Poštovani čitatelji!
U ovom broju Sušačke revije uz brojne priče o našoj baštini objavljujemo i razgovor s Vladimirom Drobnjakom, glavnim hrvatskim pregovaračem s Europskom unijom i to u vrijeme kada se još uvijek mnogi pitaju: Europska unija, da ili ne? Još uvijek, naime, i sada nadomak drugog desetljeća 21. stoljeća, postoji znatan broj onih koji sumnjaju treba li nam to članstvo? Iako možda neće tu dvojbu glasno priznati, iako neće sebe nazvati euroskepticima, iako će pozitivno odgovarati na pitanje: Unija, da ili ne?. Međutim, odmah nakon odgovora slijedi neizbježno ali. Da, hoćemo u Europsku uniju, ali.... Tako zvuče odgovori onih koji nemaju dovoljno hrabrosti reći kako zapravo i ne bi da Hrvatska postane članicom moćne ujedinjene Europe, jer zapravo i ne znaju što to ustvari znači. Ne znaju što članstvo u Uniji u stvarnosti Hrvatskoj donosi ili bi barem trebalo donijeti. I to ne nama već današnjoj djeci, budućim građanima Europe, koja se u budućnosti ne bi trebala bojati što će se događati s ovim, uvijek nemirnim, prostorima na kojima ratovi izbijaju svakih nekoliko desetljeća, na kojima svi misle kako mogu sami, pa se, u svom geopolitičkom sljepilu, uspoređuju s najbogatijom zemljom svijeta - Norveškom i sa bankarskom velesilom – Švicarskom koje, eto, ostadoše izvan zajednice europskih naroda. Puna dva desetljeća imali smo na raspolaganju pokazati što to sve sami možemo i umijemo. I u ta dva desetljeća dovedosmo zemlju na rub bankrota, do prezaduženosti, do ovisnosti, do točke kada se trebamo početi bojati kako bi u otplati dugova mogli ostati i bez voda, i bez šuma, i bez mora i bez ono malo energije što posjedujemo. Dovedosmo je do toga da postane jedna od vodećih zemalja po broju odlazaka mladih ljudi iz domovine, jedna od vodećih zemalja po korupciji, od zemalja vodećih po broju odlikaša, a koji često ne znaju ni osnove školskog gradiva. Dovedosmo je do točke kada možemo biti sretni da nas Europska unija uopće želi kao svoju članicu, do točke kada više ne možemo postavljati uvjete. I u takvoj situaciji još uvijek ima onih koji se pitaju: Hoćemo ili nećemo? Iako je, izgleda, potpuno izvjesno kako hoćemo, i to za dvije godine, i to nakon što u idućoj godini dovr[imo pregovore, kako na našim stranicama najavljuje Vladimir Drobnjak. Pregovore koji su bili i još uvijek su dugotrajni i iscrpljujući, s kojima nas je europska zajednica primorala na mnoge promjene i na koje smo pristali, i to, govori Vladimir Drobnjak, zbog naše djece. Što znači da u budućnosti njihove talente nećemo rasipati kao do sada, već bi ih trebali koristiti i za njihovo i za naše dobro unutar dobro organiziranog sustava. Kojeg, nažalost, nismo bili u stanju sami izgraditi.
Htjeli to ili ne, ulazimo u novo doba. Doba rušenja granica, vladavine obrazovanja, realnije doba nego je bio kraj dvadesetog i početak 21. stoljeća u kojima su se svjetska gospodarstva temeljila na umjetnoj potrošnji, novo doba u kojem bi jedna nova i drugačija, ali ne izolirana Hrvatska, trebala imati dobru perspektivu unatoč utezima dugova nakupljenih u protekla dva desetljeća. Doba u kojem bi trebalo iskoristiti svoj položaj, prirodna bogatstva i želju za napretkom prisutnu kod svih onih koji se nisu mogli pomiriti s bahatošću i nemarom koji su okruživala protekla dva desetljeća. Novo doba je doba otrježnjenja, doba u kojem će i Rijeka, priča nam Vladimir Drobnjak, zajedno sa svojim okruženjem profitirati. Doba u kojem ćemo na stranicama Sušačke revije moći sve više stranica posvećivati budućim riječkim projektima, projektima koji će, nadajmo se, biti financirani i iz pristupnih fondova Europske unije, projektima koji će Rijeku učiniti lukom cijele Srednje Europe čiji je sastavni dio Hrvatska oduvijek željela biti i čiji je dio i bila sve do prije stotinjak godina.
Europska unija, sada već to možemo kazati, naša je neminovnost, naša ne samo budućnost, već skoro sadašnjost. U koju će Hrvatska ući i s novim predsjednikom, kojeg bira krajem prosinca, i pred kojim je zadatak da Hrvatsku, kao treći predsjednik, nakon što je izborila svoju samostalnost, nakon što je prije desetak godina izašla iz izolacije, u novom dobu odvede na jedan bolji put. Nadajmo se da će zaista tako i biti. Zbog toga što, kako reče Vladimir Drobnjak, inače djelomično riječkih korijena, taj posao radimo primarno zbog današnje djece.
Alen Čemeljić