SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


obljetnice

O, MILI GRADE

Željko Bartulović

90. ROĐENDAN GRADA SUŠAKA (1919.-2009.)

Grad Sušak ove bi godine slavio 90. rođendan jer je 1919. dotadašnja Općina Sušak uzdignuta na razinu gradske općine. Taj status zadržao je sve do 1947. kada je ujedinjenjem dvije zasebne upravne jedinice izbrisana neprirodna administrativna granica i kada nastaje jedinstveno naselje pod nazivom Rijeka. Iako je o povijesti Sušaka napisano dosta, nije naodmet prisjetiti se nekih događanja.[1]


Panoramske razglednice Rijeke s početka dvadesetoga stoljeća

    SUŠAK DO 1918.

Gradska općina Sušak smjestila se na najsjevernijem kraju Jadranskoga mora, u zatonu, što se od najstarijih vremena zove Kvarner, na lijevoj obali Rječine. Ona obuhvaća naselja Sušak, Trsat, Podvežicu, Dragu, Kostrenu sv. Barbare i Kostrenu sv. Lucije, površine oko 25 km². Najstarije su sušačke prometnice ceste: Lujzinska, Dorotejska i Karolinska, koje preko Gorskog kotara idu za Karlovac, te željezničke pruge iz pravca Zagreba i Ljubljane. Pomorski promet obavljao se u luci Baroš na vrhu Mrtvog kanala, Delti i Brajdici, dok je na Grobničkom polju djelovala zračna luka. Naziv Sušak dolazi od riječi suh, sušiti, no dva su mišljenja o njegovu nastanku. Prema prvome puk je tu sabirao lišće i granje za blago i kuće, a prema drugome  potječe od mjesta na kome se pralo i sušilo rublje.[2]

U drugoj polovici XVII. st. tu neima ničega, što je vrijedno pomena, osim jednog mlina te nešto ulika i vinograda uz morski žal, neugledne krčme na ušću Rječine i kolibe vozara na Rječini. Prostor se nazivao i tergovina jer se tu održavao sajam. Za prostor su se rabili opisni nazivi: Pul Fiumare, Pod Tersatom, kasnije: Na most, Na mostu, Ad pontem, Trans Pontem, Ultra Pontem, Oltre Ponte, Sv. Lovreč, Sv. Lovro. (S. Lorenzo), Franjevački vrt (Hortus Franciscanorum). Prvi spomen imena Sušak (Sussach) seže u prvu polovicu XVIII. st., kada označava posjed između današnjeg Bulevarda te stubišta od Piramide prema zgradi Gimnazije. U drugoj polovici XVIII. st. ime Sušak širi se na kraj ispod Trsata, od mora do Piramide. Konačno, 70-tih godina XIX. st. dolazi do naglog nastanka urbane cjeline. Nakon I. svjetskog rata i talijanske okupacije kao luka dobiva posebnu važnost, pa Rački piše: Prije 100 godina neznatno naselje, danas je Sušak prvi grad sjevernog dijela Jadranskog mora.[3]

Na Sušaku početkom XIX. st. nema upravne jedinice. On je dio Bakarskog municipija, tj. podopćina Trsat, Draga i Podvežica. Gospodarstvo Rijeke blagotvorno utječe na istočnu obalu Rječine, koja je postajala sve zanimljivijom. A. L. Adamić je 1821. osnovao Tvornicu papira. Grade se kuće, raste broj stanovnika (1851. – 473). Značajan trenutak bio je uređenje novog korita i ušća Rječine 1855.[4]

Tendenciji mađarizacije Rijeke i Primorja koristilo bi ukinuće veće, zastarjele upravne jedinice – Bakarskog municipija. Takav interes podudarao se sa željom općina koje žele samoupravu. Bakarski patriciji upravljaju Municipijem, a općine nemaju udjela u odlučivanju do 1848., a od tada biraju tek polovicu odbornika u municipalnom vijeću. Presudnu ulogu u promicanju stajališta o ukinuću Bakarskog municipija ima dr. Marijan Derenčin. Sabor je 1874. izglasao zakonski članak o razvrgnuću. Sušak nije postao samostalnom općinom. Prednost je dana Trsatu, staroj srednjovjekovnoj općini koja se spominje još u Vinodolskom zakonu iz 1288. Trsat je u sastavu Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu.[5]

Za prvog načelnika Trsata izabran je dr. Derenčin. On obnaša dužnost načelnika do 1875., a 1876. je izabran pravaš Stanko Lukanović, činovnik riječke županije. God. 1876. pridružene su općini Trsat obje Kostrene i Draga, jer se kao manje općine nisu mogle uzdržavati. Razvoj donjeg grada dovodi do premještaja sjedišta općine u Sušak 1877. Općina je obuhvatila obalni prostor do Bakra i preuzela njegovu pomorsku i upravnu ulogu. Načelnik od 1887. do 1907. bio je Hinko vitez Bačić. Za njegova mandata Sušak je doživio procvat. Potom načelnik postaje gospodarstvenik Đuro Ružić st. pa Andrija Sablić, Franjo Domazetović, Ante Sablić i Andrija Knez. Raste broj stanovnika, ali nije riječ o prirodnom priraštaju, već naseljenicima, većinom hrvatskom stanovništvu koje je dolazilo iz susjednih krajeva i cijele Hrvatske u nadi zaposlenja.[6]

Općina Sušak dočekala je “olovna vremena” I. svjetskog rata. Naizgled ništa se nije promijenilo. Osim odlaska ljudi na bojišnicu, nekih u emigraciju te zamiranja trgovine, Sušak je nastavio živjeti prividom mirnoga života. Na čelu Kraljevskog sekretarijata vlade kao predstojnik kotara bio je 1914. dr. Konstantin Rojčević. Načelnik Sušaka bio je dr. F. Domazetović. Općinsko zastupstvo aktivno je 1916. i 1917.[7] Tijekom rata na Sušaku su, kao i čitavoj Banskoj Hrvatskoj za razliku od Rijeke, zabranjeni javni skupovi. Međutim, spremala su se vremena kada nikakve zabrane neće biti u stanju zaustaviti lavinu predstojećih događaja.

 

    SUIŠAK 1918.-1923. I TALIJANSKA OKUPACIJA

Dana 29. listopada 1918. Hrvatski sabor prenio je svoje ovlasti na Narodno vijeće SHS, što se smatra početkom postojanja te državne tvorevine koja nije dobila formalno međunarodno priznanje i potrajala je do ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo SHS 1. prosinca 1918. Sušak je postao dijelom Države SHS, a potom i Kraljevstva SHS, ali Sušak i Rijeku očekivala su teža vremena. Dana 16. studenoga 1918. talijanska kopnena vojska ušla je u Rijeku, a preko Grobnišćine i na Sušak. Okupirani su Sušak do mosta sv. Ane na Podvežici, obje Kostrene, Martinšćica, prostor do Škrljeva, a Grobnišćinom do Kastva. Započelo je doba višegodišnje savezničke, zapravo talijanske okupacije. Vlast u Rijeci je 12. rujna 1919. preuzeo Gabrielle D’Annunzio. Pronio se glas da će okupirati i Sušak. Mogućnost se činila izglednom jer arditi često prelaze na Sušak. Italija 15. rujna predlaže da Rijeka dođe pod njen suverenitet. Ministar vanjskih poslova Trumbić to odbija, a 24. listopada vlada SHS, vrši pritisak proklamirajući aneksiju Sušaka.[8]

Rapallski ugovor potpisan 12. studenoga 1920. između Kraljevine SHS i Italije nije riješio pitanje Sušaka. Talijani su 9. svibnja 1921. ispraznili zonu do Sv. Ane i Martinšćice (Škrljevo, Draga, Kostrene s Martinšćicom do Plumbuma i Grobinšćina do Orehovice). Tijekom pregovora u Santa Margheriti u kolovozu 1922., kada su priznali suverentitet Kraljevine SHS nad Sušakom, a na dan vjenčanja kralja Aleksandra, okupacijske vlasti iznimno dopuštaju stavljanje zastava Kraljevine SHS na Sušaku. Nakon pregovora paritetne komisije u Opatiji, u veljači 1923. sklopljen je sporazum o evakuaciji Sušaka, što se dogodilo 3. ožujka 1923. Razdoblje okupacije koje je potrajalo skoro 5 godina, u potpunosti je okončano tek Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., tzv. paktom prijateljstva. Dana 24. veljače 1924. ispražnjeni su luka Baroš i Delta.[9]

           

    PROGLAŠENJE SUŠAKA GRADOM 1919.

Narodno vijeće SHS za Sušak i Rijeku imenuje za upravitelja Općine Sušak Mirka Kolacija, dok Zemaljska vlada u Zagrebu za povjerenika (komesara) postavlja dr. Rudolfa Jambrišaka, a zatim dr. Josipa Hoholača. Općinsko zastupstvo radi kao savjetodavni odbor, dok je na čelu uprave povjerenik. Na izvanrednoj sjednici Općinskog zastupstva 4. prosinca 1919. upravitelj Kolacio priopćuje da je općina Sušak previšnjim ukazom od 23. oktobra 1919. proglašena gradom usljed čega ustrnjuje mandat dosadanjim zastupnicima pak se ovo zastupstvo usljed toga razpušta. Veliki župan Modruško-riječke županije dr. Juraj Kučić poslao je brzojav o statusu grada - rodnog mu mjesta u županiji modruško-riečkoj, a uzvraćeno mu je brzojavom zahvale na trudu učinjenom za rodno mjesto, kao i dr. Tomislavu Tomljenoviću zahvala na trudu za Sušak i čestitka na imenovanju banom. Kako prestaje mandat zastupstva, dr. Jambrišak, kr. kotarski predstojnik, banskim je dekretom od 24. studenoga 1919. imenovan vladinim povjerenikom za Grad Sušak, a na njegov prijedlog Kolacio postaje namjesnik gradskih prihoda.[10]

Zapisnik Izvanredne sjednice opć. zastupstva 4. prosinca 1919.:

    Predsjedava upravitelj M. Kolacio. Pod toč. 1 g. Kolacio priopćuje, da je općina Sušak previšnjim ukazom od 23. oktobra 1919. proglašena gradom usljed čega ustrnjuje mandat dosadanjim zastupnicima pak se ovo zastupstvo usljed toga razpušta.

 

Previšnji Ukaz o proglašenju Sušaka gradom glasi:

U ime

njegovog veličanstva

Petra I

po milosti božjoj i volji narodnoj

Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca

mi

Aleksandar nasljednik prestolja

na predlog našeg ministra unutrašnjih dela, a po saslušanju našeg ministarskog saveta, rešili smo i rešavamo:

 

Općina Sušak proglašuje se gradom u smislu par. 2 Zakona od 21. lipnja 1895. god. o ustroju gradskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji.

 

Teritorij gradske općine Sušak obasiže čitavi teritorij dosadanje Uprave općine Sušak.

 

    Sve ustanove zakona od 21. lipnja 1895. god. o ustroju gradskih općina, koje se odnose na gradove označene u par. 2 ovog zakona valjaju i ubuduće za grad Sušak.

 

            Naš ministar unutrašnjih dela neka izvrši ovaj ukaz.

 

U Beogradu      23. oktobra 1919. god.                     

                Aleksandar s.r.

         Ministar  unutrašnjih dela

              Sv. Pribičević s.r.

 

    PRVI IZBORI GRADSKOG ZASTUPSTVA I GRADSKOG NAČELNIKA 1923.

Tijekom talijanske okupacije do ožujka 1923. nisu se mogli provesti izbori za gradsko zastupstvo. Političko ozračje na Sušaku 1923. obilježeno je 18. ožujka izborima zastupnika za Narodnu skupštinu. Na razini grada premoćno je pobijedila Nezavisna jugoslavenska lista (NJL), kao dio Demokratske stranke. Izbori za gradsku skupštinu održani su 3. lipnja 1923. Na izbore je izašla samo lista Jugoslavenskog kluba, izravni sljednik NJL. Za listu dr. Jurja Kučića kao gradskog načelnika glasalo je svih 1.728 birača koji su izašli na izbore.[11] Za skupštinske izbore u ožujku bilo je upisano 2.699 birača, što znači da ih je glasovalo oko 45%. Razlozi takvog političkog stava mogu se tražiti u okolnostima prestanka talijanske okupacije, očekivanju da Jugoslavenski klub ubrza gospodarski razvitak grada, a jugoslavenskom politikom, koja se ne odriče hrvatstva, uspostavi branu naletu talijanskog iredentizma.

 

    EPILOG – UJEDINJENJE SA RIJEKOM 1947.

            Sušak se ubrzano razvijao sve do II. svjetskog rata. Kao luka dobiva posebnu važnost, pa Rački piše: Prije 100 godina neznatno naselje, danas je Sušak prvi grad sjevernog dijela Jadranskog mora.[12]. Talijani su zauzeli grad 11. travnja 1941. bez borbe. Rimskim ugovorima NDH je 18. svibnja 1941. predala Sušak Italiji koja ga je anektirala, iako međunarodno pravo to ne priznaje smatrajući teritorij i dalje dijelom privremeno okupirane Kraljevine Jugoslavije.

Nakon kapitulacije Italije postrojbe NOP-a ušle su 10. rujna 1943. neometano u Sušak. Istovremeno Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika ističe svoj suverenitet nad Sušakom, dok Kraljevina Italija “šuti” čekajući konac rata. U Sušak 15. rujna 1943. ulaze njemačke postrojbe, pa ona postaje dijelom njemačke Operativne zone Jadransko primorje, iako NDH također istaknula svoje pretenzije za Sušakom.

Sušak su 21. travnja 1945. oslobodile postrojbe IV. armije JA i grad se nakon četiri godine okupacije našao pod suverenitetom FR Hrvatske u sastavu Demokratske Federalne Jugoslavije (DFJ). Organ vlasti je Gradski narodnooslobodilački odbor, a vojnu vlast do 12. srpnja 1945. ima Komanda grada Sušaka. Nakon stupanja na snagu Pariškog ugovora između FNRJ i Italije 15. rujna 1947. provodi se ujedinjenje gradova Rijeke i Sušaka. Gradski narodni odbor (GNO) Rijeke 23., a GNO Sušaka 27. listopada upućuju Prezidijumu Sabora NRH prijedlog o ujedinjenju NO-a Rijeke i Sušaka. Prezidijum prihvaća prijedloge i ukazom 27. prosinca raspisuje izbore za jedinstveni GNO Rijeka-Sušak. Izbori su održani 1. veljače 1948., a prva sjednica GNO-a 12. veljače 1948. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina Sušak kao zasebna upravna jedinica, iako je kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka nastavila postojati do 1962. godine.


 

    BILJEŠKE

[1] Precizniji podaci, literatura i vrela sadržani su u autorovoj knjizi Sušak 1919.-1947., Pravni fakultet u Rijeci, Državni arhiv u Rijeci i Adamić d.o.o., Rijeka 2004.

[2] RAČKI, Andrija, Povijest grada Sušaka, Sušak 1929., pretisak, SO Rijeka, ICR, Rijeka, 1990., str. 3-5 i 238; JANKOVIĆ, Julije, Nekoliko crtica o sadašnjosti i prošlosti Trsata, 1886., str. 25-27.

[3] RAČKI, Povijest, str. 5, 235-255; id., Prilozi k povijesti grada Sušaka, Rijeka 1947., pretisak, ICR, Rijeka 1991., str. 5-6; GLAVINIĆ, Franjo, Sveučilišna naklada Liber Zagreb, Rijeka 1989.; Sušak pred 40 godina, Jedan opis Sušaka iz 1888. godine, Sušačka revija (dalje: SR), god. I, br. 1, str. 31-32.

[4] POVIJEST RIJEKE, SO Rijeka i ICR, Rijeka 1988., str. 192-193 i 212 i 219.

[5] LUKEŽIĆ, Irvin, Prvi sušački gradonačelnici, SR, god. I, br. 4, str. 17-18; POVIJEST RIJEKE, str. 273. Dr. Marijan Derenčin rođen u Rijeci 24. rujna 1836. Studira pravo u Beču. 1860., 1861. je podbilježnik riječke županije, a 1865. trsatski kotar ga bira za poslanika u sabor. U početku je pristaša Narodno-liberalne, a kasnije Narodne stranke. God. 1873. postaje odvjetnik i kraljevski javni bilježnik Riječke županije, a 1876.  predstojnik vladina ureda za pravosuđe u Zagrebu do umirovljenja 1883. Umro je 8. veljače 1908. u Zagrebu. Pravni je pisac i dramatičar. RAČKI, Povijest, str. 51-52.

[6] LUKEŽIĆ, Prvi sušački, str. 18-20; POVIJEST RIJEKE, str. 232-233; VRANJEŠ-ŠOLJAN, Božena, Stanovništvo gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljeća (Socijalno-ekonomski sastav i vodeći slojevi, Školska knjiga i Stvarnost, Zagreb, 1991., str. 42, 45 i tabela na str. 67; GROSS, Mirjana, Počeci moderne Hrvatske, Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860, Zagreb, 1985., str. 188; RAČKI, Povijest, str. 3, 53-55 i 247; id., Prilozi, str. 11; BARBALIĆ, Fran, Pitanje narodnosti u Rijeci, Rijeka, Rijeka Zbornik, MH, Zagreb, 1953., str. 30; STRAŽIČIĆ, Nikola, Prilog poznavanju demografskog razvoja grada Rijeke, Rijeka, god. I., sv. 1., Rijeka, 1994., str. 115 i 133. LUKEŽIĆ, Hinko vitez Bačić, SR, Rijeka, 1993., god. I, br. 1, str. 33; MÜLLER-THOMAMUHL, Dagobert, Moj djed Đuro Ružić, SR, god. II, br. 8, Rijeka, 1994., str. 89-90. Gjuro Ružić, stariji, rođen je u Hreljinu 8. travnja 1834. Trgovac kožom. Umro je 29. siječnja 1922. na Sušaku. RAČKI. Povijest, str. 53-54 svjedoči da je bio čovjek vanredne marljivosti... tako te ga se može nazvati ocem modernoga Sušaka. Obilno je pomagao svaku dobru stvar, a svagdje pokazao živu patriotsku svijest. Primorje br. 5, od 22. listopada 1938. Hrvatska prošlost Sušaka.

[7] ŽIC, Igor, Anno Domini MCMXIV, SR, god. II, br. 6-7, Rijeka 1994., str. 71-73. VIJESTI iz prošlosti, ratna godina 1916., pripremio: DMITROVIĆ, Saša, SR, god. IV, br. 13, Rijeka, 1996., str. 70, preuzeto iz Primorskih novina, bez oznake broja i datuma. DRŽAVNI ARHIV RIJEKE (DAR), Fond Grada Sušaka, spisi Gradskog poglavarstva, Računovodstvo 1911-1945. pod 1924. zapisnik sjednice od 6. studenoga 1917.

[8] SUČIĆ, Ivo, Rijeka, 1918.-1945., Rijeka, Zbornik, str. 285-293; ČULINOVIĆ, Riječka država, Povijesno društvo NR Hrvatske, Zagreb 1953., str. 45-46, 60 i 83-116; PEROVIĆ, Ivan V., Crtice iz okupiranog Sušaka, Primorski štamparski zavod, Sušak 1934., str. 43-119; MARJANOVIĆ, Milan, Rijeka na konferenciji mira i u Rapallu 1919.-1920., Rijeka, Zbornik, str. 325-326.

[9] MARJANOVIĆ, Rijeka na, str. 118, 344-346; ČULINOVIĆ, Riječka, str. 110-11, 235-236; POVIJEST RIJEKE, str. 291; PEROVIĆ, Crtice, str. 122, 133, 147-148; DAR, Sušak, Gradsko poglavarstvo br. 4/1923 od 14. veljače 1923. i 10/1924; Novi list br. 291, 4. ožujka 1933. “3. III. 1923. 3. III. 1933. Oslobodjenje i Ujedinjenje Sušaka.” TUĐMAN, Franjo, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, 1918.-1941, knjiga I., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1993., str. 313.

[10] DAR, Sušak, Prezidijalni i povjerljivi spisi, br 116/929 gradsko zastupstvo velikom županu 23. kolovoza 1929.; Sušak, Knjiga JU-18 138. Sjednica opć. zastupstva na Sušaku 27. studenoga 1919. Ostali nazočni su: Justin Cuculić, uprav. grads. financ. odseka; od strane savjetodavnog veća: Dragutin Pavlović, Dušan Vilhar, Ante Sablić, Vladimir Tijan, Ante Bačić, Krsto Brozović, Franjo Pavletić, Veljko Smokvina, Josip Grubić, Mirko Kolacio, Božo Suzanić, Dioniz Randić, Ivo Polić, Milutin Hodko. Kraljeva odluka je toč. 1. sjednice, brzojav zahvale dr. Kučiću toč. 3., dr. Tomljenoviću toč. 4., a imenovanje Jambrišaka i Kolacia toč. 5. Jambrišak je imenovan povjerenikom banskim dekretom od 24. studenoga 1919 br. 13353. Izvanredna sjednica opć. zastupstva 4. prosinca 1919.

[11] Novi List br. 183, od 11. kolovoza 1926. Gradski izbori i njihov rezultat.; br. 185. od 13. kolovoza 1926. Gradski izbori i njihov rezultat.

[12] RAČKI, Povijest, str. 5, 236-240 i 249; Id., Prilozi, str. 6 i 97.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana