SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


naša mjesta

KRALJEVICA

Igor Žic

Arapski putopisac Edrisi, koji je petnaest godina živio u Palermu na Siciliji i crtao karte za normanskog kralja Rogera II., prema onom što su mu ispričali pomorci ili što je i sam imao prilike vidjeti, 1154. godine izveo je kartu istočne obale Jadrana. Podijelio je obalu na tri područja: akvilejsko, koje završava kod Lovrana, hrvatsko od Bakra do Dubrovnika i dalje slavensko. U svojoj Geografiji navodi:

Od Plomina do Lovrana 4 milje. Lovran je velik napučen grad u povoljnim gospodarskim prilikama; brodovi su mu u pripremi i stalno grade nove. On je zadnji priobalni grad zemlje Akvileje. Na istočnoj granici ovog područja nalaze se mnoge planine i pusti predjeli. Na zemlje Akvileje… nadovezuje se Hrvatska, zvana Dalmacija. Od Lovrana do Bakra ima 10 milja. Bakar je lijep i napučen grad i dolazi kao prvi među zemljama Hrvatske, što se uz more zovu Dalmacija. Od Bakra do Bribira, velikog i napučenog grada, koji leži na obronku planine – 16 milja. Od Bribira do Senja – 30 milja. To je lijep grad, vrlo napredan. Njegovi stanovnici su Slaveni, a imaju u moru veći broj barki. (Margetić: 1990., str. 24)


Unutrašnjost staroga kaštela u Kraljevici uz crkvu sv. Nikole

Iz ovoga vidimo da tada nije postojalo značajnije naselje na području današnje Kraljevice. Ona se ne spominje ni u Vinodolskom zakoniku iz 1288. godine. Najveći broj odredbi tog dokumenta, pisanog glagoljicom, na čakavštini, bavio se položajem i pravima Krčkih knezova, kasnijih Frankopana, te njihovih podanika. Donošenju zakona prisustvovali su izaslanici: Novog, Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika. Mjesta Bakarac i Kraljevica razvila su se kao luke starog grada Hreljina.

U dokumentu iz 1364. godine spominje se Bakarac, jer je knez Krčki Ivan založio - radi osiguranja miraza svoje supruge Ane, iz obitelji Goričkih grofova – grad Hreljin, selo Lič, carinu u Bakarcu i pilanu u dolini Žrnovnice.

Kraljevica (Porto Rè) prvi put se u dokumentima spominje 1443. godine, i to u ispravi riječkog notara Antonija de Renna, koji je vodio Liber civilum sive notificarum od 1436. do 1461. godine. U toj ispravi navodi se da jedan brod treba uploviti ad Portumre. (Gigante: 1912., str. 327) 

Prilikom podjele frankopanskih obiteljskih imanja 1449. godine, Martina Frankopana zapali su: Okić, Starigrad, Novi Vinodolski, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat, kojima je uskoro pridružio Hreljin i Drivenik. Dobio je papinu dozvolu da benediktinski samostan na Košljunu pretvori u franjevački, a potom i dozvolu da sagradi franjevački samostan na Trsatu 1453. godine. Pavlinskom samostanu u Crikvenici potvrdio je sve listine svojih predaka 1455. godine, a samostan istog reda utemeljio je u Novom Vinodolskom 1462. godine, pa su ga suvremenici prozvali Pobožni.                                                                                        

U vrijeme njegovih brojnih graditeljskih zahvata na sakralnim objektima, 1471. godine dovršena je stara crkva svetog Nikole u Kraljevici. Natpis o tome sačuvan je na tornju današnje crkve. Martin Frankopan stigao je i darovati franjevačkom samostanu na Trsatu selo Grižane 1474. godine. Umro je 1479., a sahranjen je u svetištu crkve Gospe Trsatske.

Ipak, Kraljevica je sporo dobivala na važnosti. Spominje je jedan opis plovidbe od Rijeke do Zadra iz 1490. godine:

Od Rijeke do Martinščice 2 milje prema Levantu i od Martinščice do Bakra 25 milja. Bakar je u zaljevu i tu je luka, a ulaz je prema sjeveroistoku i ide prema istoku 3 milje i potom je kaštel u uvali bakarskog zaljeva, gdje je luka koja se naziva Porto Rè… a odavde je prema istoku 10 milja do Kotora (Crikvenica). (Herkov: 1979., str. 9-10)

Kotor je bio veliko naselje koje su stanovnici napustili tek poslije katastrofalnog požara krajem XVIII. stoljeća i spustili se do mora u tada malu Crikvenicu.

Dominikanski general Franjo Silvestri govori o definitivnom preuzimanju samostana u Kraljevici u dokumentu od 19. lipnja 1525. godine. Riječki povjesničar Ivan Kobler iz iste godine navodi citat in loco qui dictu Portus Regis (na mjestu koje se naziva Portus RegisKraljeva luka). Hrvatski naziv Kraljevica spominje se u zapisniku riječkog municipalnog vijeća 1605. godine − prema kojem su dva trgovca iz Karlovca kupili kukuruz i raž nel porto di Kraljevica nel Vinodol.

Stari grad Zrinskih, nastao temeljitom nadogradnjom dominikanskog samostana početkom XVII. stoljeća, imao je prizemlje i dva kata, s više od 90 prostorija. Uz pročelje bila je crkva svetog Nikole, koja je stotinjak godina bila skladište soli prije no što je vraćena u sakralnu funkciju. Kako taj kompleks više nije odgovarao narasloj moći obitelji, uslijedilo je podizanje njihove najraskošnije rezidencije.

Dvorac Nova Kraljevica dovršen je 1653. godine …kao dična uspomena Petra grofa Zrinskog, sa četiri omašne kule, opasav se 87 m dugim, 66 m širokim zidom, na koji su ulazi kroz dvoja vrata.

Veličajni taj grad dugačak je 44 m, širok 36 m, visok 9 m. Podkovi nalične kule visoke su 13,27 m, široke 5,68 m, a zid im preko metar debeo. U svem ima u gradu 68 prostora, a sastoji se od prizemlja i jednog sprata. Prozori su visoki, u prizemlju željeznim rešetkama zatvoreni, oni u prvom spratu strešnicom ukrašeni. Dulja strana grada i ona prema prodoru zalieva, ima u prvom spratu sedam, u prizemlju šest, a Kraljevici okrenuta strana pet prozora. Svaka kula ukrašena je sa šest prozora, a ispod krova još sa tri omanja, koji bijahu do najnovije doba zazidani…

Čim si unišao, zaustavlja te dvorište, kakovo ne imađaše nijedan Zrinsko-Frankopanski grad, dugo 24,64 m, široko 16,42 m, a ukrašeno u prizemlju i prvom spratu u duljini sa pet, u širini sa tri arkade, koje podupiru masivni četverouglasti stupovi, a u prvom spratu ugledni pilovi. U sredini škriljama potaracana dvorišta stoji klesanim kamenom ograđena kapnica sa Zrinsko-Frankopanskim grbom, a pod njom ima i jedna mala špilja. (Hirc: 1891., str. 172).


Nacrt kaštela u Kraljevici

Godine 1669. započele su pripreme za Zrinsko-frankopansku urotu, koju mađarski povjesničari obično nazivaju pobuna ugarskih magnata. Bilo je predviđeno da glavninu vojske daju Bakar i Grobnik. Cilj urote bio je odvajanje dijela hrvatskog i mađarskog plemstva od Beča. Tijekom proljeća 1671. bilo je dogovoreno da će se Grobničani okupiti u Bakru na Paladi, Vinodolci na Driveničkom polju, a oni iz Gorskog kotara na Grobniku. Potom su svi trebali doći do Škrljeva. No austrijski car Leopold I. već 3. travnja 1671. objavio je da su Petar Zrinski i šurjak mu Fran Krsto Frankopan postali nevjernici krune, te da im se zapljenjuje sav pokretni i nepokretni imetak u korist kraljevske komore u Požunu (Bratislavi).                                                                                   

Prije urote Zrinski su bili najbogatiji hrvatski velikaši. Pripadala su im imanja u Međimurju i središnjoj Hrvatskoj, cijeli Gorski kotar, a u Primorju: Grobnik, Bakar, Kraljevica, Hreljin, Drivenik, Grižane i Selce. Najraskošniji dvorac bio je u Kraljevici, poslije temeljito opljačkan od strane generala grofa Herbersteina, te njegovih pobočnika grofa Paradeisera i Strassolda te baruna Sauera i Galla.

Ovi odvukoše iz Nove Kraljevice 2.100 funti vune, pa 270 kabala vina. Najviše nagrabi Paradeiser. On proda za se 7.300 mjerova soli, a 110 mjerova otpremi u svoj grad Kostel u Kranjsku. Odniješe dalje osam željeznih postelja, stolce od orahovine, prekrasne slike i sagove, devet mramornih kipova, od kojih je sedam prikazivalo rimske careve, a dva Etiopljane. Odnese i grb Zrinskih, četiri stola od crna mramora, jednu mjedenu i više majoličnih peći, dva zrcala, a s vratiju pokida ključanice, pa kod tog posla polupa i više vrata. Osam vrata od orahovine i još nekoliko drugih odnese iz grada, pače poskida i stakla s prozora. (Laszowski: 1924., str. 173)

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) 30. travnja 1671. Prilikom službene procjene njihovih zaplijenjenih dobara došlo se na 1,5 milijuna forinti, pa se vidi da je kraj tih dviju obitelji bio težak politički, ali i ekonomski udarac za Hrvatsku.

 

        POČECI BRODOGRADILIŠTA

Ivan Mihovil Androca bio je 1685. godine upravitelj posjeda Bakarac, potom Vinodola, da bi 1689. uzeo u zakup gospodarstvo Ozalj i kameralna ( državna ) dobra Bakarac i Kraljevicu. On je u Rijeku uveo unosnu trgovinu soli. Godine 1701. dao je prijedlog, podržan od Hrvatskog sabora, da se osnuje zajedničko rudarsko i trgovačko društvo, što je bilo prvo trgovačko društvo u Hrvatskoj.

Edmund Halley, engleski pomorski kapetan, stručnjak za navigaciju, matematičar i astronom, najpoznatiji po kometu koji nosi njegovo ime, došao je na poziv Bečkog dvora, početkom 1703., na Kvarner. Obilazio je luke, ispravljao je netočnosti na starijim kartama i tražio je najpogodniji prostor za smještaj buduće ratne mornarice. Austrijskom caru Ljudevitu I. preporučio je Bakar za ratnu luku, uz utvrđivanje Srščice, nasuprot Kraljevice. Predao mu je i tri karte: prva je prikazivala Sjeverni Jadran s političkim granicama, druga obalu od Istre do Karlobaga, a treća je bila detaljna karta Bakarskog zaljeva i Kraljevice s planiranim utvrđenjima.

Potom je ponovno boravio u Bakru tijekom dva ljetna mjeseca iste 1703. godine.

Halleyevi planovi predviđali su ojačanje utvrde Kraljevice i izgradnju po dvije baterije s obje strane najužeg dijela ulaza u bakarsku luku. One su trebale biti izgrađene od kamena i zemlje, pokrivene daskama i dovoljno velike da mogu nositi ukupno šezdeset artiljerijskih oruđa. Kad je međutim Halley stigao u Bakar početkom kolovoza, bio je razočaran onim što je bilo urađeno. Samo jedna od četiri obalne utvrde bila je dovršena, a radovi na drugoj bili su započeti pa obustavljeni. On se zdušno založio da se gradnja ubrza, a izgleda da je i osobno preuzeo dobar dio nadzora nad radovima. Sredinom rujna mogao je javiti engleskom ambasadoru u Beču da su tri obalne utvrde izgrađene, a i da je četvrta podignuta do znatne visine… (Kostić: 2006., str. 21-22)

Zbog promijenjene političke situacije utvrde nisu opremljene sa 60 teških topova, a od njegovih graditeljskih napora ostala je sačuvana utvrda Srščica.

Nasuprot Srščice, u dvorcu Nova Kraljevica, bili su 1704. godine zatvoreni lički pobunjenici. Poslije nekoliko mjeseci njihova ih je rodbina pokušala osloboditi, pa je došlo do sukoba u kojem je bilo više mrtvih. U to vrijeme u Kraljevici bilo je tek nekoliko kuća, a svi putopisci ističu da je ključna zapreka razvoju mjesta nedostatak tekuće vode.

Godine 1708. mletački veleposlanik u Beču izvijestio je da se u Dvorskom vijeću raspravljalo o tome kako bi u gradiću Kraljevici trebalo izgraditi utvrđenu luku radi sigurne trgovine.

Austrijski car Karlo VI. pomalo neočekivano proglasio je 2. lipnja 1717. godine slobodnu plovidbu Jadranom, čime je ukinuo stoljetni venecijanski monopol. Potom je 18. ožujka 1719. godine proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama, što je bitno unaprijedilo razvoj ta dva grada. U prvom članku te prevažne povelje navodi se:

Svim stranim trgovcima, brodovlasnicima, obrtnicima i drugim rukotvorcima, koji imaju želju i volju da se zbog trgovine dosele i nastane u našim austrijskim nasljednim zemljama, dopuštamo primjereni smještaj i slobodno obavljanje njihove trgovine, obrta i rukotvorstva, pružamo im u tom slučaju svestranu zaštitu i to ne samo u nedavno opisanom okrugu Kraljevice i Vinodola, nego i u svim drugim gradovima, trgovištima, mjestima i selima u našim austrijskim zemljama… (Više autora: Riječka luka, 2001., str. 319)

 


Crtež Antuna Matije Weissa s opisom obavljenih radova i planom brodogradilišta iz 1729. godine

U srpnju 1719. godine Karlo VI. osnovao je Carsku privilegiranu, odnosno Orijentalnu kompaniju, sa sjedištem u Beču, no koja je djelovala i u Trstu, Rijeci, Bakru i Kraljevici, ne bi li time oživio trgovinu. U sklopu tih napora 1719. godine došao je u Bakar Danac Foke Gersen. Kao službenik Orijentalne kompanije i Cesareum Navium Constructor (carski brodograditelj) trebao je pregledati šume i odabrati stabla za brodogradnju. Dolazio je ponovno i tijekom 1720. godine. Tu se susretao s nadinženjerom Weissom, koji je obilazio postojeće puteve. Često su bili u sukobu u pogledu pojedinih problema brodogradnje i pomorstva. 

Car Karlo VI. dao je 1720. godine zadatak svom povjereniku Ernstu Deichmannu da pregleda primorske šume i luke i da podnese izvješće o tome gdje bi bilo najbolje podignuti ratnu luku. Gorica je nudila Akvileju ( Grado ); Edmund Halley, engleski bojnik, astronom i istraživač, zalagao se za Bakar i Kraljevicu, a u tome su ga podržavali car i danski kontraadmiral Deichmann, ubrzo vrhovni zapovjednik mornarice  (na toj dužnosti od 1725. do 1732.). Deichmann je stigao obići i luke Napulja i Sicilije ne bi li se čim bolje upoznao s različitim rješenjima.                                                                          

Car je također dao Orijentalnoj kompaniji, 1722. godine, povlasticu da u Trstu, Rijeci i Bakru može graditi brodove dulje od 60 stopa i da u tu svrhu može dovoditi majstore iz Nizozemske, Švedske ili Hamburga. Deichmann je dovršio svoj opsežan posao 1723. godine opisavši bakarsku luku kao savršenu, a Kraljevicu kao još bolju. Naveo je da se u kraljevičkoj luci može sidriti deset do dvanaest brodova, a da na kopnu ima dosta prostora za skladišta i druge neophodne građevine. Osim toga pregledao je šume u zaleđu Senja, Sv. Jurja, Karlobaga, te Bakra i Rijeke.

Posao pripremnih radova u Kraljevici vodio je, u tajnosti, od 1725. godine nadinženjer Antun Matija Weiss. Zbog potreba trgovine Weiss je izradio i tri nacrta povezivanja Primorja sa zaleđem. Prvim projektom bilo je planirano da cesta ide prema Ljubljani, te da se potom teret prenosi Savom i Kupom do Karlovca. Drugi projekt predviđao je da cesta ide od Bakra do Podbrežja, a potom da se koristi Kupa. Treći projekt, koji je i prihvaćen, planirao je probijanje ceste kroz guste šume Gorskog kotara. Weiss je smatrao da bi, uz angažiranje 1.500 radnika i ukupne troškove od 70.000 forinti, bilo moguće radove dovršiti u roku od dvije godine.

To mu je i uspjelo i već 1726. godine cesta je išla iz Rijeke na Bakar, Meju, Zlobin, Fužine, Mrkopalj, Ravnu Goru, Vrbovsko, Bosiljevo, Novigrad na Dobri, Dubovac i završavala je u Karlovcu. Ubrzo su se pokazale njene glavne manjkavosti - bila je uska i strma, tako da se čitav promet odvijao na konjima i mulama. Žito iz Banata sporo je dolazilo do luka i često je bilo u lošem stanju. Cestu se zbog toga nastavilo redovito popravljati i proširivati.

Dana 11. kolovoza 1726. godine bio je službeno otvoren lazaret svetog Karla u Rijeci, s prvom gradskom zidanom lukom. Na do danas sačuvanom natpisu na baroknom portalu, u Krešimirovoj ulici, tumači se funkcija tog objekta kao javnog zdanja za očišćenje putnika i roba kako pomorska trgovina ne bi narušila javno zdravlje, a car Karlo VI. ističe kako je to njegova privatna investicija

U gradnji tog objekta velik prilog dao je ljubljanski građevinski majstor Karlo Martinuzzi, no glavna osoba bio je Antonio de Verneda, graditelj španjolskog porijekla.                                                                                 

Verneda se oženio Ivanom Benzoni i od 1726. godine bio je stalno nastanjen u Rijeci. Upravljao je gradnjom vojnog brodogradilišta u Kraljevici i nadzirao je gradnju lazareta u Rijeci. Potom je sebi sagradio veliku kuću na Rovu, projektirao je impresivnu zgradu bogatog trgovca i gradskog vijećnika Julija Benzonija (uz crkvu svetog Vida), restaurirao je zgradu općine na današnjem Koblerovom trgu (dogradio je drugi kat i preuredio zgradu iznutra), a stigao je i barokizirati staru crkvu svetog Roka i dograditi joj zvonik.

Godine 1728. službeno je bila dovršena Karolinska cesta, koja je povezala Rijeku s Karlovcem kao prva ozbiljnija veza sa zaleđem od propasti Rimskog Carstva. Bila je duga 160 kilometara, a dobila je ime po caru Karlu VI., koji je inzistirao na njenoj gradnji. Kako se car želio osobno uvjeriti u situaciju u Primorju, zaputio se iz Beča, preko Graza, do Trsta.

Iz Trsta stigao je u Rijeku 15. rujna 1728. godine. Potom je 16. rujna krenuo s viceadmiralom Deichmannom kopnenim putem prema Bakru, a od Bakra do Kraljevice prebacio se brigantinom, dok su jedna senjska galija i nekoliko drugih brodova bili u pratnji. Car Karlo VI., nadvojvoda Franjo Stjepan, ministri i viceadmiral Deichmann potom su razgledavali potencijalnu luku i nekadašnji dvorac Zrinskih. Car je bio oduševljen položajem ratne luke. Prije no što se društvo vratilo u Bakar, vinodolska teritorijalna garda ispalila je počasni plotun.

Karlo VI. ručao je s nadvojvodom u Bakru, a potom su se na konjima vratili u Rijeku. U Rijeci se car zadržao na senjskoj galiji, te je veslačima, a bilo ih je 116, darovao 200 dukata, dok je sedmorici izaslanika iz Senja dao po jednu zlatnu medalju sa svojim likom. Darove su dobili i barun Deichmann i nadinženjer Weiss, koji je predao caru izvješće o radovima na Karolinskoj cesti.

Osobno se uvjerivši koliko su reforme u Unutarnjoj Austriji i Primorju bile djelotvorne, car se zaputio preko Graza natrag u Beč 17. rujna 1728. godine.

Car Karlo VI. izdao je reskript o gradnji luke, brodogradilišta i arsenala u Kraljevici 19. siječnja 1729. godine.

 Pošto smo odlučili da se radi podizanja pomorstva u Kraljevici kod Bakra izgradi škver za gradnju brodova i da se tamo dopremi građa za tu brodogradnju zajedno s potrebnim obrtnicim, pa da se za njih stari i novi kraljevički grad osposobe za stanovanje, to smo pouzdanog, iskusnog i po marljivosti poznatog danskog kontraadmirala viteza Deichmann s posebnom punomoći odredili za glavara te gradnje. Pa prema tome:

  1. Prvo, da spomenuto mjesto Kraljevicu pripremi za takav pothvat opskrbivši ga skladištima za uskladištenje potrebnog pribora, užadi i druge građe, instrumenata i oruđa, te da se luka tako uredi, kako bi se u njoj mogla izvršiti priprema za gradnju ratnih brodova.

  2. Prilikom pregleda ove luke utvrđeno je da je okružena hridinama i da je na mnogim mjestima teško pristupačna. Da bi se osposobila za spomenutu svrhu te da bi se sve drugo naknadno moglo prigraditi za njeno osiguranje i izgradnju mornarice, potrebno je da se luka okruži opkopom, na kojem će se vremenom prema potrebi i prilikama sagraditi skladišta i smjestiti obalni topovi.

  3. Da se smjeste potrebni obrtnici, časnici i radnici u starom i novom gradu Kraljevici, ali bez većih troškova.    

  4. Da se što prije priđe rečenim radovima, neka se spomenutom vitezu Deichmannu dodijeli inženjer i to zemaljski viši inženjer i potpukovnik Weiss, koji će biti potpuno ovisan o Deichmannu.

  5. Za početne radove odobrava se iznos od 5.000 forinti mjesečno.

  6. Onaj kojemu će se taj iznos povjeriti ima vršiti isplate samo na temelju pismenih naloga nadinženjera Weissa, koji će i obračune odobravati.

  7. Da nadinženjer Weiss ne bi sve poslove sam morao obavljati, može mu se dodijeliti sposoban pomoćnik, koji će po njegovim uputama raditi.

  8. Sve što se nalazi u starom i novom gradu Kraljevici ima se popisati i staviti Deichmannu na raspolaganje, a zapovjednik, časnici i vojnici bit će ubuduće samo njemu podređeni, a ne više Dvorskoj komori.

  9. Određuje se da sve oblasti udovolje traženjima Deichmanna s obzirom na gradnju brodova. (Herkov: 1979., str. 36-37)


    Umjetnička vizija brodogradilišta s kraja XVIII.
    i početka XIX. stoljeća

Gradnja brodogradilišta i arsenala u Kraljevici započela je 28. travnja iste godine, uz prisutnost od 400 do 1.200 radnika, što je za tadašnju Hrvatsku bila nevjerojatna brojka. Prema jednom popisu bilo je u tom trenutku angažirano: 250 fizičkih radnika, te 60 klesara, 40 zidara, 20 stolara, 20 minera, te 130 žena i 110 dječaka, dakle ukupno 630 osoba.

Nadinženjer A. M. Weiss izradio je 1730. godine crtež utvrde Srščica s Kraljevicom u pozadini, topografski plan Kraljevice s postojećim i planiranim utvrđenjima, te cijeli Bakarski zaljev s Kraljevicom.

 

        KRALJEVICA KAO RATNA LUKA

U vrijeme najintenzivnijih građevinskih aktivnosti Europu je potresala teška ekonomska kriza, koja je donijela brojne bankrote, a to se, posredno, odrazilo i na istočnu obalu Jadrana.

Pietro Gerolamo Capello, venecijanski providur saniteta u Istri i na otocima podnio je nekoliko izvještaja u kojima se osvrće na promet Istre s Trstom, Rijekom i Bakrom te na radove u Kraljevici. Tako u izvještaju od 17. svibnja 1732. navodi da je promet istarskih krajeva s Trstom, Rijekom i Bakrom vrlo živ.             

U izvještaju od 4. srpnja 1732. govori o izgradnji luke u Kraljevici, spominjući da je zaposleno 1.200 ljudi, da je izgrađena obala od unutrašnjosti zaljeva do tvrđave Arin (Fortica), te da je pripremljen teren za navoze i izgradnju arsenala. Na istu temu vraća se i 5. kolovoza 1732. godine. Tada navodi da će iduće godine započeti izgradnja dva broda, da je isporučeno 12 bitvi velike težine, kao i da se očekuju radnici iz Trsta, Rijeke i iz inozemstva za koje je admiral Daichmann odlučio da ih upošljava prema potrebi.                         

U rujnu iste 1732. godine Deichmann je umro od srčanog udara, no radove je nastavio voditi Antonio de Verneda, uz nadzor riječkog carskog kapetana (upravitelja grada) Adelma Petazzija.

Verneda je izvodio i pripremne radove za gradnju brodova, tako da je ravnao prilaznu cestu radi dovoza drva, vadio je iz mora ranije posječene hrastove i organizirao je dovoz nekoliko brodskih jarbola. Osim toga radio je na utvrđivanju otočića Sveti Marko, između Krka i obale, koji je Venecija smatrala svojim posjedom.

Mletački arhiv obiluje izvješćima o aktivnostima u Kraljevici jer je Republika svetog Marka bila izrazito zabrinuta zbog promijenjenog odnosa snaga u pomorstvu na Jadranu. Tako i koparski providur u pismima od 10. i 12. srpnja 1729. godine daje izvješća o svojim saznanjima o građevinskim aktivnostima u Kraljevici. Iz Venecije dobiva naređenje da pribavi nacrt kraljevičkog arsenala. To mu je uspjelo 1733. godine i zbog toga je bio pohvaljen. Njegovi izvještaji obiluju i preciznim podacima o pomorskom prometu Rijeke i Trsta, što se u Veneciji pratilo s velikom pažnjom.

Car Karlo VI. odustao je od izgradnje jake mornarice i obustavio je izgradnju ratne luke u Kraljevici 1733. godine, zbog gubitka Napuljskog Kraljevstva te nepovoljnih općih ekonomskih prilika.

Neovisno od toga Weiss je nastavio raditi na Karolinskoj cesti, na njenom održavanju i na uređenju brojnih uskih i strmih dijelova. U izvješću Dvoru, poslanom iz Graza 2. veljače 1736., detaljno je elaborirao dotadašnje i planirane radove, uz dvanaest zemljovida koji su prikazivali cijelu Karolinu. On navodi kako će se cestom od Karlovca do Rijeke dolaziti za tri dana, a da će kočijaši imati besplatnu ispašu i drugu konjsku hranu za mali novac. O širini ceste Weiss je zapisao:

Sukladno novčanim dotocima, njihovom trošenju i obračunu, uvedene su promjene, kojima je širina ceste umjesto dotad držanih četiri geometrijska koraka svedena na tri bečka hvata (otprilike 5,5 metara, op. aut.)

Weiss je umro 1738., no problemi s prohodnošću Karoline nastavili su se, pa je za kolski promet bila posve osposobljena tek četrdesetak godina kasnije. Cesta od Novog, duž Vinodola, do Bakra sagrađena je 1746. godine. Od 1749. godine kraljevička luka djelovala je u sklopu Bakarske gospoštije, pod upravom bečke Bankovne komisije, koja je imala sjedište i u Ljubljani.      

29. i 30. studenog 1750. jak potres pogodio je cijeli Kvarner. Štete u Kraljevici nisu bile odviše velike, dijelom su sanirane i kamenjem koje je doneseno iz tada napuštenog trsatskog kaštela. Godine 1756. uvedena je sanitarna kontrola brodova koji su pristajali u Kraljevici, a kao nadzornik spominje se ubrzo Nikola Jaketić. Stari kaštel pretvoren je u skladište baruta i oružarnicu. 

U pomorstvu je, prema podacima za 1759. godinu, situacija bila sljedeća: Trst je imao 45 jedrenjaka, Senj 39 sa 334 člana posade, Rijeka 27 jedrenjaka sa 233 člana posade, a Bakar i Kraljevica 23. Ti brodovi su sve više počeli prevoziti žito koje se dopremalo iz unutrašnjosti. Kako je Temišvarska kompanija otpremala pšenicu preko Kraljevice, nastojalo se pokrenuti brodogradnju za trgovačke potrebe, no bez većeg uspjeha. U sklopu tih napora dvorac Nova Kraljevica pretvoren je u skladište žita 1761. godine.

Na Sredozemlju se ukazuje stalna opasnost od barbareska, gusara iz sjeverozapadne Afrike, osobito nakon što je Alžir stupio u otvoreno neprijateljstvo prema Austriji 1764. godine. Osim toga bili su česti upadi turskih i ulcinjskih pirata na Jadranu.                                                               

Tršćanska intendanca 25. kolovoza  1764. uputila je Dvorskom trgovačkom vijeću u Beču podnesak u kojem se predlaže formiranje jezgre ratne flote Monarhije i uređenje arsenala u Kraljevici. Elaborat za cijeli poduhvat izradio je savjetnik Franjo Raab. On se zalagao za izgradnju dvije veće fregate sa 60 topova te dvije manje s 30 topova, što bi po njegovom mišljenju bilo dovoljno da gusari steknu poštovanje prema austrijskoj zastavi na trgovačkim brodovima. Procjenjuje da bi gradnja jedne veće fregate koštala 100.000 forinti, a manje 50.000, tako da bi ukupni trošak iznosio 300.000 forinti.

Raab ističe da Monarhija raspolaže svime što je potrebno za uspješnu brodogradnju: prikladnim lukama u Primorju, šumama u neposrednom zaleđu, željezom u Štajerskoj, te sirovinama za izradu platna za jedra i užad.

Podizanje jednog arsenala na Primorju Raab je označio kao nužan preduvjet da bi se mogle izgraditi i zatim održavati jedinice ratne mornarice. Uz prikladno brodogradilište potrebna su skladišta za drvo i ostali brodograđevni materijal, te nastambe za majstore, upravu i vojnu posadu. Nizom argumenata dokazuje prednosti koje ima Kraljevica kao najpogodnije mjesto za lociranje arsenala: zaštićenost ove luke od vjetrova, postojanje škvera koji se može proširiti, dvaju kaštela za smještaj ljudstva, nadalje blizinu odgovarajućeg drva u prostranim šumama pod trgovačkom i vojnom upravom, kao i raspoloživo krajiško-primorsko pučanstvo. (Karaman: 1992, str. 31)

Uz elaborat bio je priložen i nacrt arhitekta Fusconija, uz predračun izgradnje arsenala u iznosu od 38.170 forinti. U starom kaštelu planirao je smještaj uprave, a u novom vojne posade od 120 ljudi. Na čelu arsenala predviđen je direktor s godišnjom plaćom od 1.500 forinti i odgovarajućim vojnim statusom. Na raspolaganju bi imao dva pisara, blagajnika i dva upravitelja skladišta. Posebno je istaknut vodeći brodograditelj, s godišnjom plaćom od 1.000 forinti, no uz mogućnost dodatne zarade gradnjom za privatne naručitelje. On bi, pak, pod sobom imao tridesetak različitih majstora i radnika, a ukupni godišnji planirani iznos plaća bio je 8.068 forinti.

Za arsenal bilo je planirano i dvije tisuće vojnika, što za brodove, što za obalnu stražu. Njihovi godišnji troškovi bili su procijenjeni na 162.636 forinti.

U sklopu širih akcija carica Marija Terezija, kćerka Karla VI., proglasila je Kraljevicu ratnom lukom 30. listopada 1764. i odredila je da se u njoj smjesti 50 topova, 2.000 topovskih kugli i 300 ručnih granata. Tada su se javili arsenalu zbog naoružavanja trgovačkih brodova brodovlasnici Jakov David iz Rijeke, braća Demelli iz Senja te braća Nikola i Marko Suzanić (Susanni), također iz Senja.                                                                                                      

Za brod braće Suzanić Sacra Familia, sagrađen u Veneciji 1763., bilo je odobreno 12 topova, 500 običnih i 200 kugli s lancima, te 7centi baruta. Osim toga iz Karlovca su dobili 42 vojnika katoličke vjere za posadu. Ubrzo je određeno da će se svi austrijski trgovački brodovi opskrbljivati potrebnim naoružanjem u Kraljevici.

Carica Marija Terezija imenovala je, početkom 1765. godine, poslije dugih rasprava, zapovjednikom arsenala u Kraljevici Bokelja Dimitrija Vojnovića. On je, pak, predložio Julija Nocettija, Francuza koji je dvadesetak godina gradio brodove u Livornu, za graditelja fregata. S njim je trebao doći i njegov sin Petar.

Glavni posao oko osposobljavanja Kraljevice za brodograđevnu djelatnost zapao je inženjera Maksmilijana  Fremauta. Obišavši ponovno mjesto i pregledavši stanje građevina napisao je 28. veljače u Rijeci svoj izvještaj s kompletnim planom luke i arsenala Marine roiale 1765, te nacrtom za prizemlje, prvi i drugi kat starog kaštela u Kraljevici u kojem su se imali smjestiti Vojnović i Nocettijevi. Prema Fremautovim uputama građevne je radove trebao izvesti kao palir Andrija Collenz, za kojeg je Fremaut izradio instrukciju. (Karaman:1992., str. 40)

Andrija Golenc bio je nadzornik javnih radova u Rijeci, koji je, između ostalog, trebao graditi novo, drveno kazalište izvan gradskih zidina.

Dana 25. svibnja 1765. stari kraljevički kaštel bio je temeljito obnovljen, pa tako i prostorije za majstore i radnike brodogradilišta. Stari navoz bio je pripremljen za prihvat fregate, a novi, koji je Fremaut projektirao, trebao je biti ubrzo dovršen. Za piljenje prvih 800 hrastovih stabala bili su angažirani Kastavci, koji su to već dugo radili za potrebe Rijeke, a za prijevoz angažirani su ljudi iz Hreljina i Fužina.

Potom je carica Marija Terezija 10. studenog 1765. godine naredila  da se u Kraljevici sagrade dvije fregate: Aurora (Zora), porinuta 26. kolovoza 1766., i Stela Mattutina (Jutarnja zvijezda), porinuta 29. siječnja 1767. godine. Brodovi su bili dugi 120, a široki 34 stope. Ipak Julije Nocetti nije uspio privesti poduhvat kraju. Preminuo je 15. listopada 1766. godine, ostavivši za sobom sinove Josipa i Petra, koji su nastavili njegov posao. Petar Nocetti je u kolovozu 1767. dobio caričinu odluku o ostajanju u državnoj službi, uz mogućnost gradnje i za druge naručitelje.

Vrhovni zapovjednik austrijske ratne mornarice, odnosno dviju fregata iz Kraljevice, postao je malteški vitez Jean Charles de Meausse. Iako su fregate bile spremne za plovidbu, o njihovoj funkciji raspravljalo se u više navrata, pa se već 1768. godine razmišljalo o prodaji. Prodane su napokon Toscani 1. siječnja 1770. godine. Kada su, u svibnju, stigli toskanski kapetani da ih preuzmu, imali su dodatnih zahtjeva oko opreme. Prvi brod isplovio je iz Kraljevice tek 27. srpnja 1770. godine, a drugi je popunjavao posadu još u rujnu 1771. godine. Ti brodovi nikad nisu stavljeni u funkciju zbog koje su sagrađeni. Neovisno od toga Vojnović je vodio arsenal u Kraljevici, dok je Petar Nocetti, poslije kraćeg djelovanja u Karlovcu, prešao u Trst, gdje je nastavio s gradnjom brodova.

 

        SUZANIĆI I TURKOVIĆI

Kraljevica je tih godina još uvijek bila malo naselje, pa je crkva svetog Nikole na obali spadala pod Hreljin, koji je brojao ukupno 2.189 župljana. U letargičnom razdoblju sagrađen je 1771. godine trgovački brod Heinrich.

U to vrijeme obitelj Turković doselila je iz Hercegovine u Senj, gdje se 1765. rodio Ivan Evanđelista Turković. Vrlo rano zaposlio se kod Marka Suzanića i proveo je u njegovoj službi sedam godina. Veletrgovac Marko Suzanić već se 1770. godine spominje u Karlovcu, gdje je nastojao organizirati gradnju šest riječnih brodova za transport žita na pravcu Kupa-Sava-Dunav. Ubrzo se u Karlovcu pojavljuje i Petar Nocetti iz Kraljevice. Zaposlio se na gradnji riječne fregate kao pomoćnik uspješnog brodograditelja Giuseppea Gianellija.  

Marko Suzanić navodi se tih godina kao najveći brodovlasnik u Rijeci s 20% ukupne tonaže. Bio je vlasnik: nave Sacra Famiglia, pulake S. Francesco Saverio, fregaduna Madonna dela Carmenne i trabakula Madonna del Rosario. On je bio jedan od najuspješnijih trgovaca u Senju, Kraljevici i Rijeci.

Car Josip II., tada suvladar s majkom caricom Marijom Terezijom, obišao je Primorje 1775. godine. Dana 13. svibnja bio je u Kraljevici, o kojoj je ostavio zapis:

Iz Bakra smo otišli u Kraljevicu. To je doista lijepa, moglo bi se reći veličanstvena luka. Priroda joj je podarila sve prednosti. Sva je umjetnički popločena tesanicima, što doduše još nije potpuno dogotovljeno. U njoj se nalaze dvorci u kojima su garnizon i zapovjednik. Tamo svaki ratni brod može, bez imalo opasnosti, pristati skroz uz obalu budući da ima dovoljno vode i dubine. Postoji također i brodogradilište za izgradnju tri ratna broda istovremeno. Tamo su izgrađene i posljednje dvije fregate… (Više autora: Riječka luka, 2001., str. 324)

Godine 1776. Kraljevica je bila u sklopu tada utemeljene Severinske županije, a 1786. u teritoriju Mađarskog primorja, pod guvernerom u Rijeci.

Marko Suzanić imao je velika skladišta pšenice u Kraljevici. Zbog potrebe posla sagradio je 1785.-1786. godine cestu od Kraljevice, preko Križišća, do Plasa u duljini od 7 kilometara. Car Josip II. odobrio mu je vraćanje troška od 14.000 forinti iz državne blagajne. Graditelj ceste bio je mladi poduzetnik Ivan Evanđelista Turković.

U tom razdoblju dosta se pisalo o projektu kanala koji bi povezao Brod na Kupi s Kraljevicom s namjerom olakšavanja naraslog prometa žitom. Autor ozbiljne studije bio je F. J. Maire, čija je knjiga o toj problematici izdana 1786. godine na njemačkom jeziku. Njegov projekt, neovisno od kompliciranosti realizacije i zastrašujuće cijene, idućih desetljeća bio je često citiran.

U Kraljevici su sagrađena tri šambeka 1788. godine, namijenjeni patroliranju Jadranom. Brodogradilište je financirano francuskim kapitalom. Tih godina sagrađeno je i nekoliko manjih ratnih brodova za nadzor obale: nekoliko feluka (dužina 17 metara, 18 vesala, dva latinska jedra, dva topa i tridesetak mornara), te nekoliko šalupa (dužina 19 metara, 20 vesala, jedno latinsko jedro, jedan top, tridesetak mornara).

U sklopu nastojanja da se snimi situacija na terenu i postave preduvjeti za oživljavanje lokalnog gospodarstva, nacrt Kraljevice izveo je I. Hollub. Sve projekte i gradnju na ovom području nadzirao je riječki inženjer Antun Gnamb, projektant Korza, nerealizirane luke na ušću Rječine i graditelj stare Guvernerove palače na obali.

Kraljevica je napokon dobila svoju župu 1790. godine. Tada je skladište soli vraćeno u funkciju crkve, a dograđen je i zvonik. Župnik se smjestio u stari kaštel.                                                                                        

Marko Suzanić prebacio je 1790. godine velik dio posla u Kraljevicu, bitno utječući na život grada i poslovanje luke. Izvozio je, na 60 brodova godišnje, pšenicu, kukuruz i duhan za Marseille i Genovu, a uvozio je sol. Kraljevica je u tom razdoblju bila najjeftinija luka za izvoz robe koja je stizala iz Karlovca. S naraslim obujmom posla Suzanić je imao u zakupu dvorac Novu Kraljevicu, koji je koristio za skladištenje pšenice.

Nakon što je Napoleon srušio tisućgodišnju Mletačku Republiku 1797. godine, mirom u Campoformiju Venecija je pripala Austriji, pa je taj grad postao glavna ratna luka Monarhije. Time je Kraljevica izgubila važnost arsenala i u njoj je prestala izgradnja ratnih brodova. Brodograđevna djelatnost nastavila se u prvom redu kroz popravak brodova, uz istovremeno jačanje trgovine i brodarstva.

U Kraljevici su se 1798. godine na dražbi prodavale fregate Stella mattutina i Aurora, nakon desetljeća slabe ili nikakve iskorištenosti.

Johann Christian Engel opisao je Kraljevicu iste 1798. godine:

Kraljevica (Porto Re) koja spada pod bakarsko vlastelstvo, sada je slična selu. Leži podno brda sa rasutim kućama, a bila je nekoć vlasništvo knezova Frankopana i Zrinskih. Naravni lijepi položaj ove morske luke, koja je prikladna da se roba iz lađa na jednoj dasci može izravno gurati u skladišta, bio je razlog da su grofovi tamo sagradili dva kaštela. – Jedan od njih bio je nekoć pavlinski samostan. Pavlini su preseljeni, a samostan uređen u kaštel. Sobe drugog kaštela (novijeg) većinom su iz mramora. Sada je taj kaštel žitno skladište. (Herkov: 1979., str. 10)

Od događaja na početku XIX. stoljeća može se spomenuti da je prvi kapetan duge plovidbe iz Kraljevice, kojeg spominje pouzdani Annuario marittimo, bio Franjo Ksaver Jakovčić.

Vrlo bogat i utjecajan grof Vincent Batthyany obišao je Primorje zadržavši se kraće vrijeme u Kraljevici i Bakru, a duže u Rijeci. O putovanju je ostavio knjigu Über das Ungarische Küstenland in Briefen (O Mađarskom primorju u pismima, Pešta, 1805.).

Španjolska urka Santa Justina potonula je u kraljevičkoj luci 1805. godine, potom je izvađena, popravljena i prodana na dražbi u Rijeci.

Ivan Evanđelista Turković prešao je iz Fužina u Kraljevicu 1805. godine i o tome je ostavio zapis.

Hvala Bogu, i u Kraljevici su moji društveni i trgovački, pa i komisioni poslovi vrlo dobro prosperirali. Imao sam dobre veze s mnogim trgovcima iz Trsta i Rijeke, a bavio sam se trgovinom lijesom i drvarskim proizvodima, bio sam brodovlasnik i posjednik. Godine 1807. bude svrgnut okružni sudac u Kraljevici. Guverner Rijeke Josip Klobušicki pozvao me je da dođem u Bakar. Začuđen radi tog poziva otišao sam u Bakar, gdje mi je guverner predložio, da preuzmem ispražnjeno mjesto okružnog suca u Kraljevici. Ovaj prijedlog bio je za mene veoma nezgodan radi mojih trgovačkih poslova, nu unatoč toga, morao sam poziv prihvatiti. Imenovanje za savjetnika-patricija odmah je uslijedilo, radi toga bio sam upisan kod trgovačkog suda na Rijeci kao trgovac s firmom. (Turković: 1938., str. 104)

 S obzirom na trgovačke veze Ivana Evanđeliste ne iznenađuje da mu je jedan od kumova djece bio Paolo Scarpa, veletrgovac drvom i riječki gradonačelnik u vrijeme francuske uprave.

Godine 1808. počela je prometovati diližansa iz Rijeke za Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi, Senj i natrag. Iste 1808. godine u Rijeci je umro veletrgovac Marko Suzanić, a najteži udar zbog toga doživjela je Kraljevica, u kojoj je gotovo zamrla svaka ekonomska aktivnost. Dodatni problem bili su francuska okupacijska uprava i engleska pomorska blokada. U vrijeme Napoleonove vlasti na ovom području, načelnik Bakra i Kraljevice bio je od 1809. do 1812. godine Ivan Matija Turković.

 

        GRADNJA JEDRENJAKA

U travnju 1810. Andrija Ljudevit Adamić, iza Paola Scarpe, drugi najbogatiji riječki trgovac i brodovlasnik, potpisao je ugovor s generalom Marmontom, upraviteljem francuskih Ilirskih provincija (koje su obuhvaćale Sloveniju, Hrvatsku južno od Save i Dalmaciju s Kotorom) o opskrbi cijelog teritorija s 1,5 milijuna kilograma soli. Time je Adamić nastavio i bitno uvećao Suzanićev posao sa soli. Niz jedrenjaka uspostavilo je trgovačke veze između Primorja i Malte, neovisno od engleske blokade, provođene iz baze na Visu. 

Dana 5. srpnja 1813. jaka engleska eskadra pod admiralom Fremantleom, Nelsonovim kumom, bila je usidrena u Kraljevici. Eskadru su sačinjavala tri linijska broda, svaki sa 74 topa, Millford, Eagle i Elisabeth, te fregata Bachante i brik Haughty. Englezi su napravili velikih šteta u Rijeci i Bakru, pljačkajući i potapajući brodove u sklopu operacija protiv Francuza.                       

Austrijski general Laval Nugent oslobodio je Primorje, predvodeći tisuću hrvatskih vojnika iz Zagreba prema Rijeci, u koju je ušao bez borbe 26. na 27. kolovoza 1813. godine. To je bio kraj jednog sumornog razdoblja, no ekonomski oporavak bio je vrlo tegoban. Jedrenjak Matilda, nosivosti 366 tona, porinut je u more u Kraljevici 1817. i to je bilo uglavnom sve u pogledu većih gradnji do 1836. godine.

Car Franjo I. u travnju 1818. godine došao je u Rijeku iz Trsta, potom je otplovio do Bakarca, obišao Kraljevicu, Vinodol, Crikvenicu, Novi i Senj i otišao za Liku. U Kraljevici je bila utemeljena bolnica za zaražene škrljevskom bolešću (endemskim sifilisom) i to u dijelu starog grada Zrinskih, u Novoj Kraljevici, te u Adamićevoj kući u luci. Voditelj bolnice bio je Antun Jenniker, protomediko i kraljev savjetnik. U nekoliko desetljeća kroz bolnicu je prošlo gotovo 15.000 bolesnika, od kojih je čak 759 umrlo.

Riječki trgovac Andrija Ljudevit Adamić je, u razdoblju 1818.-1821., izvezao 20.000 tereta (teret = 50 prostornih stopa) hrastovih trupaca preko Rijeke, Bakra i Kraljevice za Englesku, i to je bio važan dio prometa tih luka.

Heinrich von Littrow, u svojoj knjižici Fiume in Marittimer Beziehung (Rijeka u pogledu pomorstva, Rijeka, 1870.) navodi da je na riječkim i okolnim brodogradilištima sagrađeno 582 jedrenjaka u razdoblju od 1833. do 1869. godine. Glavni graditelji bili su: Andrea Zanon (80), braća Schiavon (70), Karlo Katalinić (52), Giacomo Brazzoduro (50), Josip Bačić (48), Giuseppe Spadon (46), Matija Materljan (39), Kazimir Jakovčić (39), Anton Vranić (39), Vicenzo Zanon (29), Pietro Buranello (24), Lugi Rosa (17) te Englezi braća Pritchard, koji su djelovali u Kraljevici, a koji su porinuli u more 15 jedrenjaka duge plovidbe - prema Littrowu - no zapravo 23.                                             

Kako se tada gradilo brodove, saznajemo od vrsnog prirodoslovca i putopisca Dragutina Hirca, koji je deset godina radio kao učitelj u Bakru.

Najživahnije je na diljama na građevnom prostoru, gdje se nalaže, razređuje, pili i teše lies, kojega dovažaju iz šuma Gorskog kotara. Jedni tu tešu, drugi spajaju, treći velikim svrdlima vrtaju; ovi nabijaju, oni priređuju građu, koja se ima obraditi i tako obavljaju svaki svoj posao. Djeca sa košarama sabiru tršće i iverje, pa ga kući ponašaju. Uz dilje je i parište, gdje pare popela ili bočnice broda, tu je i kuhinja, u kojoj se kuha paklina, kovačnica u kojoj se kuje od jutra do mraka, risaonica, u kojoj brodograditelj riše, kroji i prikraja razne oblike za rebrenje broda.

Trovrsni su radnici na diljama: tesari izrađuju drvo, vrtači ga pričvršćuju, dočim šuperari (kalafati) grebu korito broda. Prema načinu zanimanja imaju i oruđe. Tesari: sjekiru, teslu, mlat, dlieto, blanju, pilu, oštro i tupo dlieto, dubku, izbijač, čekić; vrtači razna svrdla, utornjak; šuperari: sgrebasto dlieto tupo i oštro, dlieto sa dva ili tri zareza, krivo dlieto, strkac itd. (Hirc: 1891, str. 125)

Gradnja je započinjala stavljanjem kobilice, jake hrastove grede na kojoj je počivao cijeli brod. Kako su brodovi postajali sve veći, tako su se i kobilice počele raditi iz više komada drva. Potom se s prednje strane nasađivao nos, a na krmi osovina, dok su se poprijeko postavljala rebra. Za brod duljine 38 metara trebalo je približno 80 rebara.

Sada se počne brod izvana popelit (obijati), a najdeblja se popela meću ondje gdje treba da je najjače sile, a to na ribini (dnu), na srhu i oknu (Setzgang). Da se popela laglje priklapaju na bočnim zavojima, pare se u vrućoj vodi na parištu. Kad brod tako popopele, onda ga pokriju, tj. načine mu krov i ostave šupljine za grla jarbola, za luknje itd. Krovne su štice (Deckplanke) od mehka drva, a opet najdeblje ondje, gdje treba najjače snage. Kad se brod ovako spremi, opravi se kobilica još i drugom kobilicom, podljem, da se prava kobilica ne ošteti, ako se brod nasuče. (isto, str. 125)

Slijedili su završni radovi: finije blanjanje, brtvljenje kudeljom, nanošenje katrana, stavljanje bakrenih ploča, bojenje. Potom se brod spremao za porinuće preko saonica, a uz pomoć jakih drvenih klinova. Eventualno prevrtanje broda, osim što je bilo opasno, poskupljivalo je gradnju za nekoliko stotina forinti.

Saone leže na gradilištu gdje su i jarboli i ostalo gradivo. Od ovdje ih vuku u more, a iz mora pritežu pod brod, a duge su to i na 40 cm visoke i široke grede. Da se brod laglje skliže, omažu saone raztopljenim lojem, koji se u parilištu topi i u kotlićih od broda nosi. Radnici imadu na metar dugačak štap, na kraju omotan kudeljom, koju u loj umaču i saone mažu. ( isto, str. 126 )

Poslije svih tih priprema slijedilo je porinuće, što je bio jedan od najsvečanijih dana u Primorju. Nažalost, jedrenjaci su često stradavali u olujama, pa je tako 18. listopada 1834. kod Urinja potonuo kraljevički brod Sveti Nikola, vlasništvo Spiridona Vučića te braće Šimuna i Ivana Polića. Utopilo se jedanaest osoba. U spomen na ovaj tragičan događaj Matija Polić, kojem su se utopili sin i unuka, podigao je kapelicu u Urinju 1835. godine.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana