Karel Kukla rođen je 4. srpnja 1867. godine u gradiću Janeće u Češkoj. U okruženju u kojem je rastao pjevalo se u školi, obitelji i crkvi, pa su tako prvi doticaji s glazbom mladom Kukli urezali dubok trag koji ga je pokretao čitav život. Svoje sposobnosti usavršavao je još u mladosti na praškom konzervatoriju s najvećom revnošću. Iz njegove se svjedodžbe vidi da je bio "neumorne marljivosti i uzorna vladanja", a studij je završio odličnim uspjehom, kao i glavni predmet kontrabas. Svršio je i trogodišnji nauk za crkvenu glazbu, u zavodu, što ga je Skohersky podigao do svjetskog glasa. Bio je član u orkestru praške opere, gdje je ostao do svog polaska u Hrvatsku, u europskim razmjerima provincijsku sredinu, ali ipak s uvjerenjem da bi sebi i toj sredini bio na korist...
Kao mladi konzervatorist komponirao je Fantaziju za kontrabas, koja se izvodila na 4. javnom ispitu đaka u Rudolfinumu. Na javnom koncertu u Pragu izvedena je njegova Polonzea više puta, a isto tako i Predigra fantastičnom baletu te Impromptu za kontrabas. O njegovom djelu Nocturno najlaskavije se izrazio i Franjo Simandl, profesor na bečkom konzervatoriju i član c.kr. dvorske kapele i kr.dvorskog orkestra. Kukla je kao kapelnik u Senju dobio (14. XII. 1909.) od nakladne knjižare Universal Edition A. G. u Beču poziv da ocijeni novo djelo za kontrabas i glasovir Sonata A – dur od Adolfa Mišeka, profesora na bečkom konzervatoriju.
Došavši u Hrvatsku, u Senj, grad s dugom i burnom prošlošću i stoljetno gnijezdo uskoka, i dalje je marljivo radio na glazbenom polju, i to u prvom redu na njegovanju crkvene glazbe. U veljači 1903. izdao je Tri mise s tekstom na starohrvatskom za muški zbor. U ocjeni toga djela (u Obzoru od 12. II. 1903.) kritičar veli da je kod glazbenika s takvim talentom i s takvom okretnošću u baratanju s tehničkom stranom skladanja suvišno govoriti o pjevnosti i lagodnom melodioznom razvitku pojedinih dionica. U tekstu Naša crkvena glazba (Vijenac, g. XXXV. Str. 196 i 261) Vjenceslav Novak ovako karakterizira glazbenika Kuklu: Široko poznavanje literature u dubinu, bistar pogled u nutarnju gradnju najkolosalnijih glazbenih djela i s velikom naukom i vježbom svladana tehnička strana skladanja, a k tome i Kuklin izrazit umjetnički temperament... . Na kraju svoje kritike veli Novak: Kukla se i s ovim kompozicijama krasno odužio bratskom narodu, u kojem je našao privrede svojim umjetničkim zvanjem. Nadalje je izdao Zbirku preludija za orgulje i 14 ofertorija za Božić i druge crkvene svetkovine za muški zbor, mješoviti zbor, sola, s pratnjom orgulja, 1 ili 2 gusala i malog orkestra (u Zagrebu).
Pored crkvene glazbe bavio se i komponiranjem lirskih i dramskih pjesama, a svoj je glazbeni talent okušao i u operi, te je skladao izvornu operu Aspa, ali ju je dotjerao samo do dvije trećine, a onda odložio pisanje jer je u Zagrebu ukinuta opera. Društvo Kolo u Šibeniku izvodilo je (20. XII 1903.) njegovo Lišće za ženski zbor, a isto tako i pjevačko društvo Rodoljub u Virovitici (31. XII. 1902.). Zagrebačko Kolo izvelo je (12. XI. 1904.) Pet hrvatskih narodnih pjesama za mješoviti zbor uz pratnju orkestra, a njegove su i četiri nježne lirske pjesme O ti dušo! (tekst A. Šenoa). Jezero su tvoje oči, također od Šenoe, Ljubici (tekst L. Vukelića, Kosinjanina) i Velebitu (R. Katalinić – Jeretova). Za skladbu Jadran i Ranjeni junak, Saveza hrvatskih pjevačkih društava, posebno ga je novčano nagradio. Za njegovu Rapsodiju po hrvatskim narodnim melodijama veli Muhvić u pismu upućenom autoru: ... skladba je upravo biser naše glazbe, pa si upravo laskam, da sam baš ja imao tu sreću da izvodim Vaše djelo.... Za kantatu Tragedija pod Gvozdom (nacionalni ep A. Tresić – Pavičić), zagrebačko Kolo navodi u pismu za autora ...djelo je prekrasno, te Kolo želi, da mu se ponovno dade prilika da lijepim umotvorinama auktorovim osvjetla lice sebi, a auktorovo ime da pronosi što češće u hrvatski sviet.
Sav Kuklin umjetnički rad može se pravedno ocijeniti tek onda ako se uzme u obzir u kakvim je uvjetima radio i kako se morao boriti protiv kulturne mizerije u Hrvatskoj. Zanimljivu sliku daje nam o tom Vjenceslav Novak u Vijencu (229 i 230) o Kukli i uopće našim prilikama tog doba. Karel Kukla živi u malom provincijskom gradu, imao je dosta prilika da uvidi, kako se na takvom mjestu teško boriti s naprednim umjetničkim idejama protiv reakcije. Na svakom koraku kamen. Negdje ga moraš obići, negdje nježno pomaknuti s puta da te ne ozlijedi, a negdje udariti gvozdenim batom.... Nadalje navodi Novak Kukline financijske teškoće ... mizeran honorar za uloženi trud i odlučnost da uz sve to na svoj trošak štampa Zbirku preludija za orgulje i tri glagoljske mise. (Prosvjeta br. 20, str. 647).
Kukline teškoće oko tiskanja njegovih radova uočavamo i u članku u Novom listu od 4. XI 1902. g., kada za njega nepoznati autor, najčešće pod imenom – Senjanin, piše:
KUKLA je po mnogim svojim izvrsnim kompozicijama stekao ime vrsnog skladatelja i među njemačkim glazbenim svijetom – a ove TRI MISE, može se reći – spadaju među najbolje radove u njegovim crkvenim skladbama. Iz svih triju diže se iskreno religijsko čuvstvo, koje se izražajem i koncepcijom, a s jednostavnim tehničkim sredstvima diže mjestimice do veličajnosti. Bila bi zato velika šteta, kada bi po neodzivu pretplatnika ostala ta tri bisera crkvene umjetnosti neštampana.
Mi se s pravom borimo za naše staro pravo – starohrvatski jezik u bogoslužju, a eto nam u toj borbi u pomoć jake poluge – umjetnosti, kojom su se u svoje vrijeme služile od postanka sve crkve. Poznata je riječ o LUTERU, da je više duša osvojio pjesmom, nego svojim naukom. Uvađajmo dakle i mi u hramove Božje, barem na svečane dane pjevanje jezikom, kojim su zborili i naša prava pisali hrvatski kraljevi naše krvi.
Zbog slabog razumijevanja i potpore njegovu glazbenom stvaralaštvu Kukla 1906. godine napušta Senj i s obitelji se nastanjuje na Sušaku. O njegovom djelovanju na Sušaku za sada se ne zna mnogo, ali je sigurno da je tih posljednjih 6 godina na Sušaku i Rijeci morao ostaviti stvaralačkog traga, te je zadaćom istražiti taj period života i rada ovako vrsnog glazbenog stvaraoca.
RIJEČKO RAZDOBLJE KUKLINOG RADA I STVARALAŠTA (1906. - 1912.)
U mnonogome bi moglo popuniti razdoblje od Kuklina odlaska iz Senja 1906. pa do smrti 6. siječnja 1913. Ono što je o riječkom periodu istražila i u Sušačkoj reviji broj 4 objavila Lovorka Ruck.
O tzv. riječkom razdoblju prof. Lovorka Ruck piše: U drugom polugodištu školske godine 1905/06 (točnije početkom 1906. g.) Karel Kukla počinje u Kraljevskoj velikoj gimnaziji na Sušaku predavati pjevanje te je nastavnik navedenog predmeta do konca školske godine 1911/12. U glavnim imenicima sušačke gimnazije pjevanje je svrstano u grupu neobveznih predmeta, a učitelj pjevanja podučavao je 200 učenika raspoređenih u tri odjela, što je iznosilo 6 sati tjedno. U arhivskoj građi sušačke gimnazije nalazimo i podatke da je Kukla vršio dužnost orguljaša za potrebe gimnazijskog bogoslužja. U svojoj knjizi Povijest grada Sušaka, tiskanoj 1929., dr. Andrija Rački navodi Kuklino ime u popisu zborovođa pjevačkih društava; Jadranska vila i Primorski Hrvat. Zanimljivo je napomenuti da su oba ova društva jedina pjevačka društva koja tada (krajem prošlog i početkom ovog stoljeća) djeluju na Sušaku. Osim njih, za glazbeni život Sušaka značajno je osnivanje Glazbe Trsat (1906.): glazbena škola još ne postoji. Sagledavši poznate činjenice o tadašnjem sušačkom glazbenom životu, te svemu spomenutom o Karelu Kukli, dodati je još da se bavio kako skladanjem tako i privatnom glazbenom podukom.
Doista nije pretjerano reći da se isticao svestranom glazbenom aktivnošću. Stoga nas ni ne začuđuje da je umro u svojoj 47. godini, iscrpljen prenapornim radom.
Kuklin skladateljski opus, iako za njegova života prilično izvođen i cijenjen, te čak nagrađivan, danas je zanemaren i teže dostupan. Nominalne podatke o njegovim skladbama nalazimo u člancima profesora Mire Klobasa Razvoj glazbene kulture u Rijeci, te Riječki skladatelj....
Profesorica Lovorka Ruck nadalje piše: Zahvaljujući pomoći mr. Marije Riman i fra. Petra Kinderića, omogućen mi je uvid u prijepis Kukline skladbe Zdravo Marija. Skladba je pohranjena u glazbenom arhivu pjevačkog zbora Franjevačkog samostana na Trsatu. To je solo popijevka, napisana u stilu glazbene romantike. Vokalnu dionicu predstavlja raspjevana melodijska linija, koja, iako naoko ritmički vrlo jednostavna, posjeduje dovoljnu gipkost. Klavirska pratnja nije tek nadopuna vokalne dionice, već očituje svoju samostalnost. Popijevka je skladana u durskom tonalitetu, uz uklone u paralelni molski tonalitet (G – dur, e – mol; nalazimo i uklon u h – mol). Klavirska pratnja obiluje alteracijama, odnosno neakordičkim tonovima. Pjesma je skladana u dvodijelnom obliku (prvi dio sadrži dva relativno kontrastna odsjeka, a u drugom se dijelu u variranom obliku ponavlja početni odsjek); skladba počinje klavirskim preludijem. Iako rodom Čeh, skladatelj Karel Kukla pokazuje dobro vladanje hrvatskim jezikom: akcentuacija teksta i glazbe u potpunosti se podudara. U svojoj osnovi ova je popijevka mirnog, lirskog ugođaja (umjereni tempo), a određen dramski naboj dobija samo pri završetku gdje skladatelj riječi moli za nas griješnike sada i na čas smrti podcrtava oktavnim skokom u vokalnoj dionici te promjenom strukture klavirske dionice ... Uzimajući u obzir da je ovo tek jedna skladba manjeg obima, a da se u opisu Kuklinih skladbi spominju i opsežniji radovi, te da se suvremenici o njegovu opusu vrlo pozitivno izražavaju, vrijedilo bi istražiti skladateljski opus u cjelini.
Žalostan zbog prerane smrti (Kukla umire u svojoj 45. godini života) glazbenika Kukle, njegov bivši đak iz senjske gimnazije, a živio je u Rijeci i družio se s Kuklom, u Novom listu od 15. siječnja 1913. g. piše sljedeće: ...Kukla je umro?!! Ta zar je moguće vjerovati da među nama živima nema one ponosne i junačke osobe sa jakim ramenima i čvrstim tielom, sa laganim elastičkim sokolaškim istupom, one ponosne liepe glave sa visokim krasnim čelom, sa nježnim i vječno nasmjehnutim očima, u kojima se zrcalio cieli njegov karakter, njegova bistra misao, poletan umjetnički duh, ocielni značaj i pjesničko golubinje srce?!! U senjskoj ga gimnaziji upoznah i sa čudnim čuvstvima pristupao sam k njemu, kad je kušao moj glas, e da me primi za školskog pjevača. Njemu smo svi bili dobri učenici i on se s nama trudio najsavjestnije. Nevaljancima – ti su bili iznimke – znao je isprašiti čakšire sa svojom snažnom piesti i gotova stvar.
Krilo se u njegovoj osobi nešto, što je privlačilo snažno i neodoljivo, a to je bila njegova osobnost ciela, njegov način predavanja i ponašanja, njegova iskrenost, energija i ljubav k predmetu ... Moja gimnazijska ljubav i Kukla – to su mi najljepše uspomene iz gimnazije; Konvikta i Senja.
Da je podigao senjsku glazbu i u senjske koncerte unio glazbenu umjetnost – to je činjenica. Crkveno pjevanje postalo je po njemu također umjetnost, ali nekima nije stalo puno do te umjetnosti i nije im bilo po ćudi slobodouman čovjek i zato bacaj mu klipove pod noge, dok nije bio prisiljen otići.
Kroz 14 godina svog boravka u Senju Kukla je spremio mnoge talentiranije pojedince u glazbi i ovi su se raštrkali širom domovine, da raznesu vrsnoću Kuklinu u svaki kutić, gdje naš narod živi.
Što je glazbenoga u Senju – to je Kuklina zasluga; što je naprednijeg i slobodoumnijeg, dakle zdravog, u toj frankovačkoj kuli to se razvijalo pod njegovim jakim uplivom.
Senj je Kukli mnogo mnogo dužan i samo je teško pitanje, kada će mu se dostojno odužiti.
Uz sve aktivnosti, Kukla je našao vremena i za sport. O tome nam govori i podatak iz Novog lista od 24. rujna 1909. kada Hrvatski sportski klub Sparta i SK Pomorac priređuju nogometnu utakmicu, gdje u SK Sparta momčadi čitamo i ime našeg Kukle.
Vidjesmo iz priloženoga kako je Kukla godinama bio animator glazbenog života u Senju, pa misleći i odgovorni, oni u poglavarstvu Grada Senja, gradskog muzeja i Matice hrvatske, ne bi pogriješili kada bi se zauzeli za obilježavanje spomena na ovog vrlog Čeha – KARELA KUKLU – koji je, unatoč teškoćama i poniženjima, sebi odabrao (prigrlio) Hrvatsku i Senj kao drugu domovinu i u njoj ostavio dio sebe i veći dio svog stvaralaštva i na kraju pod lijepim spomen - obilježen na trsatskom groblju, tik uz kapelu, našao posljednje počivalište.
Možemo samo zamisliti što je proživljavao kada su prije njega na istom mjestu, u cvijetu mladosti, posljednje počivalište našli njegovi najmiliji: kći Marija, rođena u Senju 1893., umrla 9. srpnja 1910. i sin Vaclav, rođen 3. ožujka 1897., umro 20. ožujka 1911.
Znamo se pohvaliti Šenoom i njegovim književnim djelom. Sada je konačno prilika da se do stote godišnjice smrti, ili možda, prije odužimo KARELU – Dragutinu KUKLI postavljanjem spomen-ploče, a možda i poprsja na pogodnom mjestu. KUKLA je to svojim plemenitim djelovanjem zaslužio!
Nije bez razloga književnik i profesor tadašnje Kraljevske velike gimnazije u Sušaku Jozo IVAKIĆ našao za potrebu i dužnost zaključiti svoj nadgrobni govor KARELU KUKLI, (8. I 1913.) ovim riječima: ...A hrvatski narod upisat će njegovo ime harnim slovima u kulturnu istoriju svoju.