SUŠAČKA REVIJA broj 68

 


ličnosti

LOUIS MEYNIER

Irvin Lukežić

LOUIS MEYNIER RIJEČKI SLIKAR, SLOBODOUMNI MISLILAC I KOZMOPOLIT

Louis Meynier, pravim imenom Ludwig Friedrich Wilhelm Meynier, bio je neobično darovita, ali vrlo nestalna i nemirna osobnost, koja se nije mogla dugo vremena baviti istim zanimanjem. Odlikovala ga je neobična širina znanja, oštroumnost i velika razdoznalost za suvremene probleme. Bio je čovjek otvorena, kozmopolitskog duha, dobronamjeran i istinoljubiv, oličenje svestranoga slobodnoga mislioca modernoga vremena. Zbog svoga podrijetla nije imao kulturnih i jezičnih predrasuda, zalažući se uvijek za razumijevanje među pripadnicima različitih naroda. Uvijek spreman na dijalog, vrlo društven i neposredan, uživao je opće simpatije svojih suvremenika. Za njega novine L´Eco di Fiume ustvrđuju, ne spominjući mu imena, da je persona intelligente ed oltreché affezionata alla nostra cittá, espertissima delle cose che ad essa si riferiscono. (osoba inteligentna, te osim što je sklona našem gradu, najstručnija u stvarima koje se se na nj odnose).[1]


Louis de Meynier

Njegovu nepostojanu karakteru nije bila svojstvena usredotočenost na praktične djelatnosti, već je čovjeka i društvo promatrao slobodoumno, nekonvencionalno, više očima umjetnika i estetičara negoli pravnika, privrednika i znanstvenika. Praktičnim se poslovima, poput trgovine ili bankarstva, morao prvenstveno baviti zbog egzistencijalnih razloga. On nedvojbeno predstavlja intelektualca, teoretičara i umjetnika europskoga formata, kakvog Rijeka dotada nije poznavala.

Njegova je višegodišnja prisutnost u ovom gradu uvelike doprinijela proširenju duhovnih i umjetničkih perspektiva, pa čak i podizanju ukupne razine građanske svijesti, posebno s gledišta političke i nacionalne ekonomije, te njenom okretanju prema naprednim društvenim i gospodarskim strujanjima tadašnje Europe. Zahvaljujući Louisu Meynieru Rijeka je imala posebnu privilegiju da osjeti duh novoga vremena, duh modernoga urbanoga razmišljanja i senzibiliteta, kojega će upravo on inaugurirati. On bijaše utjelotvorenom slikom suvremenoga Parižanina, stanovnika svjetske metropole. Riječ o jednoj  izvanserijskoj osobnosti, koja je nepravedno zaboravljena i prešućena, osobnosti koja izranja iza osebujne francusko-njemačke obiteljske povijesti, višejezične kulture i vjerske protestantske tradicije. Stoga i zaslužuje da se njime nešto detaljnije pozabavimo.[2]

 

        O POLITIČKIM I INDUSTRIJSKIM INTERESIMA RIJEKE

Dana 5. travnja 1843. godine u Rijeci počinju izlaziti prve moderne gradske novine pod znakovitim imenom Eco del Litorale ungarico (Jeka Ugarskoga primorja). Izlazile su na talijanskom jeziku, u Privilegiranoj gubernijskoj tiskari braće Karletzky, donoseći vijesti iz Monarhije i svijeta, te kroniku važnijih lokalnih zbivanja. Uređivali su ih dr. Giovanni Spagnuolo i Splićanin Vincenzo Solitro. Pokretači novina bili su članovi domoljubnoga Društva. Glavni inicijatori, izdavači i suradnici pripadali su riječkoj građanskoj inteligenciji. Uredništvo se nalazilo u Kući Šporer, nedaleko Gradske straže, na današnjem Trgu Republike. Sačinjavali su ga su uglavnom liječnici i gradski činovnici, Riječani i doseljeni Talijani.

Velik broj priloga odnosio se na zbivanja u Mađarskoj, premda se mnogo pisalo o riječkim trgovačkim, gospodarskim, pomorskim i političkim pitanjima. List je tako predstavljao ogledalo riječke građanske svijesti, tribinu za iznošenje ideja i komentara, u skladu s tadašnjim razmišljanjima, željama i ideološkim nazorima Riječana. Premda su bile lojalne tadašnjem ugarskom guberniju, novine nisu imale politički karakter, već su uglavnom donosile vijesti iz privrede, trgovine, pomorstva, te kratke izvještaje o kretanju brodova i stranaca, burzovne informacije, meteorološke vijesti, kratke domaće i strane novosti, podatke o rođenima i umrlima, gradsku kroniku, pregled kazališnih zbivanja, prikaze knjiga, nekrologe, feljtone i oglase. Po svojoj koncepciji bio je to suvremeni list namijenjen stanovnicima lučkoga i trgovačkoga grada te njegove najbliže okolice. Svojom naglašenom mađarskom ideološkom i nacionalnom obojenošću uvelike je pridonio oblikovanju riječke kolektivne svijesti koja sebe, u pravilu, neće doživljavati kao pripadajuću hrvatskom nacionalnom biću, već kao odvojeni i autonomni entitet pod suverenitetom krune  sv. Stjepana. Novine su izlazile do travnja 1846. godine.

Tijekom travnja 1843. godine, u podlistku spomenutih novina, bio je publiciran zanimljiv prilog u nastavcima, pod naslovom Sopra gli interessi politici ed industriali di Fiume alla Dieta di Presburgo (O političkim i industrijskim interesima Rijeke na Saboru u Požunu). Sudeći po inicijalima L. M. njegov autor je riječki posjednik Louis Meynier. Kao što se već iz naslova može razabrati, on se kao zainteresirani građanin uključio u javnu raspravu oko pitanja privredne budućnosti Rijeke, uoči predstojećega Sabora u Požunu, na kojem su trebala sudjelovati i dva riječka poslanika, Horhy i Cimiotti. Prema autoru spomenutoga podlistka, radilo se o neobično važnom i urgentnom pitanju:

Ne radi se danas o tome da se ukloni kakva lokalna teškoća traženjem novčanih potpora, o modifikaciji tarifa, ili o kakvoj koncesiji u korist naših općinskih prava ili naše luke. Naša zadaća ovoga je puta mnogo veća, mnogo važnija, obuhvaćajući vrlo široko područje. Vrijeme koje se nikada ne zaustavlja i koje za sve teče premda često izgleda nepokretno što zavisi od naše pozicije. Naš grad, naša luka, naše veze s unutrašnjošću i vanjskim svijetom ušli su u razdoblje osjetljivih promjena nakon uspostave općega mira 1815. godine. Ali uokolo nas, u Europi, u svijetu, stari se poredak stvari izmijenio. Političko obrazovanje naroda napredovalo je, trgovina i industrija doživjeli su brz i iznenađujući polet, te sada imaju u ravnoteži nacija težinu kakvu nisu imali ni u jednoj epohi. Ovo strujanje ideja u političkim kabinetima utjecalo je na prevladavanje mira u odnosu na rat.[3]

U nastavku autor opisuje značajke ugarske privrede te mogućnosti njena razvoja u budućnosti. Prema njegovu mišljenju, upravo je Rijeka s okolnim Primorjem ono što Ugarskoj omogućuje neposrednu komunikaciju s najvećim dijelom Europe i svim drugim državama svijeta. Oduzme li joj se taj morski pojas, ona će nužno postati ovisna o svojim susjedima, te neće moći računati na to da vodi samostalnu gospodarsku politiku. Stoga naglašava sljedeće:

Rijeka nije samo mali grad od 10.000 duša koji prodaje daske, duhan, i malo kukuruza; nego ključ koji Mađarima otvara svijet, put kojim oni mogu komunicirati izravno, s kime ih je volja, usklađivati svoje trgovačke interese s onima narodima s kojima su povezani, proučavati običaje, značaje, njihove potrebe, napraviti u jednu riječ onaj praktični put što dopušta samo pomorskim nacijama trgovanje na veliko s oštroumnošću i profitom. Švicarska premda najslobodnija od svih zemalja Europe, uvijek će ostati siromašna. Nasuprot tome, neka se pogleda kakvi su bili usudi Holandije, Belgije, pomorskih gradova Italije ili hanzeatskih gradova. Ako se teži trgovačkom bogatstvu prvi je uvjet dakle: posjedovati more. I to je ona nepobitna istina koja se treba zaključiti budući Rijeka znači prije svega važnu točku za Ugarsku, kao što predstavlja i za svoje vlastite stanovnike.[4]

Potom autor prelazi na usporedbu Rijeke s Trstom te problem podizanja željeznice, upozoravajući na mnoge poteškoće koje se pritom pojavljuju. Nesporno je, prema njegovu sudu, da Trst ima veliku prednost kao važna međunarodna luka pod pokroviteljstvom austrijske vladarske kuće, ali ipak pokušava pronaći rješenja da bi se nekako suzbila konkurencija susjedne slobodne kraljevske luke.

U trećem nastavku podlistka autor spominje kako je prethodne godine u novinama Pesti Hirlap objelodanio pismo u kojem podrobno opisuje poteškoće oko transporta robe iz unutrašnjosti do Rijeke. U riječkim novinama on također razlaže o cijenama prijevoza robe. Ono što Rijeci nedostaje, u odnosu na Trst, jesu veliki kapitali i postojanje razvijenoga tržišta, u čijoj razmjeni sudjeluju trgovci iz čitavoga svijeta. Trst je grad široko otvoren prema svijetu. Da bi se Rijeka mogla vratiti u ravnopravnu konkurenciju s njime, morala bi ponuditi niže cijene prijevoza svoje robe iz unutrašnjosti. Potom se prelazi na ostala sredstva koja bi mogla otkloniti tadašnju neravnopravnost i nekonkurentnost Rijeke u odnosu na svoga moćnoga susjeda u Tršćanskom zaljevu.

U četvrtom nastavku svojih razmišljanja Meynier se od općih uvida i opservacija o trgovini okreće konkretnim činjenicama, te govori o tome kako bi Rijeka mogla pokrenuti svoju privrednu aktivnost:


Pogled na Rječinu

Topografska je situacije Rijeke takva da u svome krilu može prihvatiti proizvode s kojima se može unaprijediti trgovina kako s unutrašnjošću, tako i međunarodna. Ona sama može razviti svoju trgovinu. ´I kako je Rijeka´, moglo bi se reći,´slobodna luka, trgovački grad, ona osim poneke tvornice nema mogućnosti širiti svoju industriju, to su himere´. No, to nisu himere već stvarnost. Kada se iz onoga što jest izvlače dokazi za ono što bi moglo biti, onda se ne treba bojati optužbe za vizionarstvo. Zidine vašega grada oplakuje rijeka, koja je sve do pred koju godinu, uzrokovala više štete negoli koristi, ispunjavajući vašu luku neplodnim pijeskom. Pa ipak ta je rijeka vaše najveće blago, i za vas sidro spasa, temelj na kojem ukoliko to budete znali iskoristiti, možete ustanoviti vašu prosperitetnu sutrašnjicu. Pogledajte pažljivo prošlost. Godine 1827. rijeka još nije bila drugo doli sila neupotrebljiva za dobrobit vašega grada. Nije pokretala ništa osim nekoliko malih mlinova za brašno, nekoliko stupa koje možete vidjeti ispod lijepih slapova Grohova i još dalje u mjestima toliko siromašnima da je nisu mogli iskoristiti osim za jednostavne životne potrebe. Nisu li godine 1827. gospoda Smith i Meynier ustanovili kod Rječine svoju Tvornicu papira sa strojevima, koja je danas jedna od najznačajnijih na kontinentu, budući da posluje sa tri stroja? Zašto su dakle uloženi veliki kapitali u ovo mjesto? Dogodilo se to jer su spomenuta gospoda shvatila, da rijeka što izlazi na svjetlo dana u podnožju Alpa nekoliko milja od mora, koja postupno pada s kaskade na kaskadu s visine od 600 stopa, predstavlja stvar od najveće moguće važnosti. Moći raspolagati silom od 300 konja na udaljenosti od samo deset minuta od mora znači posjedovati veliko sredstvo proizvodnje i konkurencije. Možemo potvrditi da ni u jednom dijelu Europe ne postoji primorski grad koji posjeduje slične resurse poput Rijeke. Marseilles ima sol i ugljen za proizvodnju svojih soda, svojih kiselina, i svojih sapuna. Liverpool posjeduje slična sredstva; ali gdje se može pronaći sličan vodeni pad nalik onom Rječine? Marseilles oskudijeva vodom, i sada se bavi projektom da je dovede izdaleka putem kanala koji će koštati 30 milijuna franaka, i koji, u pogledu pokretačke snage, neće biti nego tričarija u usporedbi s Rječinom. Rijeke su rijetke duž sredozemnih obala. Trst nema dovoljno vode za svoje svakodnevne potrebe, te troši velika sredstva da bi je osigurao. Venecija doprema svoju vodu s kopna. Oba spomenuta grada ukoliko žele izgledati industrijskima, trebaju umjesto vodene koristiti parnu silu, što je, zbog velike cijene goriva, gotovo ako ne i posve nemoguće. Rijeka danas ima monopol darovan joj od prirode. Ona je, istina, dosada bila zanemareno bogatstvo, ali je došlo vrijeme da ono bude iskorišteno. Njena trgovina ima u Trstu prirodnog i velikog konkurenta, ali od industrije toga grada ne treba nitko strahovati.[5]

U posljednjem nastavku svoga razmišljanja Meynier ustvrđuje još i ovo:

Rekli smo u prethodnom broju (novina op. I. L.), da je moćni pokretač, široko tržište prvorazredne robe po dobrim cijenama, nužan preduvjet uspjeha nekog industrijskog poduzeća. – Dodajmo k tome, da u Rijeci i njenoj okolici živi stanovništvo izvrsne naravi, trezveno, radišno; da je mjesna uprava vrlo umjerena, vrlo dobronamjerna: carinska uprava prosvjećenija od onih u drugim kraljevstvima; i prije svega je ovdje uprava mudra, očinska, odmjereno napredna, postojana u onome što je jednom odlučila nakon zrele odluke, ne želeći sutradan porušiti ono što je jučer sagradila; vlada koja posjeduje jedan od prvih glasova u vijeću europskih sila. Postoji ovdje, ponavljamo, stjecaj povoljnih okolnosti koje bi bilo izlišno tražiti drugdje, čak i među nacijama koje su najdalje odmakle u svome napretku. Svi elementi potrebni za industrijski uspjeh nalaze se, dakle, u Rijeci, i premda više ili manje razvijeni, svi oni postoje; ovo je najvažnija činjenica. Ali, moglo bi se reći, ono što nedostaje Rijeci jesu kapitali. – Istina; oni su još vrlo ograničeni: ali zbog čega? Je li to moguće zbog apsolutne nemogućnosti da ih se namakne, ili zato što Rijeka do sada nije bila u poziciji da se u nju ulože veliki kapitali? – Držimo da je bi ova druga interpretacija mogla biti istinita. Kapitali idu onamo kamo nalaze zaposlenje; i ukoliko ne postoje domaći kapitali, moguće ih je nadomjestiti stranim. Pogledajte Trst, gdje su neizmjerni kapitali uloženi ne samo u mjesto ili zemlju, već oni dotječu gotovo iz svih krajeva Europe. Engleska, Njemačka, Švicarska, Italija nisu uskratile ulaganja iz jednostavnoga razloga što Trst radi velike poslove pod pokroviteljstvom mudre vlade koja podupire svačije interese. Nemamo li, s druge strane, u Rijeci primjere kojima to možemo dokazati? Tvornica papira pokrenuta je značajnim kapitalom iz Francuske i Engleske; mlin gospodina Fontane, radi pomoću kapitala iz Trsta. To dokazuje da bi se i ostala poduzeća mogla utemeljiti s istom vjerojatnošću u uspjeh kao i spomenuta; i sigurno je da novaca neće uzmanjkati ni iz Pešte, Londona, Pariza ili Beča.[6]      

Za razliku od ostale Hrvatske, u Rijeci su četrdesetih godina lokalni industrijalci i poduzetnici već stvorili svoj izrazit program i viziju, koja pokazuje tendenciju prevlasti industrijskog kapitala. Cilj je tog programa da od Rijeke, koja je dotada bila pretežito trgovački grad, učine industrijskim grad. Taj program najjasnije i najobuhvatnije formulirao je već spomenuti riječki posjednik Louis Meynier, brat suvlasnika tvornice papira, koji tijekom 1844. godine, u novinama L´Eco del litorale ungarico objavljuje niz članaka pod naslovom Lettere sull´avvenire industriale di Fiume dirette al Sig. M. de H…y, koji su iste godine obljavljeni i u posebnoj brošuri. Kao iskusan privrednik i suvlasnik riječke Tvornice papira, Meynier se osjetio pozvanim da javno obrazloži svoje stavove u obliku jasnoga programa, uputivši ih tadašnjem riječkom zastupniku u Požunskom saboru Mihályju de Horhyju, inače suprugu Adamicheve unuke Sabine rođ. Scott. Isti je autor osamnaest godina kasnije napisao nove članke naslovljene Lettere sull´avvenire industriale di Fiume dirette al Sig. P. de S., tiskane u Rijeci 1861. u obliku posebne knjižice. Počevši do 12. svibnja 1860. ta pisma bila su prije toga publicirana u novinama L´Eco di Fiume.[7] Ovoga puta adresat ovih pisama bio je riječki veletrgovac Pietro de Scarpa Iginijev.

 

        POTOMAK FRANCUSKIH HUGENOTA

Louis Meynier, čiji život podsjeća na kakav pustolovni roman sastavljen po bidermajerskom ukusu ranog devetnaestog stoljeća, rodio se u bavarskom gradu Erlangenu, sjeverno od Nürnberga, 20. veljače 1792. godine, u obitelji Johanna Heinricha Meyniera i Wilhelmine Dorothee, rođene Faber.  Potomak je francuskih hugenota koji su svoju domovinu morali napustiti bježeći pred vjerskom nesnošljivošću koncem sedamnaestoga stoljeća, nakon opoziva Nantskoga edikta (1686.), kojim je kralj Louis XIV. protestantima bio ukinuo sva građanska prava, te ih prisiljavao da prihvate katoličku vjeru. Hugenotima su u Francuskoj nazivali sljedbenike crkvenoga reformatora Jeana Calvina.

Prezime Meynier potječe od francuske riječi meunier, što znači ´mlinar´. Meynierovi, koji su pripadali valdezijanskoj kalvinističkoj sljedbi, vukli su svoje podrijetlo iz Uzésa u pokrajini Languedoc-Rousillon, u južnoj Francuskoj. Taj slikoviti srednjovjekovni gradić, smješten pedesetak kilometara zapadno od Avignona, u prošlosti bijaše poznat po svom civiliziranom i tolerantnom urbanom ozračju, gdje su, za razliku od ostalih dijelova Europe, osim kršćanskoga stanovništva postojale posve ravnopravne vjerske zajednice Židova i katara, koje su se mogle razvijati mirno i bez ikakovih problema. Gradić je bio znamenit po manufakturnoj proizvodnji sukna (serge). Tijekom vjerskih ratova u XVI. stoljeću Uzés i njegova okolica bili su značajno uporište francuskih protestanata.[8]

Hugenoti su bili poznati kao poduzetni i radišni ljudi, posvećeni praktičnom, ali i intelektualnom radu. Među njima je u svakoj generaciji bilo vrlo učenih pojedinaca, duhovnika i svjetovnjaka. Najvećim su dijelom bili obrtnici, trgovci, intelektualci i kulturni djelatnici. Pripadali su među najspretnije i najmarljivije podanike francuskoga kralja – tkali su brokat, svilu i baršun, pravili fine šešire, cipele i rukavice, fabricirali gajtane, vrpce i tapete, bili izvrsni urari, bavili se čipkarstvom, obrađivali duhan i brusili kristalno staklo. Iselivši se u inozemstvo osnovali su ondje nove industrije, koje su konkurirale francuskoj. Hugenoti su bili i dobri pomorci i inženjeri, a posvuda, napose u Nizozemskoj, organizirali su slobodnu štampu, koja je udarala na Ljudevita XIV. i njegovu vladavinu.[9] Unatoč zabranama da napuste Francusku, oni su masovno napuštali domovinu tražeći nova i sigurnija utočišta u Sjevernoj Americi, Švicarskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Nizozemskoj, noseći u inozemstvo svoje sposobnosti i tehničku specijalizaciju.[10] Značajno je bilo da su i žene iz hugenotskih obitelji pokazivale naglašenu sklonost prema obrazovanju i učenosti, ističući se kao odgojiteljice, guvernante i spisateljice.

Gradić Erlangen, koji je nakon Tridesetogodišnjega rata bio gotovo potpuno opustošen i nenastanjen, bio je jedno od mjesta gdje su se francuski hugenoti naseljavali u više migracijskih valova. Njegov tadašnji zemaljski gospodar, markgrof Christian Ernest, izgradio je za njih novo naselje (Neustadt). Tamo je bila podignuta i evangelička reformirana hugenotska crkva (temple), u kojoj se služba božja obavljala na francuskom jeziku sve do 1822. godine. Hugenoti su kao francuska manjina u tom njemačkom gradu predstavljali vrlo aktivno i poduzetno stanovništvo. Zahvaljujući njima oživljen je bio privredni život, unaprijeđena trgovina i proizvodnja, dotad neznatno i pasivno bavarsko selo preobraženo je u moderni proizvodni i trgovački grad (Fabrikstadt). U Erlangenu hugenoti su uglavnom proizvodili čarape, šešire, rukavice i skupocjene predmete od kože (Weissgerberei), koji su se kao tražena manufakturna roba izvozili u velikim količinama. Upravo one godine kada se Louis Meynier rodio, Erlangen s pripadajućom grofovijom ušao je u sastav Kraljevine Pruske. 

 

        DJETINJSTVO I MLADOST U NJEMAČKOJ

Unatoč francuskoga prezimena i podrijetla, osjećao se Louis Meynier po jeziku i kulturi Nijemcem protestantske vjeroispovijesti. Premda su mu preci bili vrlo pobožni i gorljivi vjernici, on sam zastupao je u religijskom pogledu liberalna stajališta. Pripadnici njegova roda isticali su se osobito u intelektualnom pogledu, kao vrsni pedagozi i plodni spisatelji.

Njegov djed Johann Jakob (Jean Jacques) Meynier (1710.-1783.), rođen je u Offenbachu na Majni, u obitelji tvorničara čarapa. Premda mu se otac uopće nije brinuo za školovanje, to nije moglo pokolebati njegovu veliku želju za znanjem i duhovnim napredovanjem. Obrazovao se kao samouk, dobavljajući i čitajući francuske knjige koje je posuđivao od nekog velikodušnog knjižara. Kasnije je uzimao privatne satove francuskoga jezika, te 1738. preselio u Erlangen, gdje postaje kantorom tamošnje francuske reformirane protestantske općine bio je jedan od prvih profesora na Sveučilištu u Erlangenu, gdje od 1743. godine kao lektor predaje francuski jezik. Prije toga godinu dana predavao je francuski jezik na Akademiji u Bayreuthu. Naime, tadašnji zemaljski gospodar markgrof Friedrich od Brandenburga-Bayreutha utemeljio je to sveučilište 1742. u Bayreuthu, a ono je odmah potom bilo premješteno u Erlangen. Time je on, kao bogati i prosvijećeni teritorijalni vladar, iskazujući vlastitu autonomiju, težio za potvrdom moći i u kulturi, posebice na ideološki i gospodarski osobito istaknutom području školstva. Sveučilište u Erlangenu, na kome su radili i školovali se mnogi Meynierovi, od svojih početaka bilo je protestantskom institucijom, koja se postupno sekularizirala. Kao i na većini ostalih novih njemačkih sveučilišta, postupno je slabila nekoć dominantna uloga teologije. Nastava je bila povezana sa zamislima teritorijalnog vladara o reformi državne uprave, ali i prosvjetiteljskom idejom samobitnosti znanstvenih načela, jačajući položaj liberalizirane pravne znanosti, filologije i filozofije kao kritičkih i hermeneutičkih struka.[11]

Djelujući u takvom akademskom ozračju, Johan Jakob Meynier, tipični predstavnik protestantske literarne kulture, tiskao je veći broj rasprava, knjiga, akademskih govora, oda, počasnica i gramatičkih priručnika na latinskom i francuskom jeziku. U časopisu Journal français de Francofort objelodanio je prijevod jednog spisa njemačkoga prosvjetiteljskog filozofa Mosesa Mendelssohna.

Njegova supruga Anna Elisabeth Bescherer (1732.-1789.) bila je odvjetnička kći.[12]

Louisov otac Johann Heinrich (Jean Henri) Meynier (1764.-1825.), bio je pravnik, pedagog, pisac i diplomat. Već u djetinjstvu svladao je osnove latinskog i francuskog jezika. U mladosti je studirao pravne znanosti, povijest i filozofiju u Erlangenu, zanimajući se ujedno za lijepe umjetnosti, pohađajući tečaj crtanja i izrade silhoueta kod profesora Reissa te proučavajući njemačku i francusku književnost. Nakon kratkotrajne pravničke i diplomatske karijere, koju će provesti u Markt Einersheimu i Sommerhausenu, krenut će očevim stopama, postavši 1788. predavač (lektor) francuskoga jezika na Sveučilištu u Erlangenu te nastavnik francuskog jezika i crtanja na klasičnoj humanističkoj gimnaziji u istom gradu (Gymnasium Illustre Erlangese), koju je 1745. utemeljio markgrof Friedrich von Brandenburg-Bayreuth. Budući da njegovi redoviti prihodi nisu bili dostatni za uzdržavanje obitelji, počeo se baviti pisanjem. Premda su u to vrijeme predavanja trajala od jutra do mraka, stigao je baviti se publicističkim radom, objavljujući prijevode, kompilacije ili vlastita djela. Odgojen u poletnom duhu njemačkog prosvjetiteljstva i ranoga romantizma, svestran i radoznao po prirodi, bio je neizmjerno savjestan i marljiv spisatelj, prevoditelj i izdavač, jedan od najplodnijih u svoje doba. Većina njegovih djela izravno se nadovezuje na hugenotsku tradiciju didaktičke književnosti, koja se temeljila na jasnom i zornom izlaganju, popraćenom ilustracijama, te učenju Jana Amosa Komenskoga (Komeniusa), po čijem uzoru objavljuje Neuer Orbis Pictus (1812.), s komentarima na njemačkom i francuskom jeziku. Izdavao je rječnike, udžbenike i brojne poučno-zabavne knjige za djecu i omladinu, pod različitim pseudonimima (Julius Freudenreich, Felix Sternau, K. H. André, Bscherer, Johann Friedrich Sanguin, Johann Heinrich Memmert, Georg Ludwig Jerrer, Dr. L. K. Iselin, Felix Selchov, W. Gottschalk, Carl Ludwig Renner, J. H. Selchow), koje je ondašnja njemačka mladež naprosto obožavala. Izdanja su bila popraćena lijepim koloriranim ilustracijama, te pisana jasnim i zanimljivim stilom. Budući da su njegove knjige bile vrlo popularne i dobro se prodavale, imao je od svoga publicističkoga rada znatne financijske koristi. On sam bio je neka vrsta hodajućega erudita, gorljivog prosvjetitelja i pedagoga. Pisao je, između ostaloga, o povijesti rimskih običaja i starina, o europskim zemljama i narodima, o zemljopisnom položaju Europe nakon Bečkoga kongresa, o prirodopisu. Od beletrističkih djela pisao je dječje igre i moralističke priče, dijaloge, pripovijesti, anegdote, izvještaje, putopise za mladež (Rinaldo´s Reisen durch Deutschland) i opise pustolovina na moru, koji su prevođeni i na danski jezik. Odlično je poznavao francusku književnost. S francuskog na njemački preveo je više djela o umjetnosti popularnoga karaktera. Ostavio je iza sebe pozamašan opus od oko 250 naslova, među kojima valja istaknuti francusko-njemački rječnik, priručnike za učenje francuskoga jezika i gramatike, te udžbenik za prevođenje sa njemačkoga na francuski jezik, s odabranim tekstualnim primjerima. Bio je neumoran u svome poslu, s naglašenim osjećajem dužnosti prema svojim brojnim učenicima, zadržavši radoznalost i svježinu sve do poznih godina. Još u šezdesetoj godini s velikim je poletom učio engleski i talijanski jezik. Na njegovom suvremenom portretu vidimo tamnoputa čovjeka kovrčaste kose, okrugle debele glave i velikih zalisaka. Na licu dominira veliki, tipično galski nos, te mali podbradak. Čini se da se radilo o nižem, debeljuškastom i vrlo dobroćudnom čovjeku, punom dobre volje i ljubavi prema drugima, posebno prema djeci i mladeži.

Louisova majka Wilhelmine Dorothea Faber (1761.-1841.), s kojom se njegov otac oženio u godini izbijanja Francuske revolucije (1789.), bila je kćerka Tobiasa Friedricha Fabera (1734.-1804.), privatnoga učitelja (preceptora) u Stuttgartu i pastora u Westheimu, i Wilhelmine Sanquin. Pod njezinim je utjecajem otac odlučio prekinuti službeničku i diplomatsku karijeru te se vratiti u Erlangen i posvetiti se učiteljskom pozivu.

Louisova tetka Luise Magdalene Meynier-Mühler (1766.-1820.), mlađa očeva sestra, bila je također vrlo obrazovana i darovita žena, koja se bavila izdavanjem udžbenika iz prirodopisa i popularnih knjiga za mlade. Objavila je dvosveščanu knjigu zabavnih mitoloških priča namijenjenih naobraženim njemačkim kćerima, dječje drame u pričama i dramske igre za obrazovanje mladih srdaca, te male dramske dječje romane.[13] Napisala je veliki broj kazališnih komada namijenjenih djeci. Nakon odlaska iz Erlangena živjela je kao odgojiteljica u Stuttgartu i Rigi, u kući grofa von Mengdena. Bila je udata za jednog učitelja francuskoga jezika.

Luisova sestra Emma Julie Henriette (1800.-1859.), koja se udala za dr. Friedricha Christopha Karla Schuncka (1790.-1836.), profesora državnoga prava u Erlangenu i višeg apelacijskog savjetnika u Münchenu, bila je poput svoje tete Louise vrlo učena guvernanta i autorica više pedagoških knjiga.

Druga Meynierova sestra Charlotte (1800.-?), udala se 1819. za njemačkoga pravnika Karla Bratera starijega (1785.-?), savjetnika Prizivnoga suda u Ansbachu, u zapadnoj Bavarskoj.  Iz toga braka potekao je Karl Brater mlađi, istaknuti bavarski liberalni političar i publicist, otac Agnes Sapper, poznate njemačke spisateljice za mladež.[14] Godine 1850. portret gospođe Charlotte Brater-Meynier, koja je često posjećivala Rijeku u poznijim godinama, odlazeći u posjete bratu i njegovoj obitelji, izradio je poznati riječki slikar Giovanni Simonetti, u tehnici akvarela.[15] 

Odrastavši u  uglednoj i prosvijećenoj građanskoj obitelji, u kojoj se mnogo polagalo na čitanje i stjecanje novih znanja, Louis je dobio široku naobrazbu i poticaje za svestrano bavljenje književnošću, umjetnošću i znanošću. Kao što to već bijaše uobičajeno kod hugenota, visoko se u njoj cijenila upravo literarna kultura.


Johann von Cotta

Od oca je kao dječak dobio prvu poduku iz crtanja, služeći se njegovim slikarskim priručnicima s praktičnim savjetima za tehnike tuša, akvarela i krede.[16] Otac ga je zasigurno prvi oduševio za klasične ljepote i veličinu staroga Rima, gdje će kasnije i sam neko vrijeme živjeti, te općenito za povijest, zemljopis, politiku, pravo i europsku humanističku tradiciju. Zarana je razvio sklonost prema kritičkim i heremeneutičkim strukama, posebice pravnoj znanosti, filologiji i filozofiji. Posljedica je to primjene tipično protestantskog načela individualnoga pristupa vjerskim, ali i svim drugim humanističkim sadržajima, što se ogledala u intenzivnom čitanju i samostalnom radu na različitim tekstovima.

Završivši klasičnu gimnaziju Fridericianum studirao je pravne i političke znanosti u Erlangenu, koji se zbog Napoleonovih pobjeda od 1806. do 1810. nalazio pod francuskom vlašću, poslije čega ulazi u sastav Kraljevine Bavarske. Zanimljivo da je u vrijeme njegova školovanja, od svibnja do rujna 1805. u Erlangenu kao profesor predavao poznati njemački filozof Johann Gottlieb Fichte. Meynierovi vršnjaci u gimnaziji bili su njemački fizičar Georg Simon Ohm i profesor teologije Friedrich von Ammon.

Nakon diplome i stečenoga doktorata obaju prava Louis Meynier 1812. godine odlučuje krenuti u svijet, kako bi stekao nova iskustva, te neko vrijeme putuje Nizozemskom i Njemačkom. Godine 1814. odlazi na daljnje studije u Pariz. Posebno ga je privlačio problem ustavnoga zakonodavstva i nacionalne ekonomije. Bilo je to burno vrijeme političkih kriza, napetosti i ratova koje će dovesti do konačnoga prevrata i Napoleonova pada. U sveopćem društvenom kaosu koji je tada nastupio, mladi Meynier nije više mogao računati na miran studij i postojani rad, za kojim je osjećao potrebu, te odlučuje napustiti Francusku i preseliti se u daleko spokojniju, ali poticajniju Švicarsku.

 

        MLADI PRAVNIK U ŽENEVI

Godine 1815., za vrijeme vladavine takozvanih Stotinu dana (Cent-Jours), koja je trajala od povratka cara Napoleona I. na vlast (1. ožujka) do njegova konačnoga poraza kod Waterlooa (18. lipnja), Meynier s nekoliko svojih prijatelja preko Lorraine i Besançona dolazi 21. rujna u Ženevu, gdje se pridružuje svom bratu Karlu (Charlesu), s kojim se nije vidio punih sedam godina. Nastanio se tada u četvrti Rues basses, nedaleko stare ženevske jezgre, gdje se račvaju glavne trgovačke arterije, živeći kao podstanar u kući stanovite Madame Boileau, te počeo stjecati praktična iskustva iz ekonomije zaposlivši se vjerojatno u nekoj lokalnoj trgovačkoj kući.[17] Grad Ženeva, koju su već od šesnaestoga stoljeća običavali nazivati protestantskim Rimom, i tada je bila živahno i liberalno kulturno središte, stjecište emigranata iz mnogih europskih zemalja, gdje su privremeno ili trajno boravili mnogi istaknuti europski znanstvenici, teoretičari i pisci. Oslobodivši se dugogodišnje francuske bonapartističke vladavine, grad je napokon mogao disati punim plućima, slobodno i neovisno. U zraku se osjećao dolazak nekog novog, boljeg, pravednijeg i ljepšeg vremena.

U toj duhovno uzavreloj i neobično poticajnoj atmosferi Louis Meynier, ambiciozni, radoznali, društveni i vrlo komunikativni mladić, imao je prilike upoznati se i surađivati s mnogim zanimljivim ljudima, stekavši zarana vrlo širok krug znanaca i prijatelja. Prema svjedočenju njegova bliskog prijatelja Karla Viktora Bonstettena, bio je pripadnik neformalnoga društva u kome su se okupljali intelektualci njemačkoga govornoga jezika u Ženevi. Spomenuti Karl Viktor de Bonstetten[18], švicarski liberalni pisac rodom iz Berna, bliski znanac Madame de Staël, u svojim pismima Meyniera naziva ein liebenswürdiger Junge (ljubazni mladić). Preko njega Bonstetten je isporučivao poštanska pisma i pakete svome prijatelju Friedrichu von Mathissonu u Stuttgart. U ožujku 1817. Bonstetten je pomoću Meyniera uručio svoje djelo Recherches sur l´Imagination vojvotkinji Wilhelmini od Würtenberga.[19]

Meynier se tada dopisivao s bavarskim botaničarem i etnografom Karlom Friedrichom Philippom vom Martiusom[20], nakladnikom Johannom Friedrichom Cottom, povjesničarem umjetnosti i izdavačem Cottinog časopisa za umjetnost Ludwigom Schornom, knjižničarem i pjesnikom Friedrichom von Mathissonom[21], jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih njemačkih pravnika svoga vremena, profesorom rimskoga prava na Sveučilištu u Berlinu Friedrichom Carlom von Savignyjem[22], njemačkim pravnikom u belgijskoj službi Leopoldom Augustom Warnkönigom[23], njemačkim piscem epohe romantizma, Friedrichom de la Motte Fouquéom[24], te mnogim drugim znamenitim suvremenicima.


Marc Auguste

Među spomenutim Meynierovim korespondentima posebno je utjecajna, mnogostrana i zanimljiva pojava bio Johann Friedrich Cotta (1764.-1832.), rodom iz Stuttgarta. Taj njemački nakladnik, prvak industrijskoga razvitka i političar odvjetak je stare talijanske plemićke obitelji koja se u doba reformacije bila nastanila u Eisenachu, u pokrajini Tiringiji, te su njeni članovi bili usko povezani s poviješću njemačke književnosti. Po očevoj je želji, nakon studija matematike, prava i prirodoslovlja, preuzeo posao izdavača u Tübingenu. Zajedno sa svojim dobrim prijateljem Friedrichom Schillerom pokrenuo je glasoviti list Allgemeine Zeitung, te književni časopis Horen, koji je imao namjeru kod svojih čitatelja pobuditi plemenite osjećaje za visoke ideje i humanističku kulturu, ponovno ujediniti razjedinjeni politički svijet pod stijegom istine i ljepote. U njemu su, pored Schillera, Goethea i Fichtea, objavljivala najznačajnija spisateljska imena tadašnje Njemačke. Zahvaljujući svojim razgranatim i uspješnim izdavačkim poslovima, Cotta je vremenom bio stekao bliska poznanstva sa mnogim književnicima, filozofima, profesorima i javnim djelatnicima. Osim Schillera, bili su tu Huber, Gottlieb Konrad Pfeffel, Herder, Schelling, Fichte, Richter Voss, Hebel, Tieck, Therese Huber, Mathisson, braća Humboldt, Johann Müller, Spittaler i drugi. Odlikovao se ogromnom praktičnom energijom i svestranošću. Bavio se agrikulturom kao napredan znanstvenik, provodeći mnoge reforme i raspustivši poslugu na svome imanju u Würtembergu. U politici je bio umjereni liberal. Bio je među prvima koji su se zalagali za uvođenje parobroda na Jezeru Konstanz i na rijeci Rajni. Godine 1807. počeo je izdavati Morgenblatt, kojem će kasnije biti pridodat Kunstblatt, pod uredništvom Ludwiga Schorna. Tijekom Bečkoga kongresa bila mu je ukazana rijetka čast da bude predstavnik njemačkih izdavača, a 1815. bio je zastupnik u skupštini Würtenberga. 

Budući da je Johann Friedrich Cotta bio odan prijatelj mnogim mladim darovitim ljudima, koji su se borili za marljivim radom izbore svoj zasluženi položaj u društvu, ne treba čuditi što će se među njima naći i pravnik iz Erlangena. Meynier mu se predstavio als Deutscher, trotz seine französischen Namens (kao Nijemac, unatoč svoga francuskoga imena). U pismu od 15. travnja 1816. upućenom iz Ženeve, Meynier je Cotti ponudio za tisak svoj novi prijevod s francuskoga jezika na njemački, i to djela engleskoga filozofa, pravnog i društvenog reformatora Jeremyja Benthama[25], pod naslovom Tactik oder Theorie des Geschäftsganges in deliberirendesten Volksständeversammlungen. Usprkos toj ponudi, prijevod neće biti objavljen kod spomenutoga izdavača, već 1817. u Erlangenu, u izdanju knjižarske kuće Palm & Enke.[26] Iz predgovora proizlazi da Meynier knjigu nije preveo s engleskog izvornika koji se pojavio u Londonu 1791. pod naslovom Essay on Political Tactics, već iz francuskoga prijevoda izdanja Tactique des assemblées législatives, koje je izdao francuski politički pisac Etienne Dumont 1816. Ženevi.[27] U predgovoru (Vorrede des Uebersetzers) Meynier ističe kako je Dumont ein helvetischer Gelehrter (švicarski učenjak), koji je dugi niz godina proveo u Engleskoj proučavajući temelje britanske ustavne tradicije. Nakon povratka u domovinu i njena osamostaljenja od francuske dominacije, bio izabran je za zastupnika Kantona Ženeve.[28] Za prevođenje ove Benthamove rasprave Meynier se nije odlučio slučajno, već se radilo dobro promišljenom potezu. Bio je, naime, duboko uvjeren da time odgovara na potrebe tadašnjega vremena. Benthamova  razmatranja bila su korisna zato što su se sve njemačke država tada bile na važnoj prekretnici (wichtigen Moment), jer je trebalo uvesti novi ili reformirati dotadašnji ustavni parlamentarni sustav. Možemo pretpostaviti kako se Etienne Dumont prisnije povezao s Meynierom tijekom njegova rada na prevođenju Benthama, koji je bio dovršen 1. listopada 1816. godine.[29] Prema Dumontovu svjedočanstvu Meynier tom prigodom preveo i Benthamovu raspravu Rasprava o političkim sofizmima, koja je trebala izaći kao drugi svezak Taktike,  ali će ona ipak ostati u rukopisu. U dvama pismima Cotti, upućenim iz Ženeve 2. kolovoza 1816. i 17. siječnja 1817., Meynier je priložio svoje članke o ženevskom kulturnom životu za list Morgenblatt, koji ipak nisu bili prihvaćeni za tisak. Prema nekim svjedočanjima surađivao je i u listu Stuttgarter Kunstblatts, kojega je uređivao Cottin suradnik i povjesničar umjetnosti Johann Karl Ludwig Schorn.[30]


Na sajmu

U to vrijeme Louis Meynier bijaše redovitim suradnikom prestižnog mjesečnika za znanost i umjetnost Bibliothéque Universelle, kojega je još 1796. u Ženevi bio utemeljio fizičar, kemičar, meteorolog i astronom Marc-Auguste Pictet[31], zajedno sa svojim bratom Charlesom i prijateljem Fédéricom-Guillaumeom Mauriceom, pod nazivom Bibliothéque Britannique. U prvom broju časopisa naglašen je bio princip utilitarnosti kao glavni idejni kompas njegova uredništva. Marc-Auguste Pictet bio je član uglednog Royal Society iz Londona i francuske Akademije znanosti, znanac američkoga državnika Thomasa Jeffersona, s kojim se dopisivao, te trideset godina ravnatelj Opservatorija u Ženevi. Mladi je Louis Meynier bio Pictetov miljenik, te mu je tako omogućio da surađuje u njegovu časopisu koji je publicirao priloge u širokom spektru od znanosti i književnosti, do ekonomije i političke problematike. Izvorno je bio zamišljen kao publikacije koja objavljuje prijevode znanstvenih i književnih djela s engleskog na francuski jezik. Kada su se 1816. počeli publicirati i izvorni prilozi na francuskom jeziku, naziv časopisa izmijenjen je u Bibliothéque Universelle des sciences, belles-lettres et arts. Ukupno je bilo objavljeno devedeset svezaka časopisa, na ukupno 36.000 stranica.[32]

 

        PUT U RUSIJU

Sredinom ožujka 1817. godine mladi Louis Meynier, u želji da upozna svijet i druge kulture, poduzeo je veliko studijsko putovanje (grand tour) u tada vrlo daleku i, sa zapadnoeuropskoga stanovišta, posebno egzotičnu carsku Rusiju.[33] Koji su ga razlozi na to potaknuli, nije nam poznato.[34] Krenuo je iz Ženeve, te preko Stuttgarta i Kopenhagena stigao do Sankt Petersburga, gdje će se neko vrijeme zadržati, radeći kao privatni učitelj (preceptor), što će mu omogućiti dodir s povlaštenim krugom tadašnjega ruskoga društva.

Ondje mu je učenik i štićenik bio grof Vladimir Ivanovič Laval, kojega će, po svemu sudeći, podučavati u francuskom i njemačkom jeziku.[35] Ovaj mladi plemić potjecao je iz jedne od najuglednijih, najutjecajnijih i najbogatijih petrogradskih obitelji. Njegov otac, grof Jean Charles François (Ivan Stepanovič) de Laval de la Loubrerie, rodom iz Marseillesa, došao je u Rusiju kao francuski kapetan i emigrant, nakon Francuske revolucije. Iako je potjecao iz siromašne vinogradarske obitelji, u Rusiji je stekao veliki ugled i važnost. Bio je tajni savjetnik, dvorski meštar (Hofmeister), član Glavnoga upraviteljstva ruskih učilišta u vrijeme cara Aleksandra I. i urednik lista Journal de St. Peterburg. Posredovanjem cara Pavla, oženio se ruskom bogatašicom Aleksandrom Grigorjevnom Kozickom, kćerkom visokog dvorskog službenika carice Katarine Velike, čija raskošna palača na obali rijeke Neve, na Engleskom keju, zvana Dom Lavala, bijaše dugo vremena središtem društvenoga života ruske prijestolnice.[36]Aleksandra je bila sestra kneginje Beloselskaje-Belozerskaje. U njenim književnim i glazbenih salonima, ukrašenim prelijepim slikama i grafikama, redovitim gostima bili su, osim lokalnih ambasadora i članova carske obitelji, znameniti ruski pjesnici i književnici Gribojedov, Puškin, Ljermontov, Rilejev, Bestužev i Vjazemski. Puškin je ovdje 1828. čitao svoga Borisa Godunova Adamu Miczkieviczu i Aleksandru Gribojedovu. Lavalovi su posjedovali jednu od najbogatijih i najvrednijih zbirki umjetnina u Sankt Petersburgu.[37]

Sestra Meynierova štićenika, mladoga grofa Vladimira Lavala, Ekaterina,[38] bila je supruga kneza Sergeja Petroviča Trubeckoga, potomka stare ruske aristokratske obitelji, jednog od glavnih organizatora Dekabrističkoga ustanka.[39] Njihovo vjenčanje bilo je obavljeno u svibnju 1821. godine, u ruskoj pravoslavnoj kapeli Saint-Alexander-sur-Seine u Parizu, u ulici Rue Meslay.[40]


Pellegrino Rossi

Knez Trubeckoj, tada tridesetogodišnji ruski carski časnik, bio je slobodni zidar i jedan od utemeljitelja tajnoga političkoga udruženja Sojuz Spasenija (Društvo spasa), čiji cilj bijaše što skorije preoblikovanje Rusije[41], te jedan od osnivača udruženja Severnoe oberstvo (Sjeverno društvo) u Moskvi i Sankt Peterburgu. Ova društva imala su namjeru umjesto carevine uspostaviti rusku republiku ili konstitucionalnu monarhiju.[42] Knez Sergej Trubeckoj, koga su dekabristički urotnici izabrali i odredili da bude vojni diktator u prijelaznom razdoblju, uhićen je odmah po slomu ustanka, zajedno s ostalim zavjerenicima, i sproveden u tamnicu Zimskoga dvorca.[43] Premda je prvo osuđen na smrt vješanjem, nakon carskog pomilovanja bio je prognan u Sibir, gdje ostaje do smrti cara Nikolaja I. Kneginja Ekaterina Trubeckoj, zatraživši i dobivši carevu suglasnost,  pridružila se suprugu u sibirskom progonstvu i umrla u Irkutsku, šest godina prije njega. Tamošnje stanovništvo držalo ju je zbog njena uzorita ponašanja nekom vrsti svetice. Pjesnik Nikolaj Aleksejevič Nekrasov opjevao ju je, zajedno s ostalim hrabrim plemićkim suprugama, u svojoj poemi Ruske žene.[44]

Louis Meynier boravio je u Rusiji od proljeća 1817. do srpnja 1819. godine. U pismu upućenom Friedrichu von Savignyju iz Pariza, 30. studenoga 1821., o tom svom životnom razdoblju gorko veli: wer ich unter unangenehme Entehrungen (gdje sam bio pod neprijatnim poniženjem).[45] Nije nam poznato o kakvim se to osobnim neugodnostima radilo, niti tko bijaše njihovim uzročnikom, ali zasigurno to bijaše razlog njegove konačne odluke da se vrati natrag u domovinu. Poslije povratka iz Sankt Petersburga, Meynier je od srpnja 1819. do ljeta 1821. živio u Ženevi, često po različitim poslovima putujući u druge europske zemlje. Iz Rusije je s njime u Ženevu bio doputovao i njegov štićenik grof Laval.[46]

 

        ANNALES DE LÉGISLATION ET DE JURISPRUDENCE

Tijekom boravka u Ženevi Louis Meynier se povezao s krugom tamošnjih intelektualaca koji su ujesen 1820. pokrenuli časopis Annales de législation et de jurisprudence. Tom su krugu slobodnih mislilaca pripadali Pierre-François Bellot i Pierre Étienne Louis Dumont, švicarski pravni i politički pisci, Pellegrino Rossi, talijanski ekonomist, pravnik i političar, te Jean Charles Léonard de Sismondi[47], znameniti povjesničar i ekonomist iz Ženeve. Spiritus Rector toga društva bio je nekadašnji bolonjski profesor Pellegrino Rossi, rodom iz Carrare u Toscani, koji je emigrirao iz Italije nakon dolaska austrijske vlasti. On bijaše Europejac par excellence, penalist, romanist, publicist, ekonomist, povjesničar, profesor, politolog, koji se osjećao Bolonjcem, Ženevljaninom, Francuzem i Romanom. Izdavanjem novoga časopisa u vrlo kratko vrijeme stekao je svjetski ugled.[48] Namjera izdavača spomenutoga časopisa, koji su za svoje sastanke i razgovore imali na raspolaganju Bellotov pravnički ured u Ženevi, u Grand Rue br. 17, bila je da ga čitaju pripadnici svih političkih stranaka, ga ga preporuče sve vlade, te da pridonese istraživanju istine u dobroj vjeri. Zamišljen vrlo ambiciozno i na širokoj osnovi, bavio se problemom modernoga pravosuđa i zakonske regulative te socijalnom teorijom, težeći tome da zakonodavac uvijek građaninu jamči slobodu, prava, vlasništvo i razvitak njegovim moralnih sposobnosti.  List je bio europskoga značaja, s prvenstvenom usredotočenošću na njemačku pravnu znanost, britanske institucije, povijest prava, komparativno zakonodavstvo te odnose između pravne teorije i prakse. Njegovi su se urednici zalagali za reforme u području pravne znanosti, legislative (kazneni zakoni) i ekonomske politike. Annales su imali posredničku ulogu, s jedne strane, između Njemačke i Francuske, a s druge, između Engleske i Francuske, odnosno, francusko-latinskog kulturnog svijeta. Poticali su širenje najsuvremenijih ideja u europskoj pravnoj znanosti, osobito njemačkoj i francuskoj. Godine 1822. časopis je bio preimenovan u Annales de législation et l´economique politique, izlazeći naizmjenično u Ženevi i Parizu. Nakon samo tri broja bio je zabranjen, zbog jednog članka u kome se na kritički način govorilo o crkvi, čime su navodno bili povrijeđeni osjećaji čitatelja.[49] Časopis se uspješno prodavao putem pretplate u čitavoj Zapadnoj Europi, s posebnim izdanjima koja su se mogla nabaviti u  knjižarama Pariza, Londona, Tübingena, Bruxellesa i Firenze. Upravo je Meynier svojom bogatom europskom korespondencijom pridonio širenju časopisa u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj.[50]


Pogled na Rijeku

U tom časopisu Meynier je, između ostaloga, pisao o poteškoćama širenja Benthamovih ideja u Njemačkoj, o filozofiji i povijesti prava, pravnoj metodologiji, o Benthamovu utilitarizmu i kantovskom racionalizmu, te objavio recenzije o djelu njemačkoga povjesničara iz Göttingena Arnolda Hermanna Ludwiga Heerena Histoire du droit et de législation comprée, te o kapitalnom Savignyjevom[51] trosveščanom izdanju o povijesti rimskoga prava u srednjem vijeku, Geschichte des Römischen Rechts in Mittelalter. Imao je namjeru i prevesti spomenuto djelo na francuski jezik. Meynier mu je poslao ukupno četiri pisma, pohranjena danas u Sveučilišnoj knjižnici u Marburgu. U prvom pismu, datiranom iz Ženeve 5. studenog 1820., Meynier, koji je tada bio na poslovnom proputovanju prema Napulju, šalje mu najnoviji primjerak Annales de législation et de jurisprudence, spominjući ujedno svog prijatelja i suradnika profesora Pellegrina Rossija. Godine 1823. u časopisu Annales de legislation et d´économie politique Meynier objavljuje raspravu pod naslovom Voy, aux Ouvrages anonymes

 

        PARIŠKI BANKAR

Poput svoga oca, Meynier se zanimao za pravo, filologiju, slikarstvo. Odlično je poznavao njemačku književnost, bio velikim poštovateljem i poznavateljem likovnih umjetnosti, crtajući karikature, portrete i vedute, te se okušao i u prevodilaštvu. Najviše se, međutim, bavio bankarstvom, budući da je zajedno sa svojim bratom Karlom 1821. godine bio utemeljio u Parizu veletrgovinu i banku Charles Meynier & Comp. banquiers, koja je poslovala sa solidnim uspjehom. Sjedište joj je bilo u Rue de Mont-blanc br. 7. Ova ulica, smještena u devetom pariškom gradskom okrugu (arrondissement), danas nosi naziv Rue de la Chaussée-d´Antin, te se proteže od Boulevard des Capuchines do Rue Saint-Lazaire. U njoj su tijekom osamnaestoga stoljeća bile smještene glamurozne palače, danas uglavnom porušene, a tijekom devetnaestoga stoljeća brojna će trgovačka će sjedišta, koja su se otvarala u prizemljima starih rezidencija, posve izmijeniti izgled ulice. Jedna od tih novih poslovnica pripadala je i braći Meynier. Zgrada u kojoj se ona nalazila, bila je između nekadašnje kuće Madame d´Epinay i baruna Grimma, koju će za svoga pariškoga gostovanja 1778. posjetiti Wolfgang Amadeus Mozart, te kuće gospođice Guimard, znamenite plesačice pariške opere i ljubavnice princa de Soubise. U toj istoj ulici preminuo je grof Mirabeau, te će ona, kratko vrijeme nositi i njegovo ime. Nakon što je on bio proskribiran, bila je preimenovana u Rue de Mont Blanc, u čast pripajanja toga područja Francuskoj. Honoré de Balzac smatrao je taj dio grada, od Rue de la Chaussée-d´Antin do Rue du Fauburg Montmartre, srcem Pariza.[52]  

Dana 27. listopada 1821. banquier Louis-Fréderic-Guillaume Meynier oženio se u Parizu s mademoiselle Florentine de La Croix, koja je potjecala iz srednje imućne građanske obitelji, porijeklom iz Normandije, te 1775. godine stekla plemstvo radi crkvenih i vojnih zasluga za francuski dvor.[53] Preko ženine obitelji i rodbine došao je u dodir s mnogim utjecajnim ljudima toga vremena. Njegov prijatelj Viktor Bonstetten iz Ženeve u pismu Friederike Brun u rujnu 1821. o tome veli: Mein lieber Meynier, von dem ich Dir oft geschreiben habe, heirattet eine schöne reiche, liebenswürdiger Pariserin (Moj dragi Meynier, o kome sam Ti često pisao, ženi se za jednu lijepu, bogatu i ljubaznu Parižanku).  Iz braka sa suprugom Florentine Meynier je imao sinove Henrija Louisa (1822.-1912.), koji će kasnije preseliti u Rijeku i naslijediti obiteljsku Tvornicu papira, Julesa Josepha (1826.-1903.), budućega francuskoga historicističkoga slikara, te kćer Louise-Charlotte-Wilhelmine.


Henry Meynier

Za razliku od Luisova starijega sina Henrija Meyniera, koji je naslijedio poslovni i poduzetni duh svojih protestantskih predaka, mlađi sin Jules Joseph baštinio je od oca i djeda slikarsku darovitost. Budući da su to roditelji zarana zamijetili, omogućili su mu školovanje i usavršavanje kod poznatih francuskih slikara. Od jeseni 1840. godine studirao je na uglednoj pariškoj École de Beaux-Arts kod profesora Hyppolyta Paula Delarochea, čiji se studio nalazio u Rue Mazarin, Marc Gabriel Charlesa Gleyrea, švicarsko-francuskog akademskog slikara i učitelja rodom iz Lausanne, te Françoisa Eugenea Augustinea Bridouxa, francuskog slikara i gravera. Ovu istu umjetničku školu, jednu od najuglednijih u svijetu, pohađali su Géricault, Degas, Delacroix, Fragonard, Ingres, Monet, Moreau, Renoir, Seurat, Cassandre i Sisley.  Slikao je pretežno portrete, žanrovske kompozicije, povijesne kompozicije i djela koja su bila nadahnuta temema iz religijske povijesti ili antičke mitologije. Redovito je izlagao na godišnjim Pariškim salonima Ministarstva javne uprave, bogoštovlja i lijepih umjetnosti, u Palais des Champs Elysées. Debitirao je na spomenutoj smotri 1853. godine, te će na njoj sudjelovati sve do svoje smrti. U razdoblju od 1865. do 1877. izložio je sljedeće slike: La diseuse de bonne aventure (1865.); Premiers chrétiens en prière (á l´entrée d´une crypte) (Prvi kršćani u molitvi, pred kriptom), koja je bila nagrađena jednom medaljom, danas u posjedu muzeja u Avignonu (1867.); La meunier, sons fils et l´âne (Mlinar, njegovi sinovi i magarac), prema La Fontaineovim basnama (1867.); Jesus prêchant su le lac de Tibériade (Isus propovijeda kod jezera Tiberijade) (1869.); Le Christ endormi pendant la tempête (Krist je zaspao za oluje), danas u Cambrayju (1870.); Les Satyre et le Passant (Satir i prolaznik), izrađena prema motivu iz jedne La Fontainove basne, koja se danas nalazi u Toursu. (1872.); Retour du Calvarie (Povratak s Kalvarije) (1873.); Le bain (Kupačica), danas u galeriji Gray (1874.) i Chrysante et Daria (Krizant i Darija) prema Bolandistima, za koju je odlikovan zlatnom medaljom, danas izložena u Calaisu (1877.). Godine 1874. slikao je za crkvu u Bourgetu kompoziciju Die Heimsuchung. Poznatija su mu djela Sveta Obitelj (1885.), Rođenje Venere (1863.) i Osuda Pariza (1886.). U Muzeju grada Rijeke pohranjeno je njegovo ulje na platnu Dioskuri na rimskom Kapitoliju sa cigankama iz 1872., iz ostavštine obitelji Meynier u Rijeci.[54]

Meynierova kćer Louise-Charlotte-Wilhelmine-Gabrielle-Margueritte 1842. udala se za dr. Jean Baptiste Philippe Bartha (1806.-1877.), rodom iz Sarreguemines u Alzasu, liječnika u Središnjem uredu za pariške bolnice i jednog od najuglednijih pariških patologa svoga vremena. Medicinske studije pohađao je na Sveučilištu u Parizu. Kao asistent na klinici velikoga francuskoga patologa Pierrea Charlesa Alexandrea Louisa, Barth je stekao odličnu reputaciju među studentima na tečajevima iz patološke anatomije, te punih trideset godina radio kao praktični bolnički liječnik i učitelj. Bio je predsjednik Medicinske akademije u Parizu, te pisac nekoliko rasprava o praktičnoj auskultaciji. Surađivao je s pedijatrom Henri-Louisom Rogerom, s kojim 1841. izdaje Traité pratique d´auscultation; ou, Exposé methodique des diverses applications de ce mode d´examen é l´état physiologique et morbide de l´économie; suivi d´un précis de percussion. Spomenuta knjiga doživjela je osam izdanja, te bila prevođena na njemački, engleski i talijanski jezik. Objavljivao je svoje stručne rasprave u mnogim medicinskim časopisima kao istaknuti član pariške liječničke zajednice. Za pariški Muzej anatomije francuskoga kirurga Guillaume Dupuytrena priredio je više stotina različitih medicinskih preparata. Barthovi su živjeli u Rue de Lille 46. Tijekom svog posljednjeg putovanja u Italiju, gdje se bio otputio zajedno sa svojom djecom, u Napulju se zarazio malarijom koja će dovesti do febris perniciosa syncopalis. Premda se od zaraze bio oporavio, umro je nedugo nakon povratka u Pariz, od posljedica teškog malaričnog oboljenja. Bio je posljednji značajan predstavnik Louisove patološke škole. Njegovim je imenom nazvana jedna vrsta kile (Barthova hernija). Njegov sin dr. Henri Barth također je bio ugledni pariški liječnik, zaposlen u Hôpital Necker.[55]


Charles Meynier

Početkom dvadesetih godina Louis Meynier se upoznao s Françoisom Guizotom, znamenitim francuskim povjesničarom, govornikom i državnikom, dominantnom figurom političkoga života Francuske prije 1848. godine.[56] Guizot se tada nalazio na čelu male stranke takozvanih Doktrinara, koja je zagovarala srednji put između apsolutizma i narodne vladavine. Zalažući se za visoke principe slobode i tolerancije, oni su se žestoko opirali anarhističkoj tradiciji francuske Revolucije. Guizot je, poput Meyniera, potjecao iz francuske protestantske obitelji, živo se zanimao za književnosti, te bio utjecajnim predavačem moderne povijesti na Sorboni. Guizot je u razgovorima s mladim pravnikom i bankarom iz Erlangena,  izrazio svoje poštovanje prema Savignyjevu djelu, posebno njegovoj Povijesti rimskoga prava, kojim se Meynier posebno bavio i koje je želio prevesti na njemački jezik.[57]

Premda su braća Meynier izvrsno surađivala u privatnom i poslovnom smislu, tako da će njihova obiteljska tvrtka razviti široke poslovne veze s mnogim gradovima, Louisa bankarski i trgovački posao nije do kraja ispunjavao, premda se njime morao baviti iz praktičnih razloga. Njegov ga je nezavisni i radoznali duh uvijek tjerao prema novim izazovima. Budući da je potjecao iz bilingvalne francusko-njemačke obitelji, jedno od omiljenih duhovnih utočišta bilo je za nj bavljenje filologijom. Poznavajući podjednako dobro francusku i njemačku književnost, on je dugo razmišljao o tome kako bi se to znanje moglo praktično iskoristiti, kako bi se pomoglo onima koji žele dobro naučiti jezik koji nije njihov materinji. Rezultati toga spontanoga bavljenja jezicima pojavit će se i u konkretnom izdavačkom projektu.

 

        CHOIX D'ANECDOTES AMUSANTES

Godine 1830. Louis Meynier u Parizu, slijedeći očito pedagoško-filološke idejne zasade svoga oca, objavljuje dvotomni jezični priručnik pod naslovom Choix d´anecdotes amusantes, en allemand et en français, á l´usage de ceux qui étudient l´allemand (Izbor zabavnih šala na njemačkom i francuskom jeziku, za one koji uče njemački)[58] Prva knjiga obuhvaćala je tekstove na francuskom izvorniku, druga njihove prijevode na njemački. U predgovoru (avant-propos) svog filološkog priručnika autor ustvrđuje da su se u posljednje vrijeme pojavile brojne knjige posvećene učenju njemačkoga jezika, ali vrlo malo njih donosi konkretne tekstove i primjere. Da bi ispunio ovu prazninu, on se stoga odlučio javnosti podastrijeti izbor zabavnih šala preuzetih iz francuske književnosti. Postoje, veli Meynier, dvije metode učenja jezika. Jedna polazi od logičke i gramatičke analize, druga od sinteze. Obje, međutim, imaju ozbiljne nedostatke: prva metoda donosi kandidatu koji se njome koristi vrlo polagani napredak (lenteur du procedé), te ga obično ispunjava dosadom (l´ennui), dok druga metoda, jezik promatra suviše mehanički, čineći ga tako mrtvim i strukturom bez duha. Gramatičari prema njegovu sudu jezik previše poimaju kao skup običaja i fraza koje djeluju na logičkom i racionalnom principu, a nimalo se ne osvrću na njegov duh i genij, osjećaje, te imaginaciju ljudi koji se njime služe kao prirodni govornici. Prema Meynieru ove su klasične metode učenja jezika posebno neprikladne djeci, koju u pravilu odbijaju svojom suhoparnom gramatičkom logikom, nemaštovitošću i odsutnošću osjećaja. On pak drži da će djeca puno bolje svladavati jezik čitajući ga i prevodeći, te da će puno lakše pamtiti ono naučeno. On predlaže da učitelj na satu čita tekst, učenik da ga prevodi, a njegove kolege korigiraju. To je dobro za vježbanje konverzacije, budući da se zapravo radi o praksi govornoga jezika. Meynier drži da dobar učitelj (un bon maître) pomoću te «prirodne metode» može postići izvrsne rezultate, pronalazeći u tekstovima beskrajno mnogo novih fraza i kombinacija.


Autokarikatura

Knjiga predstavlja malu enciklopedijsku čitanku francuske književnosti i kulture. Započinje dvjema anegdotama iz života francuskoga renesansnoga književnika Françoisa Rabelaisa, a potom se u njoj nižu šaljive zgode o mnogim piscima. Impozantni niz imena zaključuje se anegdotama o Jeanu Jacquesu Rousseauu. Izdavač ove knjige bila je knjižarska tvrtka Abrahama Cherbulieza, koja je imala sjedište u Ženevi i podružnicu u Parizu, u Rue de Seine Saint-Germain br. 57. Cherbouliez je, poput Meynierovih, bio potomak francuske protestantske obitelji, koja se bila preselila u Švicarsku.

 

        SUDBONOSNI SUSRET U ŠVICARSKOJ

Tijekom jednog putovanja kroz Švicarsku Louis Meynier je upoznao Engleza Waltera Craftona Smitha, poslovnoga čovjeka iz Londona, koji će mu predložiti pokretanje riječke tvornice papira. Naime, tvrtka Brown, Smith e Cie bila je Smitha poslala u Rijeku sa jednom preporukom na gospodina Gaspara Matkovića, koji je onda bio jedna od najvažnijih ličnosti u tadašnjem trgovačkom svijetu u Rijeci, te je pod njegovim vodstvom imao najbolju priliku da upozna sve pojedinosti trgovine sa krpama na tom tržištu i da se sam osvjedoči, kolike koristi imade tvornica Adamich Moline iz prednosti, da tako reći imade pri ruci potrebite sirovine. Gospodin Walter Crafton Smith ostavio je Rijeku s osvjedočenjem, da bi osnutak jedne tvornice papira na licu mjesta, sa svim tehničkim savršenstvom, imao biti jedan sasvim izvrstan posao, te je otputovao, da pribavi sva potrebita sredstva za ostvarenje svoje namisli. Na povratku u Englesku upoznao je u Švicarskoj gospodina Ludwiga Meyniera, jednog parižliju, koji je ondje takodjer boravio u poslovnim stvarima. Medju obojicom gospode nastade iskreno prijateljstvo, te Smith povjeri prigodom svoga boravka u Parizu, gdje je bio gost u kući Meyniera, svome novom prijatelju nakanu, da osnuje u Rijeci jednu tvornicu papira, te ga istodobno u tančine upozna sa uspjesima svoga puta. Osnova se dopala gospodinu Meynieru, koji se izjavi spremnim, da suradjuje na njenom uspjehu. Istodobno bude odlučeno, da se Smith vrati u Englesku i da tamo započme sa svim predradnjama, te da o njima stalno izvješćuje Meyniera. Godine 1827. saopćio je Smith Meynieru da je osnova odobrena po stručnjacima, Meynier prihvati prijedlog, pa pošto se njegova žena kao punokrvna Parižanka samo teškim srcem mogla odlučiti da ostavi Pariz, to je među sobom sporazumom zaključeno da se umjesto njega stalno nastani u Rijeci njegov brat Karlo, koji je na to bio pristao, te da u zajednici sa Smithom preuzme upravu tvornice. Istodobno je bilo utanačeno, da prvorodjeni sin Ludwiga Meyniera, Hinko, imade stupiti u poduzeće, čim svrši svoje škole.[59] Louisov posao oko tvornice tako preuzima brat Karl (Charles) Meynier (1793.-1876), rođen u Erlangenu, koji se u Rijeku bio doselio 1828. godine, zajedno sa suprugom Carolinom rođenom Georgiji iz Uracha, i ortakom Walterom C. Smithom iz Londona.[60] Ova dvojica kupiše već iste godine malu Adamićevu tvornicu te do nje sagradiše veću na lijevoj obali Rječine. Godine 1841. pridružit će im se Luisov stariji sin Heinrich (Henri) Meynier, koji dolazi iz Pariza, te nakon smrti Onkel Karla postaje nasljednik obiteljske tvornice.

 

        LOUIS MEYNIER I RIJEKA

Prema Borisu Vižintinu, Louis Meynier je bio slikarski boem koji često mijenja boravišta, putujući raznim europskim zemljama i stječući nova iskustva, te veći dio života provodi u Rimu i Parizu. No, ovakova pretpostavka čini se prilično problematičnom, ukoliko znamo da je imao vrlo uspješno uhodan bankarski posao i da je bio oženjen suprugom iz ugledne i utjecajne pariške obitelji, koja mu je jamčila siguran status u društvu te čvrste veze s aristokratskim i građanskim slojevima. Prije će biti da je Meynier, kao imućni bankar, nastavio često putovati, baveći se usput slikarstvom kao ugodnom razonodom. U zrelim je godinama, stekavši solidno bogatstvo i postavivši djecu na vlastite noge, odlučio povući se iz poslova, te proživjeti ostatak života slobodno i neovisno, putujući za svoj račun tamo kamo je htio i bavio se onim što je ispunjavalo daleko većim zadovoljstvom od zbrajanja bankovnih računa. Još 1826. prvi se put pojavio u Rijeci, gdje ga je bio nanesao put, a najviše se u njoj zadržao u razdoblju od 1840. do 1849. godine, kada se spominje kao posjednik (possidente), živeći zajedno sa svojim bratom Charlesom i sinom Heinrichom u vili na riječkom Zagradu.

Meynierovi su, osim sa Smithovima,  prijateljevali s Rosom Leard, riječkom slikaricom i grafičarkom, koja je studirala u Firenzi i Rimu, izradila zanimljive portrete riječkih ličnosti te oslikala evangeličku crkvu u Rijeci, koju su Meynierovi i utemeljili u svojoj kući.[61] U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci sačuvana je njena litografija Portreta riječkih ličnosti, nastala oko 1840. godine. Na njoj su prikazani Louis Meynier, njegov sin Henri Meynier, njegova nećakinja Emilia Brater, njegova sestra Charlotte Brater-Meynier, njegova nećakinja Louise Brater i njegov brat Karl (Charles) Meynier.[62]

Čini se da je grad na Rječini Louisu Meynieru već za prvoga boravka u njemu bio posebno prirastao srcu. Svidio mu se prije svega njegov izuzetan položaj na obali mora i ušću rijeke, u kojoj će prepoznati veliki industrijski i razvojni potencijal. Podjednako tako dojmila ga se otvorenost i jednostavnost ljudi, njihovi običaji i poslovni duh, bogatstvo jezika i kultura. Škrti primorski pejsaž, lučki grad i lica njegovih stanovnika njegovom su slikarskom oku davala nepresušne poticaje za oblikovanje vizualnih studija, kojima će se on posvećivati u slobodno vrijeme. Za boravka u Rijeci nastao je niz Meynierovih pejsaža i riječkih veduta te uspjelih karikatura. Među njima posebno se ističe Lijepa Ida, izvedena u nekoliko vještih poteza kistom, poput krokija. Radilo se o supruzi tadašnjega riječkoga guvernera Kissa de Nemeskera, poznatoj dami koja je opčinjavala ne samo istaknute Riječane nego i poznate europske ličnosti poput moćnog kneza Metternicha, utemeljitelja Svete Alijanse, i slavnoga mađarskoga pijanista Franza Liszta. Ako je moguće vjerovati glasinama koje su tada kružile Rijekom, Ida Kiss de Nemesker primala je rado u plavom salonu tadašnje guvernerove palače, osim uvaženih gostiju iz svijeta, i Louisa Meyniera, svog prvog intimnog prijatelja u Rijeci. Premda svojom vanjštinom nije bio osobito privlačan, on ju je navodno uspio pridobiti svojom duhovitom francuskom brbljivošću, dobrodušnom društvenošću i tipičnom pariškom ležernošću (fu un bohemienne di pure sangue parigino).[63]


Odmor na Stefanuttijevoj fontani

Louis Meynier izradio je mnogo duhovitih crteža rađenih olovkom, sepijom i akvarelom te crvenom kredom s prizorima iz svakidašnjeg života Rijeke (S riječke tržnice, Odmor na Stefanuttijevoj fontani, Besposličar, Majka i dijete, Autoportret, Na sajmu). Dok se u njegovim karikaturama u kojima se finom ironijom narugao predstavnicima takozvanoga visokog društva odražava sav njegov humor i naslijeđeni francuski esprit – u skicama iz svakidašnjeg života zrači sva toplina i osjećaj za mali svijet. Poznati su nam njegovi suptilni pejsaži i vedute Rijeke (Tvornica papira, Školjić, Banska vrata, Pioppi, Fiumara, Brajdica, Korzo, Most u Žaklju, Kalvarija) i poveća mapa njegovih skica iz riječkog pučkog života. Kroz te duhovite i nadahnute crteže s domijeovskim prizvukom prolaze pred našim očima ljudi iz svih slojeva: bogate dame i gospoda s cilindrima, piljarice na trgu i u razgovoru, balerine i primadone, konji na odmoru, djeca u igri, mornari, težaci, seljaci, vojnici i skitnice. Djeluju katkad kao izvanredne psihološke studije s neobično snažnim smislom za detalje, drugi put kao uspjele karikature u kojima je autor ostvario samosvojan i neposredan odnos prema modelu i prirodi, stav koji ne ruše ni poneke karikaturalne osobine prikazanih likova u kojima ne treba tražiti svjesno ruganje već dobrodušno nastojanje da se viđeno zabilježi što vjernije. Ako je itko realistički, bez uljepšavanja i zlobe, istinito i vjerno prikazao društveni život Rijeke polovicom prošloga stoljeća – to je bio Louis Meynier.[64]

U svibnju 1843. godine imao je priliku boraviti u ateljeu mladog riječkog kipara Pietra Stefanuttija, koji se tada nalazio na studiju u Veneciji, te razgledati njegove najnovije radove. O tome s velikim oduševljenjem piše u jednom pismu upućenom u London, čiji su izvaci objavljeni u novinama L´Eco del litorale ungarico.[65] U pismu se vrlo pohvalno govori o Riječanima koji, kaže, imaju u sebi urođeni smisao za lijepo, o nedavno preminulom slikaru Francescu Colombu te o Stefanuttijevim skulpturama. Koliko nam je poznato, ovo je prva likovna kritika objavljena u nekim riječkim novinama.

U ljeto iste godine boravio je na odmoru u Recoaru, termalnom lječilištu u blizini Vicenze, poznatom po svojim bogatim mineralnim izvorima, gdje su tada rado odsjedali mnogi poznati Riječani, poput Kazimira Kozulića, Gašpara Kombola, Ljudevita Cimiottija i dr. U Rijeku se vratio preko Venecije, početkom rujna te godine. Louis Meynier pokazivao je ne samo živo zanimanje za napredak obiteljske tvornice, nego i industrijski prosperitet Rijeke, o čemu rječito svjedoče njegove Lettere sull´avvenire industriale di Fiume.

Prema mišljenju Rudolfa Bićanića cilj je Meynierova programa da od Rijeke, koja je dotada bila pretežno trgovački grad, učine industrijski grad (…) U prvom nizu pisama Meynier se bori protiv interesa trgovaca, koji žele što veću slobodnu luku (t.j. područje izvan carinskih granica). Industrijalac Meynier nasuprot traži, da se slobodna luka suzi na slobodnu zonu i da se tako riječka industrija uključi u carinsko područje austrijskog carstva. Meynier nabraja probleme moderne industrije, prema stanju napretka ondašnje tehnike evropskih razmjera, a napose razmatra pitanje pogonske snage, goriva i saobraćaja. On još drži, da Rječina sa svojih 3.000 konjskih snaga vodenog pogona ima dovoljnu pokretnu moć za riječku industriju. Razmatra pitanje radne snage i saobraćaja, zatim pojedine grane velike i male industrije, koje bi se mogle razviti na Rijeci. Traži uvođenje carinskih drawbacks (povraćaja carina), a naročito sniženje carina za kemijske proizvode (koje u stvari treba njegova tvornica papira). Pitanje produkcije rada njemu je naročito važno. Meynier govori o jeftinoj radnoj snazi kao bazi uspjeha riječke industrije, ali ujedno ističe i odlučnu važnost produktiviteta rada. Zato propagira uvoz dobrih, makar i skupih strojeva, jer su oni ekonomičniji od loših i prosječnih.[66] 

Louis Meynier napušta Rijeku 1849. godine, na početku ere Bachova apsolutizma, te se vraća u Pariz i povremeno nastavlja svoja putovanja Europom. Možemo pretpostaviti da je odluka o odlasku iz grada, koji mu je bio toliko prirastao srcu, bila posljedicom promjene političkoga ozračja u tadašnjoj Monarhiji, koja je kao izrazito konzervativna država ograničavala građanske i političke slobode, provodila nasilnu germanizaciju i gušila svaku naprednu inicijativu. U takvoj klimi Meynier nije želio živjeti. No, dvanaest godina kasnije, vjerojatno na nagovor svojih riječkih  prijatelja, ponovno piše pisma o industrijskoj budućnosti grada i uspoređuje tadašnji industrijski razvoj koji se u međuvremenu dogodio. Svoje nove Lettere sull´avvenire industriale di Fiume tiskao je u podlistku novina L´Eco di Fiume, od 12. svibnja do 15. srpnja 1860. godine.   U tim pismima,  pored ostalog, ustvrđuje, da je industrijalcima pošlo za rukom učiniti, da je Rijeka prestala biti slobodna luka, i da je riječka industrija uklopljena u carinske granice austrijskog carstva. No u isto se vrijeme žali, da nije riješeno pitanje željeznica i saobraćaja. Rječina mu sada nije više dovoljna kao motorna snaga. Svuda se uvode parni strojevi, a za njih treba dovoditi jeftin ugljen iz Kranjske. Meynier se opet obara na trgovački kapital i na njegov način poslovanja. Traži liberalizam, koji on interpretira kao pomoć države industriji, i tretiranje kapitalista u duhu pomirljivosti i tolerancije. A posljednja i glavna mu je misao koncentracija kapitala: ´Čini mi se, da Rijeka treba da sebi stvori dvostruki udes trgovačkog i industrijskog grada. Mali kapitali, koje posjeduje Rijeka, zauzeti su u njezinoj trgovini i pet industrija, doista riječkog porijekla…Kapitali nisu samo produkti zemlje..´, pa traži da se privuku veliki kapitali izvana.[67]

Čini se da u vijeme nastanka druge serije svojih pisama Meynier nije više živio u Rijeci, nego ih je poslao za tisak iz Pariza. Što je radio posljednjih godina života, nije nam poznato. Taj bankar, trgovački agent, ekonomski i pravni teoretičar, politolog, prevoditelj, filolog, kućni učitelj, novinski suradnik, izdavač časopisa, humorist, likovni kritičar, kozer, idejni začetnik Tvornice papira i vizionar industrijskoga razvoja Rijeke, slikar i daroviti karikaturist, vrstan poznavatelj i ljubitelj književnosti, neumorni putnik, prvi i jedini riječki Weltgeist, umro je u Parizu 11. listopada 1867. godine. Njegov brat Karl i sin Henri, kao vlasnici i ravnatelji Tvornice papira, imat će ključnu ulogu u privrednoj, trgovačkoj i industrijskoj povijesti Rijeke.


 

        BILJEŠKA

[1] L´Eco di Fiume, br. 116, 19. V. 1860.

[2] Žaljenja je vrijedna nezainteresiranost dosadašnjih istraživača riječke privrede i kulture devetnaestoga stoljeća, koji Louisa Meyniera ili prešućuju, ili o njemu pišu kao o marginalnoj, gotovo ridikuloznoj pojavi.Časnu iznimku u tom pogledu predstavlja istraživački napor dr. Borisa Vižintina, koji je osvijetlio njegov doprinos riječkoj povijesti umjetnosti i prikupio značajne podatke o njegovoj biografiji, ali nije zalazio u ostala područja u kojima je njegova uloga podjednako važna, ako ne i značajnija od slikarskog opusa.

[3] Eco del litorale ungarico, I, br. 3, 12. IV. 1843. Varietà. Sopra gli interessi politici ed industriali di Fiume alla Dieta di Presburgo.

[4] L´Eco del litorale ungarico, I, br. 4, 15. IV. 1843. (nastavak 2).

[5] L´Eco del litorale ungarico, br. 6, 22. IV. 1843. (nastavak 4).

[6] L´Eco del litorale ungarico, br. 7, 26. IV. 1843. (nastavak 5. i završetak).

[7] L´Eco di Fiume, br. 116, 19. V. 1860. Prvo pismo datirano je 12. svibnja 1860.

[8] Things to See in the Languedoc: Historic Cities: Uzés http://www.languedoc_france.info/030111_uzes.htm.

[9] E. Friedell, Kultura novoga vremena, I. knj., Minerva, Zagreb 1940., str. 232.

[10] Povijest, knj. 10., Doba apsolutizma (17. stoljeće), Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2008., str. 573.

[11] V. Žmegač, Od Bacha do Bauhausa, MH, Zagreb 2006, str. 349-350. University of Erlangen-Nuremberg http://en.wikipedia.org/wiki/University_of_Erlangen-Nurenberg

[12] J. G. Meusel, Lexikon der vom Jahr 1750 bis 1800 verstorbenen teutschen Schriftsteller http://books.google.hr/books   29. VII. 2009.

[13] „Mythologische Unterhaltungen für Deutschlands gebildete Töchter“ 1804-1805; „Kinderspiele in Erzählungen und Schauspielen zur Bildung des jugendlichen Herzens“, 1801; „Kleine dramatische Kinderromane“ 2 Bande, 1802. Deutsches Literatur-Lexikon, X. sv., Francke Verlag, Bern 1986, str. 1018-1019.

[14] Karl Brater (1819.-1869.), rodom iz Ansbacha, bavarski liberalni političar, gradonačelnik Nördlingena. Pravni studij pohađao je u Erlangenu, Heidelbergu i Würzburgu. Karijeru je započeo kao odvjetnički pripravnik u Nürnbergu i Münchenu. Umro je u Münchenu. Godine 1850. sklopio je u Erlangenu brak s Paulinom Pfaff. Njihova kćer Agnes Sapper rođ. Brater (1852.-1929.), rođena u Münchenu, bila je jedna od najuspješnijih njemačka spisateljica svoga vremena. Njene su se knjige tiskale u nakladi od tri milijuna primjeraka, te su bile prevođene u Sjedinjenim Državama, Danskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Japanu, Norveškoj i Švedskoj.

[15] F. A. Schmidt-B.F. Voigt, Neuer Nekrolog der Deutschen http://books.google.hr/books   29. VII. 2009. Simonettijev portret Brater-Meynierove pohranjen je danas u fundusu MMSU u Rijeci. Godine 1865. Simonetti je izradio i jedan portret tvorničara Meyniera.

[16] J. H. Meynier, Die Kunst zu Tuschen und mit Wasserfarben sowohl in Miniatur, als in Gouache und in Aberlischer- oder Aquarell-Manier, Landschaften, Porträte, und andere Gegenstände zu mahlen. Nebst vorausgeschickten Bemerkungen über die Kunst zu zeichnen. Mit Kupfern und mit und ohne Farb-Tabelle. Leipzig: Gräff 1799; te Einleitung zur Ätzkunst besonders von Crayon und Tuschmanier, Hof 1804., s tabelama.

[17] K. V. von Bonstetten-D. Walser-Wilhelm, Bonstettiana, str. 870 http://booky.google.hr/books  30. 7. 2009.

[18] Charles Victor de Bonstetten (1745.-1832.), švicarski liberalni pisac. U mladosti je bio pod utjecajem ideja J. J. Rousseaua i Charlesa Bonneta. Godine 1769. posjetio je Englesku i ondje sprijateljio s pjesnikom Grayjom. Nakon očeve smrti dugo je putovao Italijom, nakon čega se vratio u Bern i uključio u politički život. Nakon 1798. povukao se iz javnoga života. Od 1798. do 1801. živio je u Danskoj kod prijateljice Friederike Brun, potom godinu dana provodi u Italiji. Godine 1803. nastanio se u Ženevi gdje ostaje do kraja života. Družio se s mnogim značajnim i poznatim osobama, među kojima i sa spisateljicom Madame de Staël (1809.-1817.). Napisao je zapaženu studiju o utjecaju klime na različite narode. http://en.wikipedia.org/wiki/Karl_Viktor_von_Bonstetten

[19] Radilo se o djelu Recherches sur la nature et les lois de l´imagination  iz 1807., koje je Bonstetten smatrao svojim najboljom knjigom. U pismu upućenom iz Ženeve 2. ožujka 1817. Bonstetten piše Mathissonu: „Ich empfehle Dir meinem lieben und liebeswürdigen Freund Meynier, ueberhingen dieses Briefs und anderer Briefe. Auch gebe ich ihm ein Exemplar meiner Recherches sur l´Imagination für die Herzogin Wilhelm(ina), damit sie mich ganz hat in menier französischen Seele Dieses Werk ist, meiner Meinung nach, das gelungenste und am tiefsten Gedachte von allem meinem Werken. Will alle sind in Diesen König verliebt. Alles jubelt hier, der Freyheit Banner auf Würtembergs Thron zu segen. Nicht in Republiken wollen wir die Freyheit suchen, wol aber bey den Antoninem. Dein König ist ein prächtiges Produkt unsers Jahrhunderts. Ich lasse die Konstitution übersetzen und publiziere. Da kommt der liebe Meynier, der morgen abreist, um Mathisson zu besuchen und seina allerliebte Frau. Ich habe den Maler König gesehen, der min von Euch allen gesprochen hat, und von Deiner Frau eben so urtheilt, wie die Herzogin Wilhelm in ihrem Briefe. Hat diese meine Antwort? Also treffen wir diesen Sommer zusammen. Gott weiss, wo so viele Briefe der Stael hingekommen sind. Adieu!“ Briefe von Bonstetten ad Mathisson, 1827.

[20] Carl Friedrich Philipp von Martius (1794.-1868.), rodom iz Erlangena, bavarski liječnik, profesor botanike i prirodopisa, istraživač Brazila po nalogu kralja Maksimilijana I. 1817. godine, član Bavarske akademije, profesor botanike u Münchenu.

[21] Friedrich von Mathisson (1761.-1831.), njemački pjesnik i libretist, knjižničar u Stuttgartu.

[22] Friedrich Carl von Savigny (1779.-1861.), njemački pravnik rodom iz Frankfurta na Majni. Prezime mu potječe od imena dvorca u francuskoj pokrajini Lorraini, u dolini rijeke Moselle. Školovao se na sveučilištu u Marburgu. Posebno se bavio studijem rimskoga prava, koje je predavao u Landeshutu i Berlinu. Bio je oženjen Kunigundom Brentano, sestrom Bettine von Arnim i pjesnika Clemensa Brentana.

[23] Leopold August Warnkönig (1794.-1866.), njemački pravnik rodom iz Bruchsala. Bavio se posebno poviješću rimskoga prava.

[24] Friedrich de la Motte Fouqué (1777.-1843.), njemački spisatelj.

[25] Jeremy Bentham (1748.-1832.), engleski pravnik, mislilac, pravni i društveni reformator. Politički radikal, vodeći teoretičar angloameričke filozofije povijesti. Poznat je najviše po svojoj ideji utilitarizma, konceptu prava životinja, te razvoju tzv. welfarizma.

[26] J. J. Palm i Ernst Enke, Erlangen. Koncem 18. stoljeća vlasnik trgovine knjigama u Erlangenu bio je Johann Jakob Palm (1750.-1826.), koju će kasnije preuzeti njegov sin Johann Erns August Palm (1788.-1846.). Ova knjižarska kuća postoji i danas pod imenom Palm & Enke u Erlangenu. http://de.wikipedia.org/wiki/Johann_Philipp_Palm   

[27] Tactique des Assemblées législatives suivie d´un Traité des sophismes politiques. Ouvrage extrait de Manuscripts de M. Jéremie Bentham Jurisconsulte anglois, par Et. Dumont, Membre du Conseil represéntativ du Canton de Geneve. Arts obstetrix animarum.

[28] Pierre Étienne Louis Dumont (1759.-1829.), francuski politički pisac liberalnog i demokratskog usmjerenja rodom iz Ženeve. Potjecao je iz ugledne građanske obitelji koja se isticala još od Calvinova doba. Posebno se bavio sudbenim i krivičnim pravom njegove vlastite države, koje će zahvaljujući njemu biti dopunjenom mnogim korisnim ispravkama. Nakon povratka iz Pariza u Englesku 1788. upoznao se s Jeremyjem Benthamom. Osjetivši duboko štovanje prema Benthamovu geniju, odlučio je da mu popularizacija njegova djela postane jedan od glavnih životnih ciljeva. Godinama je upotpunjavao i dorađivao njegove rukopise, objavljujući iz na francuski jezik. U časopisu Bibliotheque Britanique redovito je objavljiva prijevode djela Jeremyja Benthama http://en.wikipedia.org/wiki/Pierretienne_Louis_Dumont

[29] Pierre Étienne Louis Dumont, koji je boravio u Parizu upravo u vrijeme izbijanja Francuske revolucije i surađivao s Mirabeauom, bio veliki poštovatelj i znanac Jeremyja Benthama, čije djelo je marljivo redigirao i objavljivao na francuski. Dumont u svom pismu Benthamu iz Ženeve od 27. rujna 1820. godine spominje Meyniera kao uljudnoga mladoga pravnika i dobrog poznavatelja njemačke književnosti, koji surađuje u uredništvu novopokrenutog časopisa Annales de législation et de jurisprudence.

[30] Johann Karl Ludwig Schorn (1793.-1842.), njemački povjesničar umjetnosti rodom iz Castella u Bavarskoj. Godine 1820. počeo je uređivati Stuttgarter Kunstblatts. Zajedno s grofom Erwinom von Schönbornom 1822. boravio je u Italiji. Kasnije je službovao kao profesor estetike u Münchenu (1826.), te direktor Kunstanstalten u Weimaru, gdje ostaje do smrti.

[31] Marc-Auguste Pictet (1752.-1825.), švicarski liječnik, kemičar, meteorolog i astronom iz Ženeve. Njegovim imenom je nazvan jedan krater na Mjesecu.

[33] O tome Karl Viktor Bonstetten piše svojoj danskoj prijateljici Friederike Brun iz Ženeve 20. ožujka 1817. godine: „Mein Freund Meynier geht vielleicht noch über Kopenhagen nach Petersburg. Ich habe ihm sehr geraten, sich in Kopenhagen anstatt in Rostock einzuschiffen. Er ist ein liebenswürdiger Junge, in den verliebst Du Dich nett. Ach, ich habe ich einen warmen Freund verloren. Er ist, glaub´ ich, der Sohn eines Professoren aus Jena. Alle Pictets lieben ihn. Wir haben nun eine deutsche Geschellschafft, wo alle deutsch geborenen und alle deutsch redenten Genfer sich einfinden; sie wollten mich durchaus haben. Sie sind sehr munter, aber Meynier fehlt! Die jungen Genfer gehen auf die deutschen Universitäteh und konnen ganz eingedeuscht zurück. Das Impfen deutscher Zweige auf Genfer Stämme bringt gute Früchte. Welches Leben in Deutschland! (…) Meynier, der Kenner ist, liebt sehr Dein Gedicht an Ida.“ Briefe von Karl Viktor Bonstetten an Friederike Brun, 1829, str. 17-18; D. Walser-Wilhelm, Bonstettiana, 2007.

[34] Možda je to bilo pod utjecajem Etiennea Dumonta, koji je neko vrijeme živio kod svoje majke i sestara u Sankt Petersburgu, gdje je tijekom osamnaest mjeseci proveo kao pastor tamošnje francuske protestantske crkve.

[35] Vladimir Ivanovič Laval (1804.-1825.), sin grofa Ivana Stepaniča Lavala i Aleksandre Grigorjevne Laval.

[36] Dom Lavala kasnije će kupiti bogati Samuel Poljakov, židovski bankar i graditelj ruskih željeznica.

[37] W. Bruce Lincoln, The Conquest of a Continent, str. 168-169. http://books.google.hr/books

[38] Ekaterina Ivanovna, grofica Laval (1800.-1854.), ruska plemkinja, kći Ivana Stepaniča Lavala i Aleksandre Grigorjevne Kozicke.

[39] Sergej Petrovič Trubeckoj (1790.-1860.), ruski veliki knez.

[40] N. Ross, Saint-Alexandre-sur-Seine: l église russe a Paris, str. 102  http://books.google.hr/books 

[41] “U svome ritualu primanja preuzeli su mnogo toga od slobodnih zidara – većina članova ujedno su bili i masoni. Njima je slobodno zidarstvo također predstavljalo idealan paravan ili, kako su to oni sami nazivali ´plašt´. Društvo se sastojalo od tri stupnja. Na prvom je stupnju bio ´brat´, koji je položio zakletvu odanosti i zakleo se na bezuvjetnu poslušnost, ali kojemu su bile povjerene samo najopćenitije naznake o ciljevima društva. Slijedio je stupanj ´muškaraca´, koji su poznavali ciljeve i tajne planove društva, a unutarnji se kružok nazivao ´Vijeće boljara´. U staroj su Rusiji boljari bili moćni knezovi koje je razvlastio Petar Veliki jer ih je smatrao zaprekom na putu prema modernizaciji Rusije i opasnošću za prohtjeve njegove apsolutističke vladavine. Do Petrove vladavine, Vijeće boljara bilo je čvrsta institucija, jamstvo za suradnju carskih velikaša s ruskom vladom.” K. R. Mai, Moć iz tame. Tajna društva na djelu, IPD, Zagreb, 2006., str. 237-8.

[42] J. Mikš, Sergej Nikolajevič Trubeckoj, Electronic Journal for Philosophy/99 http://nb.vse.cz/kfil/elogos/archives/mysl

[43] Vidjevši ga među zatočenicima, car Nikolaj navodno je upitao Trubeckoga, pokazvaši pritom na njegovo čelo: “Što je bilo u toj glavi, kada ste se sa svojim prijateljima usudili odlučili sudjelovati u takvoj stvari? Pukovniče garde! Kneže Trubeckoj! Kako vas nije bilo stid upustiti se zajedno sa takvim ´kamaradima´? Vaša će osuda biti strašna.”

[44] K. R. Mai, nav. dj., str. 234.

[45] Louis Meynier F. Savignyju, Pariz 30. IX. 1821. http://savigny.ub.uni-marburg.de/diub

[46] Karl Viktor Bonstetten u pismu švicarskom piscu i folkloristu Johannu Rudolfu Wyssu, datiranom iz Berna, 29. III. 1820. veli: „Ich empfehle Ihnen einen liebernswürdigen Mann Herrn Meynier und sein Zögling der junge Graf von Laval (Russe).“ D. Walzer-Wilhelm, Bonstettiana, 2007. Meynierov štićenik umro je vrlo mlad, 20. 4. 1825, u dvadeset i prvoj godini života.

[47] Jean Charles Léonard de Sismondi (1773.-1842.), rodom iz Ženeve, pisac djela o francuskoj i talijanskoj povijesti, te rasprava o političkoj ekonomiji.

[48] Pellegrino Rossi (1787.-1848.), talijanski ekonomist, pravnik i političar. Školovao se u Paviji i Bologni, gdje kasnije predaje kao profesor. Godine 1815. pružio je potporu Joachimu Muratu i njegovoj napuljskoj antiaustrijskoj vojnoj ekspediciji. Nakon što je ona doživjela neuspjeh, pobjegao je u Francusku, potom u Genovu i naposlijetku se nastanio u Ženevi, gdje je držao tečajeve pravosuđa i primijenjenog rimskog prava, što će mu omogućiti da stekne pravo građanstva. Na poziv Francoisa Guizota preselio se u Francusku, te predavao političku ekonomiju na Collège de France, te konstitucionalno pravo na Sveučilištu u Parizu.Bio je značajna figura Srpanjske Monarhije u Francuskoj, te kao ministar pravosuđa u vladi Papinske države, u vrijeme pontifikata pape Pija IX. http://en.wikipedia.org/wiki/Pellegrino_Rossi  31. 7. 2009.

[49] Od početka izlaženja časopisa on je bio pod strogom cenzorskom prismotrom. U jednom članku Bellot je, govoreći o građanskom pravu, spomenuo da je vjersko vjenčanje “tvorevina Rimske crkve”. Na to su svoj prosvjed uputile neke strane ambasade. Državno vijeće, još uvijek krajnje osjetljivo prema mišljenju velikih sila, zatražilo je obustavu izdavanja sljedećega broja časopisa. Bellot i Rossi tvrdili su da ništa provokativno nije bilo pripravljeno u njemu, te su oni predočili sadržaj D´Invernoisu. Ali D´Invernois preporučio je Vijeću da neke odlomke izostave, na što je Vijeće zabranilo objavljivanje dva Rossijeva i Sismondijeva članka. Nakon toga izdavači su odustali od daljnjega izdavanja časopisa. Tri godine kasnije (1826.) pojavio se Journal de Genève, dnevne novine usmjerene prema književnosti, znanosti, umjetnosti i politici. Utemeljili su ga Dumont, Sismondi i Rossi. I one su, poput Annales ,bile uređivane u liberalnom duhu.

[50] Jefferson P. Seth, Firm heart and capacious mind http://books.google.hr/books  30. 7. 2009.

[51] Friedrich Carl von Savigny (1779.-1861.), rodom iz Frankfurta na Majni,  jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih njemačkih pravnika XIX. stoljeća. Predavao je kao profesor u Marburgu i Berlinu. Meynier mu je poslao ukupno četiri pisma, pohranjena danas u Sveučilišnoj knjižnici u Marburgu. U prvom pismu, datiranom iz Ženeve 5. studenog 1820. Meynier, koji se tada nalalazio po nekom drugom poslu na proputovanju prema Napulju, šalje mu najnoviji primjerak Annales de législation et de jurisprudence, spominjući ujedno «svog prijatelja i suradnika» profesora Pellegrina Rossija. Sačuvana su još tri Meynierova pisma Savignyju (Pariz, 30. 11. 1821, Pariz, 14. 5. 1822, i Pariz, 26. 9. 1822.).

[52] Rue de la Chaussée-d´Antin http://en.wikipedia.org.wiki/Rue_de_la_Chaussée-d´Antin

[53] S. Gibiat, Hiérarchies sociales et ennoblissement, 2006, str. 627. http://books.google.hr/books

[54] Jules Joseph Meynier rođen je u Parizu, 4. studenog 1826. godine. H. A. Müller, Biographisches Künstlerlexikon, Leipzig 1882; Allgemeines Künstler Lexicon, III. sv., Frankfurt 1921. Muzej grada Rijeke. Akvizicije 1994.-1998. zbirke, predmeti, umjetnička djela. Rijeka 1998, str. 20-21.

[56] François Pierre Guillaume Guizot (1787.-1874.), francuski povjesničar, govornik i državnik.

[57] Louis Meynier F. Savignyju, Pariz 30. XI. 1821. nav. dj.

[58] Meynier (L.), Choix d´anecdotes amusantes, en allemand et en français, á l´usage de ceux qui étudient l´allemand (Sec. edit.),Paris, Ab. Cherboulies, 1830, 2 vol. in 12, 6 fr. J. M. Quérard, La France littéraire, ou Dictionnaire bibliographique des savants, 1834  http://books.google.hr/books Naslov prvoga izdanja knjige je Choix d´anecdotes amusants tirées de l´histoire littéraire de la France pour l´usage des personnes qui veulent apprendre la langue allemande d´après la méthode naturelle par L. M. Partie francaise, Paris, Ab. Cherbulez, éditeur, Rue de Seine Saint-Germain, No 57, Genève même maison 1830.  Imala je 168 stranica.

[59] Smith i Meynier tvornica papira, dioničko društvo na Sušaku, Jugoslavenski Lloyd, br. 34, Sušak 1927. A. Rački, Povijest grada Sušaka, Sušak 1929, str. 279-80.

[60] B. Vižintin, Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća, ICR, Rijeka 1992, str. 62-63.

[61] Rosa Leard (1823.-1860.), hrvatska slikarica i grafičarka. Kćerka nekadašnjeg britanskog konzula Johna B. Learda i riječke patricijke Zanchi. Među njenim portretima bili su i članovi obitelji Meynier. Slikala je u akvarelu, ulju, temperi, pejsaže i marine romantičnih oznaka. Umrla je u Veroni.

[62] B. Vižintin, Umjetnička Rijeka, nav. dj., str. 54-55.

[63] DAR, RO-24, kut. 3, Ostavština Vatroslava Cihlara.La Bella Ida di Fiume. Un idilio d´amore tra uragani, terremoti e rivoluzioni (rukopis s. a.), str. 14.

[64] B. Vižintin, Umjetnička Rijeka XIX. Stoljeća. Slikarstvo-kiparstvo. ICR, Rijeka 1993, str. 65-66.

[65] «Questo paese m´interessa in modo singolare: egli é situato sul limite della vita civilizzata avendo Venezia da fronte, ed appoggiandosi da lato sulla Bosnia, lontana sol pochi passi da noi. Gli spiriti risentono qui l´influenza di questa topografica situazione. Non puó dirsi generalmente parlando, ch´essi vi siano coltivati colle stesse cure come nei paesi d´oltre Alpi, ma vi si trovano istinti dilicati, che costantemente rammentano l´altra cultura dell´Italia, colla quale questo paese é legato per il suo linguaggio, i suoi bisogni, il suo passato, ed il suo clima. Gli abitanti di Fiume anno inoltre loro spirito un tal ché di giovane e di fresco ció che non ámo piú gl´italiani, e che in essi di deriva dall´Ungheria e dalle tribú slave loro vicine, e dimoranti fra di loro. Questo stato di cose mi sembra estremamente favorevole alla cultura delle Lettere e delle Arti, e sopra tutto di quest´ultime. Non vi é a Fiume che una scuola di disegno d´ordine inferiore, ma il sentimento delle forme eleganti, é come innato fra gli abitanti; le loro costruzioni, il buon gusto delle donne d´ogni classe nell´acconciarsi, la maniera di disporre le loro feste, tutto prova ch´essi ánno naturalmente il sentimento del bello. / Fiume, é vero, non produsse finora artisti rimarchevoli, ma, o m´ingannano assai le apparenze, o questo genere di onore e di distinzione la vien riservato per un´epoca forse poco lontana. Fiume ebbe ultimamente il rammarico di perdere un giovane artista di molta speranza, Francesco Colombo. La commovente solennitá dell´esequie, che gli vennero fatte, puó dirsi dall´intiera popolazione, é prova, che i Fiumani sentirono ció che perdeva e quindi ancora, che seppero apprezzare meritamente la gloria, che quel giovane prometteva al proprio paese./ La pianta peraltro che produce gli artisti non é perita, ed anche ieri potei convicermi cogli occhi proprii, che altri giovani si avanzano sulle traccie di Colombo; vidi con piacere che uno di loro á delle disposizioni e delle qualitá molto rimorchevoli, le quali non richiedono, che applicazione e studio da parte sua, ed incoraggimento da parte de˙ suoi concittadini, per elevarlo ad un grado eminente. Il caso mi condusse nello studio di Stefanutti, giovane scultore di soli 26 anni, ed allievo dell´accademia di belle Arti in Venezia. – Vi osservai alcuni lavori che mi piacquero, e che palesano le piú felici disposizioni. Vi si vedeva fra gli altri un basso-rilievo destinato alla tomba di una madre, morta giovane ancora, e rimarchevole tanto per la sua virtú quanto per la sua bellezza. L´artista l´ á rappresentata nell´atto d´elevarsi verso il cielo, domandando la sua protezione per le orfanelli lasciati dopo di se. Questa composizione della quale non esiste ancora che il modello, e che conseguentemente non á tutta la purezza di disegno, che avrá probabilmente quando fia terminata, é piena di grazia. Le figure sono naturali, e d´ un´espressione commovente, tutto indica un´ artista che sente, e che progredisce nelle vie della natura. Vi é anche il busto del def. Lorenzo Ciotta, la di cui morte fu un cordoglio per i suoi concittadini, che sebben rilevato la maschera é vivente e ben modellato. Un fanciullo dormente, eseguito in bel marmo di Carrara, é un piccolo lavoro, che incanta colla naturalezza della sua posizione, e colla grazia delle infantili sue membra. Se pur qualche cosa gli manca, sono delle qualitá che si acquistano coll´applicazione, quelle che vengono dalla natura vi si ritrovano, ed il lavoro dello scalpello é facile ed elegante. Sarebbe da desiderarsi, che il giovane artista, autore di questi bei lavori, fosse incoraggiato nella difficile sua carriera. Io non conosco mezzo d´incoraggiamento piú vantagioso alle arti ed al pubblico, che quello di occupare l´artista in modo di farlo onorevolmente conoscere, e devo dire, che a mio credere lo Stefanutti á quanto si richiede per meritarlo. Mi persuado d´altronde, che i fiumani siano naturalmente tanto portati per le belle arti, che per determinarli ad incoraggiare un´artista, basti l´indicar loro soltanto qual dritto egli abbia ad interessarli. L(ouis) M(eynier). L´Eco del litorale ungarico, br. 16, 27. V. 1843. Estratto da una Lettera diretta a Londra. Fiume li 23 Maggio 1843. Dva dana kasnije Pietro Stefanutti otputovao je iz Rijeke u Veneciju. 

[66] R. Bićanić, nav. dj., str. 341.

[67] Isto, str. 341-2.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana