SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


primorje

SMO PRIMORCI ILI...?

Branimir Paškvan

Povijest i potencijali naziva za područje omeđeno Istrom, Slovenijom, Likom i Jadranskim morem

PODRUČJE ISTRAŽIVANJA

Prostor omeđen povijesnim hrvatskim pokrajinama Istrom i Likom, te  Slovenijom na sjeveru i Jadranskim morem na jugu danas je uglavnom zahvaćen granicama Primorsko-goranske županije. Geografski gledano ovu županiju čine dva bitno različita predjela koja se poprilično jasno mogu razgraničiti. Područje prostranog zaljeva s brojnim otocima jasno je određeno visokim planinskim masivima Učke i Velebita, na zapadu i istoku, te gorskim masivima Hahlića, Tuhobića, Bitoraja i Bjelolasice na sjeveru. Za ovo područje koristi se nekoliko toponima od kojih niti jedan nema svojstvo regionima[1].

S druge pak strane, gorski kraj na sjeveru koji seže sve do rijeke Kupe i masiva slovenskoga Snežnika već gotovo 250 godina obilježava toponim Gorski kotar, koji ima i značenje regionima. Važno je napomenuti i da neki dijelovi obaju promatranih područja nisu u sastavu PG županije. To se u prvom redu odnosi na dio istočne obale Istre, Podvelebitsko primorje i otok Pag, koji svojim zemljopisnim položajem svakako spadaju u područje zaljeva i njegovog priobalja, premda je obala Istre isto tako nedvojbeno i dijelom Istarskoga poluotoka. S druge strane, područje Ogulinske doline može se, ali ne mora, promatrati dijelom Gorskoga kotara.
 

    ZEMLJOPISNA PODRUČJA ILI REGIJE
       Što su to Hrvatsko primorje, Primorje,
            Kvarner, Kvarnersko primorje,
                     „PeGeŽe“?

Šira hrvatska javnost ovaj dio Hrvatske prepoznaje kao područje Gorskoga kotara i Primorja, odnosno Kvarnera. I dok termin Gorski kotar poprilično jasno određuje jednu povijesnu regiju čije je granice lako definirati jer ih određuju mjesta nastanjena ljudima koji izražavaju svoju regionalnu pripadnost regionalnim etnonimima Goranin i Goranka, značenje pojmova Primorje i Kvarner ostaje lebdjeti u prostoru između naziva regije i geografskih termina jer ovaj prostor nije nikada uspio razviti jedinstvenu društvenu strukturu koja se uz njega čvrsto vezuje. Navedenim se nazivima u posljednje vrijeme pridružuje i naziv županije, odnosno njezin akronim „PGŽ“ kao mogući regionim koji bi obuhvatio oba područja. Kako bi se mogla razumjeti ova konfuzna situacija na polju identitetske razmjene zadanoga prostorno-društvenog konteksta – važno je razumjeti porijeklo i karakteristike označitelja kojima se ljudi služe u procesu regionalne samoidentifikacije.

 

PROMORJE I HRVATSKO PRIMORJE

Primorje kao geografski pojam zahvaća područje uskog priobalnog pojasa Hrvatske koji danas obuhvaća čitavo područje od Savudrije do Privlake. S druge strane, Primorje kao regionalna oznaka zadržao se uglavnom na priobalnom području unutar starijih hrvatskih granica na području od Rječine do Zrmanje, gdje i danas obitava znatan dio stanovništva koji sebe naziva Primorcima. Unatoč tomu što se geografski pojam Primorja odnosi  na područje koje u velikoj mjeri nadilazi krajeve u kojima obitavaju Primorci, ovaj je termin vjerojatno najsnažniji regionalni označitelj ovoga dijela Hrvatske, zbog čega bi svakako valjalo razumjeti njegovo porijeklo i poziciju u aktualnoj praksi identitetske razmjene.


Prikaz Quernera, odnosno Flanacitus sinus,
na Hirschvogelovoj karti iz 1570. godine.

Potreba da se priobalni dio Hrvatske označi hrvatskim toponimom datira u posljednja desetljeća 18. st. kada Budimpešta otima Rijeku i priobalni pojas Banske Hrvatske kojemu nadjeva ime Litorale Hungarica maritimum commerciale, odnosno Ugarsko primorje (Strčić 2005:76). Kao reakcija na mađarsko svojatanje jedinoga preostaloga hrvatskoga dijela obale pojavljuje se početkom 19. st. hrvatski naziv za isto područje: Hrvatsko primorje i rjeđe Kvarnersko primorje (Strčić 2005:73). Naziv Primorje, odnosno Litorale, nosila su i, uglavnom hrvatskim življem nastanjena, priobalna područja konfiscirana od Venecije nakon pada Napoleonove republike. Ovo je područje bilo interesnom zonom Beča te je nazvano Austro-ilirsko primorje, a sastojalo se od tri pokrajine: Goričke, Tršćanske i Pazinske – Istra sa creskim i krčkim arhipelagom. Južno od Vojne krajine prostire se također „austrijska“ pokrajina Dalmacija, odnosno Dalmatinsko primorje koje zahvaća i otoke Rab i Pag (Strčić 2005:74-77, Oštrić 2002).

19. st. obilježeno je Narodnim preporodom i borbom Hrvata za svoj jezik na svim hrvatskim teritorijima. Opiranju mađarizaciji u Rijeci i okolici pridruženo je i opiranje talijanizaciji, pa Hrvati počinju forsirati naziv Hrvatsko primorje ili skraćeno Primorje, za područje Ugarskoga primorja, nerijetko primjenjujući pojam i na priobalno područje Vojne krajine, dakle od Novog do Karlobaga, te na Kvarnerske otoke (Strčić 2005:79). Isti nazivi ostaju u upotrebi i za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH, s tim da se zbog nezainteresiranosti Karađorđevića odnosno Pavelića za ove hrvatske krajeve područje Primorja neprestano smanjuje u korist Kraljevine Italije. Za vrijeme II. svjetskog rata, tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta šire naziv Hrvatsko primorje i na otoke Cres i Lošinj, te Rab i Pag (Strčić 2005: 80).

Za vrijeme SFRJ razvija se dvoznačnost naziva Hrvatsko primorje. S jedne je strane termin zadržan za područje Kvarnerskoga zaljeva (koji u svakodnevnom govoru zahvaća čitav prostor između Učke i Velebita te zahvaća i priobalje i otoke), a s druge strane odnosi se na primorje koje je u sastavu SR Hrvatske – dakle od Savudrije do Privlake. Kvarnersko primorje se manje upotrebljava zbog stranog (romanskog) porijekla riječi (Strčić 2005: 81). Pojam Kvarnerski zaljev ostaje u upotrebi kao toponim, a s njime u vezi često se spominju i Kvarnerski otoci i kvarnerski kraj (Skok 1950, Klen 1980:6, Strčić 2005: 81-82, Marković 2002, Cemović 2008). Brojne znanstvene i političke polemike vođene su oko naziva ovoga kraja u hrvatskim glasilima 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća (Strčić 2005: 81), a kao najčešći, ali ne i jedini naziv za regiju koristilo se Hrvatsko primorje unatoč tomu što na neki način „isključuje“ iz Hrvatske njezine ostale primorske krajeve (Istru i Dalmaciju).

Osnivanjem Primorsko-goranske županije po osamostaljenju Republike Hrvatske naziv Hrvatsko primorje ulazi, dakle, u naziv hrvatske institucionalizirane UT jedinice. Paradoksalno, istovremeno se u sferi turizma primjenjuje naziv Kvarner, i to za isti (i dalje promjenjiv) teritorij budući da su područja djelovanja područnih TZ-a, određene granicama županija.


Na Laziusovoj karti iz Orteliusova atlasa iza pobrđa ponad Bakra pojavljuje se toponim Teufels garten. Zanimljivo je da se već na ovoj karti iz 1573. pored Kvarnera pojavljuje i Kvarnerić.

 

PRIMORJE U 21. STOLJEĆU

Uspostavom RH ponovno su aktualna pitanja kolektivnog identiteta, pa se pored nacionalnog ponovno aktualiziraju i pitanja regionalne pripadnosti. Zagreb postaje novo središte centralizirane moći, čiji se ubrzani gospodarski, kulturni i politički razvoj u ostalim krajevima Hrvatske prati s neskrivenom ljubomorom. Na kvarnerskom se području težnja za novom, lokalnom samoidentifikacijom 90-ih godina manifestira kroz tzv. Ča-val – glazbeni pokret koji ponovno afirmira lokalni čakavski izričaj, kroz pojavu radijskih emisija na čakavskom narječju (Poneštrica) te općenito popularizacijom čakavske kulture – Maškare u okolici Rijeke postaju popularne i među gradskom mladeži, Riječki Karneval značajno povećava broj maškaranih grupa i bilježi rekordnu posjećenost, MIK pomalo gubi šansonijerski štih iz 70-ih i prerasta u inkubator lokalne pop-glazbe i glazbenika.

Ulaskom u novo tisućljeće „regionalni“ pokret slabi, a glazbene i druge kulturne manifestacije na čakavskom izričaju nastavljaju djelovati nešto smanjenim intenzitetom. Potreba da se identificira s krajem u kojem živi u lokalnom stanovništvu postoji i dalje i razvija se u tri dominantna smjera. Stari tradicionalni pristup koji je zastupljen u mjestima riječkoga zaleđa promatra kvarnersko priobalje u granicama više ili manje proširenoga Hrvatskoga primorja iz 19. st. i njeguje upravo takav naziv. I u samoj Rijeci postoji znatan sloj uglavnom starijeg i autohtonog stanovništva koji njeguju takav pristup, a na kulturnom planu djeluju poglavito kroz časopis Sušačka revija. Ovi se ljudi osjećaju Primorcima i tako se najčešće i predstavljaju. Ova je oznaka regionalnog etnosa također nastala u 19. st., te je bila ponovno snažno naglašavana u NOB-u kada se ovdje rađa snažan pokret otpora fašističkoj okupaciji.

 

RIJEKA

Drugi se model regionalizma očitava u poistovjećivanju s gradom Rijekom kao prvim poddržavnim odnosno podnacionalnim identitetom, čime se nastavlja davno začeta ideja o Rijeci kao gradu koji živi poluneovisno o nacionalnom nadidentitetu, a samim time i o svojoj okolici. Ovaj se pristup zorno iščitava i iz ideologijske strukture navijačke skupine Armada čiji su borbeni pokliči često izražavani kako na čakavskom (Krepat ma ne molat) tako i na talijanskom jeziku (Forza Fiume), čime se vjerojatno i nesvjesno pokušava stvoriti ideja o posebnosti Rijeke u odnosu na državotvorni Zagreb, ali i Split, kao gradove na koje se gleda kao rivale u sportskom i navijačkom smislu. Ovaj mentalitet najbolje predočuje poznati navijački slogan na talijanskom jeziku: Siamo soli contra tutti koji se, doduše, u novije vrijeme sve češće pojavljuje u hrvatskoj inačici: Sami protiv svih. Na taj je način preskočena ideja regije, koju zamjenjuje ideja grada, što je relativno rijedak slučaj svojstven samo gradovima s jakom političkom moći (Zagreb) i velikim povijesnim kontinuitetom (Dubrovnik).

Unatoč poprilično snažnom identitetskom potencijalu grada, njegovo je ime tijekom povijesti bilo podložno raznim mutacijama te i dan danas za isti grad postoji nekoliko naziva u upotrebi. Grad se prvi put spominje u 13. st. i to pod nazivima Rika (richa) odnosno Flumen (Klen 1980, Žic 2003:22). Prema Klenu najstariji je naziv ipak Richa, a latinski je naziv njegova prevedenica. U većem dijelu svoje povijesti Rijeka se u hrvatskim dokumentima bilježi imenima Rika i Reka, a od 19. stoljeća sve češće i Rieka i Rijeka. U venecijanskim ispravama latinski naziv Flumen odnosno Flumen sancti Viti postupno zamjenjuje naziv Fiume, dok se u ispravama na njemačkom jeziku grad naziva St. Veit ili St. Veit am Pflawm (Klen 1980:6).

Današnji naziv Rijeka, kao i koegzistirajući lokalni čakavski izrazi Reka i odnose se ne samo na povijesni grad s desne obale Rječine već i na područje povijesnoga grada Trsata ili Crsata, koji se spominju još u 13. st. (Klen 1980:4), te kasnijega grada Sušaka koji se s Rijekom stapa u jedan grad tek nakon II. svjetskog rata. Etnonim Riječanin također je novijega datuma i zamijenio je starije Ričane i Ričanine (Klen 1980:8), te sasvim izvjesno i Rečane i Rečanine. Ričanima i Rečanima stanovnike grada nazivaju tek rijetki stanovnici prigradskih područja, dok sami stanovnici grada sebe nazivaju gotovo isključivo Riječanima. Isti termin u novije vrijeme prihvaćaju i neki stanovnici susjednih općina čija se područja gotovo neprimjetno spajaju s rubnim područjima grada. Uzevši u obzir broj stanovnika grada Rijeke te nepostojanje jedinstvenoga regionalnog etnonima u širem kraju pretpostaviti je da je Riječanin danas najrasprostranjeniji podnacionalni etnonim na području županije.

 

PGŽ

Treći je model najmlađi i karakterističan za mlađe ljude, poglavito studente koji studiraju u drugim gradovima, npr. Zagrebu ili Ljubljani. Udaljavanjem iz rodnoga kraja jača zajedništvo među pripadnicima istoga podrijetla, pa se i prirodno rađa potreba zajedničkoga imena za Opatijce, Riječane, Bodule, Delničane... U nedostatku adekvatnijeg identitetskog predloška ova je skupina prihvatila Primorsko-goransku županiju kao oznaku svoje regionalne pripadnosti, ali ju zbog isuviše dugoga imena oslovljava akronimom PGŽ, odnosno izgovorno: „pe-ge-že“. Zanimljivo je da je akronim zaživio vlastitim životom te se tretira kao imenica muškoga roda: PGŽ-a, PGŽ-u, PGŽ-om. Mana ovoga pristupa sadržana je u nemogućnosti kreiranja jednostavnoga etnonima pa je vjerovati kako se ovaj naziv, unatoč tomu što jedini zahvaća sve stanovnike županije, neće uspjeti nametnuti nad Rijekom i Riječanima, odnosno Primorjem i Primorcima.

 

KVARNER

Kvarner kao geografski pojam vrlo je star, a potencijal da postane regionimom prvi se put skromno iskazao u 19. st. kada se ponegdje pojavljuje kao pandan Hrvatskom primorju, i to u obliku Kvarnersko primorje (Strčić 2005:73). Ipak, Primorje ostaje jedini pravi pokušaj označavanja ovoga kraja kao društveno-geografske cjeline sve do posljednjega desetljeća 20. st. kada se pojavljuje PGŽ kao UT jedinica, ali i označitelj regije. Pojam Kvarner počinje se negdje istovremeno sve češće koristiti kao zemljopisni termin jer preciznije označava područje između Učke i Velebita, a k tomu i ne isključuje ostalo hrvatsko priobalje. (U posljednje se vrijeme ovaj termin sve učestalije koristi u emisijama koje opisuju različite krajeve Hrvatske, kao npr. u Vremenskoj prognozi na državnoj i drugim televizijama). Osim kao zemljopisni termin, Kvarner postaje i turistička destinacija koju kroz svoje marketinške aktivnosti afirmira turistička zajednica PGŽ-a. Da je termin sve češće u upotrebi, pokazuje i sve veći broj pravnih subjekata koje nose Kvarner u svom nazivu.

Ove pojave jasno ukazuju na činjenicu da je ljudima ovoga kraja potrebna regionalna identifikacija te da mnogi intuitivno osjećaju kako Kvarner posjeduje kvalitetu označitelja koji bi mogao ujediniti ljudske potencijale ovoga područja u jedinstvenu regiju. Ipak, kako Kvarnerani još nisu zabilježeni na ovom području, ne može se reći da je Kvarner postao regijom, već smo vjerojatnije svjedocima procesa njenoga nastajanja. Ta pozicija obavezuje na veliku odgovornost sve one koji se u ovom trenutku bave bilo kojom javnom djelatnošću koja zadire u područje identitetskih teorija i praksi na ovom području.

 

ETIMOLOGIJA NAZIVA KVARNER

Naziv Kvarner u početku se odnosio samo na morski prostor – tjesnac koji djeluje kao zaljev, a nalazi se između otoka Cresa i Istre. Mletački naziv Canale del Quarnero odnosno Golfo del Quarnero novija je varijanta starijega Quarnara, koji je zabilježen već sredinom 9. st. (Quarnarii culfus) (Skok 1950:17-19). Kasnije se zaljev spominje i kao Carnaro, a hrvatski se prevodi kao Karner, Karnar, Kvarnar ili Kvarner. Skok ističe kako naziv slavenskog porijekla ne postoji za ovaj dio Jadrana, s čime se slaže i Strčić (2005:82), a što je vrlo bitna informacija u kontekstu promišljanja imena Kvarner kao označitelja regije. Jedini drugi naziv za zaljev datira iz rimskoga doba, kada se pojam Sinus Flanaticus primjenjivao na isti onaj prostor između Istre i Cresa, tj. zaljev ispred Plomina (lat. Flanona) (Skok 1950:17). Oba se naziva koriste na srednjovjekovnim kartama (Cemović 2008:10-11), i oba se s vremenom počinju primjenjivati na čitav prostor zaljeva od Istre do Velebita.

Skok odbacuje teze o porijeklu naziva iz cavernarius (spiljovit) i carnarius (od carne 'meso') jer ne odgovaraju zakonima niti romanske, niti hrvatske fonetike (Skok 1950:19-20). Njegovo je mišljenje da naziv potječe od romanske riječi quadragenarius što znači ono što se sastoji od 40, što broji 40 (Skok 1950:20), s čime se slaže i Vinja (2003:121-122). Iz ove je latinske riječi nastao i istroromanski izraz kvarnar koji se i danas koristi u srednjoj Istri (kvarnar ovac '40 ovaca'). Skok, međutim, uočava da je brojku 40 teško semantički opravdati pa iznosi tezu da je moguće izvesti naziv i iz pridjevnoga brojnika quaternarius koji se koristio u izrazu funis quaternaria „uže savito iz četiri uzice“ (Skok 1950: 20) i vidi u tome mogućnost promatranja Kvarnera kao četverostranog pomorskog raskrižja. Vinja ovo tumačenje ne komentira.

U svakom slučaju sretna je okolnost što je neosporno riječ o latinskom izrazu koji prema tome nema negativne implikacije ni na lokalni, ni na širi hrvatski identitetski sustav, a isto tako ni na bilo koji drugi koji sa sobom mogu dovesti turisti i drugi gosti ovoga kraja. Značenje samoga pojma ostat će, međutim, do daljnjega zavijeno velom tajne.

 

GORSKI KOTAR I KVARNER

Gorski kotar posebna je priča unutar promatranog identitetskog sustava. Taj se predio izdvaja od preostaloga priobalnoga i otočnoga dijela oko Kvarnerskoga zaljeva i svojim položajem i svojim zemljopisnim karakteristikama, ali i statusom hrvatske mikroregije koju kvarnerski kraj nema, a što je u kontekstu promatranja identitetskih sustava posebno važno. Da bi se razumio odnos Gorskoga kotara i preostaloga kvarnerskoga kraja valja razumjeti okolnosti nastanka ove regije te porijeklo naziva kojim se ista označuje.

Gorski kotar jedna je od najmlađih hrvatskih regija. Ovaj je kraj zbog svoje nepristupačnosti od najdavnijih vremena bio slabo ili nikako naseljen. Povijesni izvori ne bilježe postojanje stalnih naselja na ovom području sve od brončanoga doba do 13. stoljeća. S obzirom na dokazano postojanje nekih liburnijskih i japodskih naselja u blizini ovoga područja povjesničari nagađaju kako je ovdje moglo biti povremenih naselja, ali stalna naselja ili bilo kakav oblik društveno-teritorijalnoga uređenja na tom području nije zabilježen niti u antičko doba, niti u prvim stoljećima po dolasku Slavena na obale Jadranskoga mora (Marković 2003:12-14). Prvi stanovnici poslije nestanka paleolitskih ljudi, koji su barem povremeno, a možda i stalno, naseljavali ovaj kraj, bili su Hrvati s obala Kvarnerskoga zaljeva koji su ovdje odlazili sa stokom na ispašu. U Vinodolskom zakonu (1288.) zabilježeno je kako su primorska naselja Vinodolske knežije imala svoja općinska područja koja su duboko sezala u unutrašnjost gdje su živjeli pastiri, seljaci i ostali ljudi (Marković 2003:15). Prva naselja na području današnjega GK-a spominju se u povelji Bele IV., iz godine 1260. I premda se povjesničari slažu kako je riječ o falsifikatu iz nekog kasnijeg vremena kojim Frankopani nastoje potvrditi svoja prava na ova područja, pretpostaviti je kako su navedena mjesta iz ove i drugih lažnih povelja falsificiranih u razdoblju od 14. do 16. stoljeća postojala i u 13. stoljeću (Kruhek 1981:49) kada Frankopani počinju širiti svoje gospodarske aktivnosti i na zaleđa svojih gospoštija na Grobniku, Hreljinu i Vinodolu.

Od 13. pa sve do prve polovine 16. st. područje današnjeg Gorskoga kotara naseljava se stanovništvom iz kvarnerskih posjeda Frankopana. U 16. st. povećava se broj upada turskih martologa koji pustoše gotovo sva goranska naselja. Dio stanovništva odveden je u roblje, a dio se spašava bijegom u kočevski kraj (Kočevje u Sloveniji) i Belu krajinu (Kruhek 981:51, Marković 2003:27). Istovremeno dolazi do razmirica između knezova Frankopana i knezova Zrinskih te dijelovi ovoga područja padaju pod upravu Zrinskih, da bi početkom 17. st. čitavo područje današnjega GK-a bio posjed knezova Zrinskih (Kruhek 1981:51).

Tijekom 17. st. u stari se kraj vraća znatan dio stanovništva iz izbjeglištva, a mnogi se goranski predjeli naseljavaju i ličkim Vlasima koji su prebjegli s turske strane u Vojnu krajinu. U to se doba formira struktura stanovništva kasnijega Gorskoga kotara koja danas čini regionalni etnonim Gorani, odnosno Goranke. Povratnici iz slovenskih krajeva donose kajkavsko narječje, a došljaci s istoka štokavsko, dok se starije čakavsko narječje postupno gubi. Nakon kraćega prosperitetnog razdoblja, obilježenoga prestankom opasnosti od osmanlijskih napada te vladavinom Zrinskih, ovaj kraj ponovno postaje zapostavljan i nerazvijen po smaknuću Petra Zrinskog i Krste Frankopana.

Daljnja etapa razvoja ovoga kraja obilježena je velikim projektima izgradnje cesta počevši od razdoblja 1726. – 1732. i obnove stare ceste, od toga vremena zvane Karolina (Marković 2003:34), pa sve do izgradnje Lujzijane 1803. – 1809., odnosno 1873. i izgradnje pruge Karlovac-Rijeka. Ovo područje u 18. st. prestaje biti opasnim šumskim predjelom i postaje glavni prometni koridor koji spaja gospodarske centre iz unutrašnjosti Habsburške Monarhije s lukama u priobalju. Od 1776. god. ovaj je kraj dijelom Severinske, a od 1786. Zagrebačke županije, dok istovremeno kvarnersko priobalje postaje Ugarskim primorjem (Goldstein 1996:57), čime se produbljuje povezanost današnjega GK-a s kontinentalnom Hrvatskom, a nastavlja slabiti veza s kvarnerskim priobaljem djelomično prekinuta još koncem 16. st. i prelaskom iz frankopanske u nadležnost knezova Zrinskih. Istovremeno, kvalitetnija povezanost goranskih naselja povoljno djeluje kako na njezin gospodarski i demografski razvoj, tako i na razvoj ideje o regionalnoj pripadnosti. Od vremena prvoga naseljavanja Hrvata pa sve do danas ovaj je kraj praktički cijelo vrijeme bio u cijelosti u sastavu Banske Hrvatske, a s prestankom prodora pljačkaša u 17. st. i porastom prometa i gospodarskih aktivnosti u 18. st. ostvaruju se svi preduvjeti za stvaranje ideje o regionalnom identitetu ljudi koji nastanjuju ovaj jedinstven geografski prostor.

Termin koji će ljudi ovoga kraja prihvatiti kao regionim potječe iz 1778. god. kada je osnovana istoimena administrativno-upravna jedinica Severinske županije za područje današnjeg Gorskog kotara (Barac, Finka 1981:428). Osnovni nosilac ovoga naziva je apelativ kotar koji je u hrvatskom jeziku u primjeni potvrđen još u 15. st. i označava teritorij, granicu, među ili pokrajinu (ibid.). Ipak, riječ koja u semantičkom smislu određuje ovaj regionim je pridjev gorski s kojim se narod ovoga kraja mogao poistovjetiti jer dobro opisuje njegovu najznačajniju zemljopisnu karakteristiku. Kako se isti termin nije upotrebljavao za neko drugo veće područje na području Hrvatske, Gorski kotar i njegovi žitelji – Gorani i Goranke – postali su općeprihvaćeni regionimi i regionalni etnonimi.

Osim naziva Gorski kotar povijest bilježi još dva termina koji obilježavaju ovo područje. Riječ je o nazivima koji se pojavljuju na zemljovidima iz 16. st., koje izrađuju kartografi s njemačkoga govornoga područja. Na karti Sclauonia oder Windisch Marck, Bossen, Crabaten etc., objavljenoj 1545. god. u Münsterovoj Kozmografiji u zaleđu gradova St. Veit,Wackar i Zeng prostire se gorski pojas koji na zapadu nosi ime „Birnbaume Wald“ a na istoku „Tufels Gartn“ (Marković 2003: 21). Marković prvi naziv prevodi kao Hruščica, a drugi kao Vražji vrt. Vražji se vrt ponovno pojavljuje kao šumski pojas u zaleđu priobalja i na karti austrijskog kartografa Augustina Hirschvogela, objavljenoj 1570. god. u prvom izdanju Ortelijeva atlasa Theatrum Orbis Terrarum (Marković 2003: 22). Pretpostaviti je kako je taj naziv odgovarao ne samo nepristupačnosti gorskih šuma već i nesigurnosti koja je u njima vladala u jeku učestalih provala osmanlijskih martologa u 16. stoljeću. Danas bi, međutim, isti naziv mogao predstavljati alternativnog označitelja ove regije i tako obogatiti polje identitetske razmjene na razini društveno-teritorijalne identifikacije.

 

       REFERENCE

BARAC, Vida, FINKA, Božidar (1981): Gorski kotar, Govori i nazivlje, str. 418-443, Fond knjige Gorski kotar, Delnice.

CEMOVIĆ, Milovan (2008): Primorsko-goranska županija na starim razglednicama 1890.-1930., Hrvatska udruga kolekcionara predmeta kulturne baštine Rijeka i Glasnik „Hrvatski kolekcionar“, Rijeka.

GOLDSTEIN, Ivo (1996): Hrvatske župe kroz stoljeća, Školska knjiga, Zagreb

KLEN, Danilo (1980): Rika, 750 godina od prvog spomena imena Rijeke, Dometi 3-4-5, Izdavački centar Rijeka, Rijeka.

KRUHEK, Milan (1981): Gorski kotar, Od doseljavanja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana, str. 47-52, Fond knjige Gorski kotar, Delnice.

KRUHEK, Milan (1981): Gorski kotar, Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti, str. 281-309,  Fond knjige Gorski kotar , Delnice

MAGOCSI, Paul Robert (2002): Historical Atlas of Central Europe, Thames&Hudson, London

MARKOVIĆ, Mirko (2002): Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka

MARKOVIĆ, Mirko (2003): Gorski kotar, stanovništvo i naselja, Jesenski i Turk, Zagreb

STRČIĆ, Petar (2005): Kvarnersko ili Hrvatsko primorje, Sušačka revija 50/51, Rijeka

SKOK, Petar (1950): Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut HAZU, Zagreb

VINJA, Vojmir (2003): Jadranske etimologije, Knjiga II, Školska knjiga, Zagreb


    BILJEŠKE

[1]Regionim“ će se ovdje upotrebljavati kao izraz koji označava ime regije kao društvene zajednice koja se identificira s određenim zemljopisnim područjem. Ova zajednica nije istovjetna naciji jer nema institucionalizirani političko-upravljački aparat. Ipak, bitno je svojstvo regije postojanje društvene komponente koja se ostvaruje u ideji o pripadnosti regiji – ljudi koji imaju zajedničku ideju o regionalnoj pripadnosti nose zajednički regionalni etnonim, npr. Goranin i Goranka.

 

Povratak na kazalo © 2001-2014 Klub Sušačana