s Duškom, i to sretno već 40 godina. Imam sina Olega iz  prvog braka i kćer Arianu od Duške.

SR Mi smo kolege, novinarstvom ste se odavno počeli baviti, kako gledate na novinarstvo nekad i danas?

    Mnogo sam godina proveo u marketinškim odjelima i tada nije bio utjecaj novca toliko snažan i svemoguć kao danas. Oglašivači pritišću sve medije i elektronske i tiskane, borba na tržištu za opstanak jaka je i zato prevladava senzacionalizam, žutilo, crna kronika, i ne mogu si zamisliti kuda to, uz sve moguće portale i web stranice ide, zajedno s ovim Internetom koji je i mene zarobio.

A zamislite, sredinom 50-tih bio sam utemeljitelj crne kronike u hrvatskim novinama.

60-ih sam prešao u stručne vode i objavio 4 knjige. Tada sam predavao na Visokoj upravnoj školi u Zagrebu. A šećer na kraju - 2001.: Kronika obitelji Mandić, te 2005.: Rotary i mi - prvih 100 godina.

SR Putovanja?

    Zarekli smo se Duška i ja da ćemo svake godine putovati u neku drugu zemlju, održali smo to do Domovinskog rata. Posjetili smo više od 90 zemalja. Pisao sam i o tome, držao multimedijalne prezentacije.

SR Rotarijanstvo ?

     To je taj moj humanitarni rad.

SR Znali ste da vas ne čeka put prema Voloskom?

U noći 10. srpnja tupo su odzvanjali koraci tršćanskim ulicama, čekala nas je željeznička kompozicija stočnih vagona. Za nama su snažno zatvorili klizeća vrata, zabravili ih željeznim šipkama i ostavili nas na podu, na slami, u mraku i nagađanjima kuda idemo. Putovali smo na granici ljudske izdržljivosti u smradu od nužde koju smo morali obavljati u vagonu, u nedostatku vode i zraka jer su prozori bili zabijeni daskama te u strahu od bombi koje su fijukale i padale svako toliko u okolici. Putem smo dobivali pojačanje novih prepunih vagona.


Ovako su nas smjestili u barake na krevete na kat.

Drugog su dana na otvorenoj pruzi otvorili vagone i dali nam vode. Vidjeli smo da je netko kredom na vagon napisao Auschwitz - nama to onda nije značilo ništa!

SR Vi kao dijete ne, ali vaši, mama i baka, jesu li one ranije čule za  Auschwitz?

     Kad se danas prisjetim tih dana naprosto ne mogu vjerovati da nitko od oko 3000 zatvorenika u našem transportu nije tada znao za taj logor koji je već postojao četiri godine i u kojem se sistematski ubijalo danju i noću.

SR Vi ste bili dijete, 11 godina, da li je postojao odvojeni odjel za maloljetnike?

     Dječaci do 10 godina odlazili su s majkama u ženski logor. Meni se posrećilo: u općem metežu nije primijećeno da sam prešao dobnu granicu za muški logor, pa sam privremeno ostao sa mamom i babuškom. Na lijevu podlakticu istetovirali su mi "muški" broj 189488.

U ruci sam držao komadić platna s crvenim trokutom, što je označavalo političkog zatvorenika, zeleni su bili obični kriminalci, crni saboteri, žuti Židovi.

Dan je počinjao u tri sata ujutro. Prljavština se miješala sa zemljanim podom. Doći do rupe u nužniku nije bilo lako, a sve je bilo brzo i pod nadzorom. U logoru je bio najviše na cijeni češnjak, imati jednu glavicu češnjaka značilo je posjedovati pravo bogatstvo, za njega se moglo zamijeniti 10 dnevnih obroka kruha. Crveni luk i češnjak bili su visoko cijenjeni zbog bogatstva vitaminima.


Mama, babuška i ja u pratnji crvenoarmejaca posljednji smo napustili logor Auschwitz-Birkenau.

SR Pa kako se u takvim uvjetima moglo nešto  prokrijumčariti i organizirati razmjenu?

     Najviše se nabavljalo krađom, ali za krađu se riskirao život: kolone su svakodnevno  odlazile u plinske komore.

SR Kako to da se, u  uvjetima u kojima su  kolone ljudi dnevno bezrazložno pogubljivane, organizirala i liječnička pomoć. Konačno i vas su bolesnog, premjestili u ženski Revier (bolnicu), i to u odjel blizanaca  zloglasnog dr. Josefa Mengelea?

     Iako je na vratima logora smrt kucala svaki dan i po nekoliko puta, istovremeno u tim bolničkim rezervatima imali smo čak i fieber liste u koje se kao u svakoj normalnoj bolnici dva puta dnevno unosila temperatura bolesnika. Međutim i ovdje su "odabrani" završavali u krematoriju. Nije za shvatiti, ali bilo je tako.

SR Kako ste doživjeli dr. Mengelea?

    Bio je strah i trepet u čitavom bolničkom odjelu. Za pregled je više koristio nalivpero nego slušalice. Vodio je sve selekcije u Revieru: obnaženi bi bolesnici  prolazili ispred njega a on bi samo stavljao znakove uz imena. A ti sa znakovima, poslije pregleda, odvedeni su da se više nikad ne vrate.

Moja su osobna iskustva sa Mengeleom bila, doduše, drugačija. Četiri sam mjeseca boravio (stjecajem čudnih okolnosti) na njegovom odjelu blizanaca, gdje se on svakodnevno zadržavao. Bio je prijazan čovjek, a o njegovim se monstruoznim eksperimentima nije ništa znalo: žrtve pokusa se nikada nisu vraćale na odjel! 

SR Boravili ste međutim i na zaraznom odjelu, zar ne?


Prije nego su napustili logor, nacisti su rušili sve do temelja. Ostali su samo dimnjaci krematorija i baraka.

    Iako sam bio dijete, brzo sam naučio kako se duže može ostati u bolnici ...uz sirovi krumpir: pojedeš nekoliko kriški i dobiješ temperaturu.  Kako sam ga nabavljao, to je pak druga priča. Ali nisam smio imati ni previsoku temperaturu; kad bi mi "pobjegla", morao sam tresti termometar i snizivati razinu žive u njemu. Nekom prilikom sam vjerojatno pretjerao, pa tako dospio u zarazni odjel Reviera.

Tamo sam bio u krevetu s dječakom Toljom iz Ukrajine. Pričao sam mu o moru kojeg on nikad nije vidio, ribama, jedrilicama i Voloskom. Tolja mi je govorio o prostranstvima njegovih ravnica. Tresao se kao šiba i kad se jednog jutra smirio, pomislio sam kako mu je bolje. Tolji, međutim, više nikad nije bilo bolje.

Od tuda me spasila majka koja se dočepala bolničkih poslova i krišom mi dolazila noću, skupljala bi ostatke od hrane, prekuhavala ih i nosila meni i najslabijima.

SR Tko vas je i kako spasio iz tog pakla?

     Kad su u logor stigli crvenoarmejci, razni oficiri, novinari, svećenici i humanitarci, a bilo je to nakon sedam mjeseci "logorovanja", na kraju rata, majka ih je molila da u Titov štab u Jugoslaviju pošalju poruku da je obitelj Mandić živa u Oswiencimu (poljski naziv za Auschwitz). Poruka je stigla, a mi nikad nismo saznali tko je bio naš glasnik.

Slijedom toga, petnaestak dana nakon oslobođenja, u našu baraku došao je osobno komandant vojne oblasti u pratnji ruskog komandanta logora. Imao je zadatak pronaći nas na temelju kablograma kojeg je potpisao Bulganjin, tada Staljinov zamjenik. Koliko je to bilo značajno, najbolje pokazuje i podatak da je s njim stigla i ekipa filmskih snimatelja koja je to snimila za filmske novosti. A taj isječak od minute i pol iz filmskih novosti od veljače 1945. prikazuje se i dan-danas, svakodnevno, u Muzeju Ausvhwitz-Birkenau ukomponirano u prigodni dokumentarni film. Kad sam ga prvi put nakon rata - 1969. godine vidio, ne znajući za njegovo postojanje, skoro me kap trefila.


Nono Ante i otac Oleg Mandić

Preostali logoraši napuštali su svaki dan logor, ali mi nikako, čekali smo vezu za Moskvu, što je u ratnim okolnostima i zimom okovanom okruženju bilo ravno nemogućoj misiji. U ožujku su svi preostali zatočenici evakuirani. Komandant logora me (s mamom i babuškom) posjeo u auto i odveo u Krakow, sjedište vojne oblastii. Za mnom su se zadnji put zatvorila teška logorska vrata ispod zlokobnog natpisa Arbeit macht frei: bio sam  posljednji logoraš koji je kao slobodan čovjek napustio Auschwitz.

Vozeći se, mnogo kasnije, u kamionu prema Moskvi jednostavno nisam vjerovao da je došao kraj patnjama, pitao sam se je li moguće da ću ponovno vidjeti moje Volosko... Od onog dana kad sam se na Sušaku rodio, prošlo je bilo tek 11 ljeta, a najgore što mi se u životu moglo dogoditi već se dogodilo.

SR Nakon svega toga nije ni čudno što antifašizam živi duboko u vama...

    Istina: antifašizam je način mog razmišljanja - njega decidirano ne doživljavam kao ideologiju. I kad bolje razmislim, upravo antifašizmu možemo zahvaliti što je došlo  do ovog ugodnog razgovora s vama. Pretpostavljam da je ideja ovog interviewa za Sušačku reviju djelomično potaknuta činjenicom što sam se rodio na Sušaku. A da je tako bilo, možemo zahvaliti upravo antifašističkom svjetonazoru moje obitelji.

Evo što sam o tome napisao u svojoj knjizi Kronika obitelji Mandić:

"1933. bio je na snazi fašistički zakon koji je nalagao pripadnicima netalijanskih etnija da prilikom krštenja novorođenčadi imaju istima dati talijanska imena. Iznimno, dokazavši afektivni momenat, moglo se djetetu dati i drugo ime, ali koje će biti prevedeno na talijanski ili talijanizirano.

Osmislivši već unaprijed scenario, a u smislu izbjegavanja spomenutih propisa, mama je iz talijanskog Voloskog, gdje smo živjeli, otišla roditi u jugoslavenski Sušak, gdje je živio moj drugi djed, profesor Ivan Ivančić, višegodišnji direktor Ženske gimnazije. Tamo su me proračunato krstili imenom Oleg. Vrativši se u Opatiju, vlasti matičnog ureda nisu mogle osporiti afektivni momenat pri davanju djetetu očeva imena. Problem je tek nastao kad je ime Oleg trebalo prevesti na talijanski jezik, odnosno u najmanju ga ruku talijanizirati. Nijedno ni drugo nije bilo izvedivo, pa sam konačno i u talijanske matične knjige unešen kao Oleg. Ime nije doduše hrvatsko nego rusko, ali svakako bolje od tada mrskog talijanskog."

SR Vaš rad u Udruzi antifašističkih boraca i antifašista, čiji ste predsjednik, vrlo je aktivan...

    Kao što sam rekao, antifašizam je način razmišljanja, a to se stječe odgojem i obrazovanjem. I budući da u svom iskonskom zametku nosi sjeme pozitivizma, valja ga njegovati od malih nogu. Sukladno tome zalažem se  za  uvođenje antifašizma, kako ga ja percipiram, u naš obrazovni sustav od najmanjeg uzrasta. Zato je i čitav niz ciljanih akcija moje opatijske udruge i usmjeren prema školama. U Hrvatskoj smo predugo nazočili primjeni antifašističkih načela s figom u džepu.


Nono Ante i Josip Broz Tito

SR Okušali ste se i u politici na nezavisnoj listi Amira Muzura?

     Ja i dalje mislim da Opatija već dugo godina nije imala takvo vodstvo koje bi radilo s toliko ljubavi prema svome gradu.  A i napravili smo mnogo - više nego mnogi, godinama prije nas. Zbog političkog neiskustva nismo se znali time hvaliti, a zbog skromnosti i poštenja nismo bili spremni populistički se ponašati. Na koncu smo sa žaljenjem uvidjeli da se takvim stavovima ne dobivaju izbori... Biračko tijelo preferira "one druge"...

SR Vratimo se na logor. Poslije rata nekoliko ste puta posjetili logor Auschwitz-Birkenau?

     Da, možda će to za nekog izgledati čudno, ali za mene je to svaki puta bio praznik. Obilazim ono što se sačuvalo od tih davnih dana.

Prvi sam put  tamo bio 1969. godine i nakon obilaska cijelog tog prostora na kojem nema više krematorija i mnogih baraka, jer su ih esesovci digli u zrak tih posljednjih dana, u ušima bi mi odzvanjali glasovi robijaša a u zraku sam još uvijek osjećao smrad dima koji se svakodnevno širio s četiri krematorija. Zbog tog vječitog dima, za sedam mjeseci boravka u logoru, nisam vidio niti jedne ptice. Stravično je zaudaralo po spaljenim ljudskim tijelima a povijest je zabilježila da je tu ubijeno više od 2 milijuna ljudi. Čitava jedna mala država.

Sa suprugom Duškom pogledao sam tada prvi put dokumentarni film u muzeju logora i ostao šokiran. Na filmu sam prepoznao sebe. Sjećate se što sam vam pričao o onim  snimateljima koji su došli s kablogramom Bulganjina?...
Kad sam se nakon toga predstavio ravnatelju muzeja, s uzbuđenjem je uskliknuo:
Godinama se pitamo i tražimo tko je bio taj dečko, gdje je danas, da li je živ.

Od tada sam često pohodio mjesto koje je obilježilo moj život. Uvijek kao rado viđena osoba u tom kultnom muzeju mučeništva.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana