SUŠAČKA REVIJA broj 69

 


čitaonica

OD NEVENA DO GOOGLEA

Saša Dmitrović

"Svaki grad i institucija imaju neke važne nadnevke u svojoj prošlosti; jedan od takvih riječkih dan je kada je osnovana Narodna čitaonica u Rijeci."

PRILOZI ZA DRUŠTVENU POVIJEST MEDIJA U RIJECI

Dana 31. kolovoza 1848. na čelu svojih seržana u Rijeku je ušao banski povjerenik Josip Bunjevac i zaposjeo grad, a u prosincu je hrvatski ban barun Josip Jelačić imanovan za riječkog guvernera. Od tada je Rijeka sve do 1867. sastavni dio Hrvatske.

U ljeto 1849. raspuštena je stara gradska uprava i imenovan  novi upravljujući odbor u kojem su zastupnici širih slojeva građanstva imali prevagu nad zastupnicima gradskog patricijata.

Zatim je upravna reorganizacija iz 1850. godine likividirala  posebni teritorij Ugarskog primorja, a utemeljila Riječku županiju sa sjedištem u Rijeci, čime su se na administrativnoj razini povećale mogućnosti čvršćeg povezivanja sa hrvatskim zaleđem.

No, kako netko reče, otjerali smo Mađare a navukli smo si na vrat Nijemce. Došao je  Bachov apsolutizam i  germanizacija.

U tim i takvim  okolnostima rođena je Čitaonica. Naime, banski povjerenik Bunjevac je 14. siječnja 1849. sazvao istaknutije građane  sa svrhom poticanja osnutka domorodnoga hervatskoga slavenskog društva.

Prva pravila od 21.listopada 1849. pod naslovom Pravila Narodne čitaonice u  Reci potvrdilo je Visoko bansko vijeće u Zagrebu 24. studenoga iste godine. Pravila su preinačena već nakon godinu dana.

Za tih olovnih godina Bachova apsolutizma smanjio se bitno djelokrug rada, pa se od velikih nacionalnih i panslavenskih ideja moralo odustati i pomiriti se da je od 1856. svrha rada čitaonice: čitanje i zabava.

ČITANJE I ZABAVA

Čitaonica je po definiciji prosvjetno društvo sa svrhom okupljanja članova, koji imaju svoje prostorije, gdje se sastaju radi čitanja novina, časopisa i knjiga, a katkad i zbog predstave, proslave i zabave, plesa i tombole, humanitarne akcije. Godine 1838. osnovana je Narodna čitaonica u Zagrebu, koja je postala središtem hrvatskog narodnog preporoda. Po njezinu uzoru osnivale su se i druge hrvastke čitaonice. Nastao je čitav prosvjetni pokret, koji je donio čitaonicu ne samo svakom hrvatskom gradu, nego i mnogim selima. Neke su bile općenarodne a neke su imale stranačko-političko, kulturno, vjersko ili društveno-ekonomsko obilježje.


Zgrada Čitaonice sa stijegom Kraljevine SHS. Od 1927. do 1930. tu je bilo sjedište konzulata Kraljevine SHS (Jugoslavije).

Riječka čitaonica je bila sve pomalo...

Između ostalog bila je sjedište „otpora“ Bachovom apsolutizmu, a „otporaši“ bijahu profesori pohrvaćene Gimnazije riječke - Fran Kurelac, Vinko Pacel, Šime Ljubić i brojni drugi. 

O NEVENU

...Glavnu ulogu u stvaranju i promicanju postilirske, tzv. novije hrvatske književnosti imali su časopisi, među kojima je i zabavni i poučni list »Neven« kao jedini književni časopis tijekom Bachova apsolutizma. »Neven« je 1853. pokrenula Matica ilirska, pod čijim je okriljem izlazio do 1858, kada ga preuzima riječka Narodna čitaonica i izdaje ga do kraja te iste godine. Na 4408 stranica u 262 broja i šest priloga časopisa objavljeno je oko dvije tisuće uglavnom književnih priloga. Najzastupljenija je lirika, a procvat je u njemu doživjela proza. Časopis je objavio i početak prvoga hrvatskog romana, prvu humorističku novelu, putopis, prvu opširnu književnu kritiku, znatno pridonio nacionalnoj biografskoj literaturi... »Neven« je uspio okupiti sve važnije hrvatske pisce, starije (Trnski, Preradović, Kukuljević) i mlađe (D. Jarnevićeva, I. Filipović, Stojanović, Starčević...). Nakon obustave časopisa njegov posljednji urednik Vinko Pacel pokrenuo je u Rijeci 1859. »Jadranske vile«, no izašao je svega jedan svezak....“

Sa sve težim političkim prilikama  u Hrvatskoj  za razdoblja Bachova apsolutizma, Neven je gubio sve više pretplatnika. Godine 1856. izlazio je samo jedamput na mjesec, godine 1857. tek svaka tri mjeseca. Na kraju te godine Matica ilirska odustaje od daljnjeg izdavanja poradi katastrofalnog financijskog stanja.


Aneks uz Pravila Narodne čitaonice riječke
od 15. studenoga 1850.

Godine 1858. Neven  je preuzela Narodna čitaonica riječka. Izlazio je mjesečno, a uređivali su ga Josip Vranicani Dobrinović, zapravo financijer lista, i riječki profesor Vinko Pacel. Tiskao se u znamenitoj tiskari riječkog nakladnika Ercolea Rezze. U razdoblju od 3. travnja do 25. prosinca izašlo je ukupno trideset i devet brojeva. Sveukupno 624 stranice!      

Pacel je oko riječkog godišta Nevena okupio jedan dio starijih i boljih Nevenovih surad­nika. U njemu su pisali Dragojla Jarnevićeva, Luka Ilić, Ilija Okrugić, Ivan i Ferdo Filipović. Naročito je bila obilna suradnja Mirka Bogovića. Dvije pripovijesti, realistički koncipirane, ali plod kabinetskog rada, piše i sam Pacel.

U Pacelovoj redakciji Nevena među kritičarima ističu se neki M. Dubravčić, neki Rešetar s Učke, pa i sam Pacel. Pomenuti M. Dubravčić išao je za revizijom književnih pogleda i književnih vred­nota. On je jasno razlikovao diletantske napore pojedinih pisaca od njihovih umjetničkih ostvarenja.

Antun Barac je bio mišljenja da je Pacel, kao profesor, u listu previše prostora žrtvovao samo za filo­loške stvari. Rasprave o pravopisu vrlo su sitničave. Ozbiljno se raspravlja npr. o tome, hoće li se pisati ie ili ije.

Bilanca Nevenovih prihoda za g. 1858. bila je porazna.  

Književnici su za neuspjeh krivili i način kako je Pacel vodio uredništvo i kako se odnosio prema piscima. Janez Trdina, profesor na riječkoj gimnaziji, iznio je u knjizi Bahovi huzarji in Iliri i nekoliko delikatnijih nagađanja o razlozima zašto je Neven morao propasti: Riječani su njegovu pro­past dovodili u vezu s nekim Pacelovim galantnim doživljajima. Jasno je međutim iz slike tadašnjih općih hrvatskih prilika da to nije mogao biti glavni razlog, koliko je uopće točan.

Riječki Neven rijedak je, upravo jedinstven slučaj u povijesti hrvatske književnosti da se jedan list iselio iz Zagreba u provinciju, što svakako svjedoči o tadašnjoj snazi Rijeke, ali i o slabosti Zagreba i cijele Hrvatske. U krugovima hrvatskih kolekcionara knjiga i antikvara  riječko godište Nevena smatra se osobitim raritetom.

NAKON NAGODBE; CRKVA-VOJSKA-GIMNAZIJA

Nakon što su se 1868. godine falsificiranjem točke § 66 Hrvatsko-ugarske nagodbe domogli Rijeke, Mađarima su, po njihovim riječima na Rijeci ostala tri neprijatelja: hrvatska crkva, 79. Jelačićeva pukovnija i hrvatska gimnazija.


U Rijeci, gradu prepunom suprotnosti, Čitaonica je bila meta čestih napada.

Među članstvom Narodne čitaonice bili su bili brojni svećenici poput Andije Rubeše i Ivana Fiamina. Ivan Fiamin, župnik riječki i književnik hrvatski, početkom 1881. bio je izabran na dužnost potpredsjednika Hrvatske čitaonice u Rijeci. Ovu čast obnašao je punih deset godina, do smrti. Prema riječima Josipa Martinolića, njegova biografa: Sav javni hrvatski život na Rieci kretao se je oko njega, i nitko, pa ni najžešći hrvatski protivnici nisu mu ništa mogli prigovoriti, makar je bio do smrti duša i podpredsjednik hrvatske čitaonice. Nadalje, među članstvom nalazimo časnike,  najn und zipcigeri poput  Franje Rukavine, te riječke gimnazijske profesore, poput Rudolfa Strohala, koji je bio i tajnikom Čitaonice.  

Janez Trdina je iznio svoje uspomene na riječko službovanje u knjizi Moje življenje.U toj autobiografiji za Rijeku je zanimljiv i ovaj kulturno-povijesni podatak. Trdina je najradije boravio među svojim đacima i u Narodnoj čitaonici, koja je držala osim svih hrvatskih listova i Srpski dnevnik«, srpski Javor, slovenske Novice, češki Lumir, poljski Naidwislan, rusku Besjedu, Osservatore Triesitino, te glavne austrijske novine. Članovi su čitaonice bili ne samo Hrvati, nego i Srbi, Slo­venci, Česi, pa i neki Nijemci. Tu su se, veli Trdina, sastajali trgovci, pomorski oficiri, umirovljeni grani­čarski časnici, profesori, činovnici, katolički i pravo­slavni popovi itd.

O PLESU

Članstvo Čitaonice dijelilo se na redovito i vanjsko. Redoviti su bili oni koji stalno žive u Rijeci, odnosno svi javni činovnici i carsko kraljevski vojnički časnici bez obzira jesu li u mirovini ili ad stabilem militiam. Vanjski su bili mnogobrojni pomorski kapetani koji nisu stalno nastanjeni u Rijeci, ali često svraćaju u Rijeku. Gospoda carski kraljevski vojnički časnici 79. pukovnije baruna Josipa Jelačića smatrali su se vanjskim članovima poradi njihova nestalna mjesta boravka. Svi oni sa svojim obiteljima davali su obol čitaoničkim pokladama.

Čitaonica je u zgradu na Korzu ušla početkom 1890. godine. Prijelaz u nove prostorije proslavljen je maskiranim plesom. Tijekom karnevalskih povorki na pokladni utorak balkon Hrvatske čitaonice svake godine bio je prepun  gospođa i djece uglednih hrvatskih muževa.


Litografija Josipa Račića s naslovne strane Kopriva
od 15. rujna 1906. u povodu napada na sokološe.

O NEDAĆAMA I OPASNOSTIMA

U Rijeci prepunoj suprotnosti, u gradu gdje je često nepovoljna društvena i politička klima u zastupanju hrvatskih intersa bila pogibeljna, Čitaonica je bila meta koja je stršila i koju se često napadalo.

Primjerice, godine 1881. dopisnik sušačke Slobode  ovako izvještava o nemilim događajima:

Sinoć pokazali su riečki plaćenici najbolje svoju miroljubivost naspram Hrvatom na Rieci. Prolazeć ulicami, uz kanibalsku viku razlupaše prozore na hrvat 'čitaonici', te htiedoše isto divljačtvo počiniti i na stanu odv. g. Barčića. Nu pošto su na prozorih bile rebrenice to kamenje nemože oštetiti stakla. Policija gradska, prem je ima dosta nije ni blizu se pokazala, dapače med izgrednici bio je jedan od viših policiotah. Uz takovu sigurnost nije ni život Hrvatah siguran pred onom prostotom, koja opojena za neznatnu plaću iz busije je kadra navaliti i ubiti čovjeka. Sudeć po grožnjah ovi neredi budu se i opetovati. Bilo je to oko jedanaest uvečer, 25. lipnja. Vikali su na sva grla: Eljen, Abbasso la 'Sloboda', Abbasso la Croazia, Morte ai Croati, Abbasso Lukanović. Udaljili su se tek pošto im je 'assessore municipale' Lettis blago naredio: "Ragazzi per questa sera il divertimento e finito.

 Sukobi su se preselili i u XX. stoljeće. Obrnuto proporcionalno rastu hrvatske samosvijesti na Rijeci, „cittadini italiani di Fiume“ osjećali su se ugroženima te su, primjerice, kao povod za osnivanje iredentističke organizacije Giovine Fiume naveli buđenje hrvatskog nacionalnog osjećaja, (oni to nazvaše nazionalismo slavo). Doista, nama dobro znana Konferencija na kojoj je donijeta Riječka rezolucija održana je 2. i 3. listopada 1905., a Giovine Fiume je osnovana  8. listopada.

I dok je Giovine Fiume nastojala djelovati u okviru kulture i sporta, prigoda za izravnu i konkretnu akciju pokazala im se u rujnu 1906. nakon Svesokolskog sleta u Zagrebu.

Pripadnost Sokolu u to vrijeme nije bilo puki trening  u sportskom klubu.  Naime, promovirajući sveslavensku solidarnost i uzajamnu pomoć unutar pojedinih nacija Sokol je stvorio kult da se kroz iste odore, iste vježbe, iste rituale iskaže pripadnost istoj nacionalnoj zajednici. 


Ivan Fijamin, književnik, dobrotvor svetojeronimskoga društva, župnik i
opat riječki, bio je potpredsjednik
Hrvatske čitaonice u Rijeci.

Domaći sokolaši u pratnji Dalmatinaca, Poljaka i Čeha ponosno su i prkosno promarširali svojom Rijekom, riječkim Korzom, podno svoje Čitaonice, izazvavši reakciju time isprovociranih Talijana. Sve se završilo u velikim nemirima koje je vojska smirila. Tom prigodom stradao je Supilo. Ujedno je to bila  vijest koju su prenijele vodeće novine svijeta. Taj događaj opisao je Nedjeljko Fabrio u romanu Vježbanje života.

O DOLASKU I ODLASKU INFORMACIJA

Komuniciranje je osnovna ljudska potreba. Današnji svijet prolazi preobražaj izazvan tehnološkom revolucijom koja omogućava prenošenje informacija preko svih jezičnih barijera. 

U Rijeci  tom „posljednjem mjestu civilizacije“, kako 1831. zapisa znameniti francuski književnik Marie-Henri Beyle Stendhal o jednom svom putu za diplomatska službovanja, postojala je stalna poštansku kočija na relaciji Rijeka-Lipa-Materija-Trst još od 1. kolovoza 1794., a poštanska postaja i ured bili su na mjestu negdašnje Casa Stefulla, tik do zgrade Radio Rijeke

Poštanske linije održavane su diližansom na linijama Rijeka -Zagreb (vožnja je trajala 27 sati,  i to po dva puta tjedno) te spomenutom Rijeka – Trst, zatim  Rijeka – Senj – Žuta Lokva – Zadar i dnevna veza Rijeka – Ljubljana.

Godina 1873. bila je za Rijeku godina željeznice jer je grad spojen u europsku mrežu željeznica, prvo preko Pivke a potom i preko Karlovca.

Važan poput  dobre ceste, željeznice i prekooceanske linije, brzojav je povezivao Rijeku sa širim državnim i carskim tržištem, uključujući i luke diljem svijeta. U Rijeku je telegraf uveden 1855. godine. Vezu preko  Senja s Karlovcem dobila je Rijeka 18. rujna  1857., od 1859. i s Trstom.

Telegrafski sustav sastoji se od niza odvojenih linija  koje povezuju glavne gradove. Recimo da želite poslati poruku iz Graza u Senj – ta poruka bi putovala od Graza u Štajerskoj do Senja u Hrvatskoj noseći adresu  Hrvatska, Zagreb usmjeri na Senj.  Linija iz Graza prolazi kroz puno gradova i mjesta, ali se na nju nitko nije obazirao do Zagreba, gdje ju je operater usmjerio ka jugu na Senj. Poput elektronske pošte gdje imamo e-mail adrese, a umjesto operatera servere...

Poštom i telegramom moglo razmijeniti  osnovne informacije, ali nije se moglo razgovarati. Zato je na temelju odobrenja  Ugarskog ministarstva trgovine i industrije puštena u promet 1883. prva državna telefonska mreža u Rijeci, koja se sve više granala i razvijala, tako da je postala vrlo važno sredstvo u funkcioniranju grada.  


Naslovni list „riječkog“ Nevena iz 1858.

Telefonska linija Trst-Pula-Opatija-Rijeka puštena je u promet 18. studenog 1908.

O DISTRIBUCIJI INFORMACIJA

Cafe Maritimo Mercantile, gdje se sastaje pomorski živalj. Od jutra do kasne noći tu ima pomoraca i riečkih principala ili brodovlasnika, amo se navraćaju i kapetani nadošlih brodova, tuj traže svoga znanca ili prijatelja, da ga pozdrave ili da se s njim izljube. Tuj su pomorski časnici u raznim uniformamam , a govore hrvatski, franceski, engleski , talijanski, grčki; ovdje se raspravlja i govori o moru i pomorstvu,ovdje se i o njem čita. Novine „Gazzeta del Commercio i „L'Osservatore Triestino“, najobljubjenije su i pomorcu veoma potrebite. U njima mu je naznačena plovidba kamo mu je drug ili prijatelj odplovio, nu u njima su oglašene i dogodivše se nesreće i nesgode na pučini morskoj…“ Dragutin Hirc, Hrvatsko Primorje, 1891.

MEDIJSKA SLIKA RIJEKE  1913. GODINE

Hrvati u Rijeci imaju dva dnevna lista sa zavidnom nakladom od 11.000 primjeraka, i to: Riječki Novi list 6.000, Riječke Novine, 5.000 primjeraka. Uz ove listove u Rijeci nalazimo Il Popolo, nezavisni list, 5.500 primjeraka, La Voce del Popolo, glasilo Zanelline frakcije 2.000 primjeraka, La Bilancia, list radikalnih talijanskih liberala, 1000 primjeraka, Il Giornale mađarofilski list, 300 primjeraka, A Tengerpart, mađarski vladin list, 800 primjeraka i Fiume i Estilap, mađarski dnevnik, 300  primjeraka.

Sve što bi izvikivali kolporteri na Korzu i Adamićevom trgu, to se moglo pročitati u Čitaonici...Oko 6 sati ujutro prvi se oglase prodavači novina blizu Adamičevog trga, jer ovuda prolazi najviše svijeta. Jedni prodavaju novine  La voce del popolo, drugi Il piccolo, nadvikujući se i izvikujući naslove... /Dragutin Hirc, Na Kvarnerskim otocima, Prosvjeta, Zagreb 1904.,/

POMORCI

Drago Gervais navodi da su od 119 prvih članova čitaonice samo trojica bili brodovlasnici. No, upoređujući podatke o vlasnicima brodova iz Rijeke, prema godišnjaku Annuario marittimo za 1848. i 1853. Godinu te prema popisu članova prvoga upravnog odbora i prvih članova dru­štva vidimo da je taj broj mnogo veći: uz Faustina Suppćea, Josipa Bakarčića, Josipa Perušića iz prvoga upravnog odbora susrećemo kao članove čitaonice još i braću Durbešić, Bartola Marijaševića, članove obite­lji Vranyczany, Bartola B. Zmajića, Boža Dobrovića, Vinka Pessija, Josipa Negovetića i braću Agnesi. U po­pisu prvih članova izričito su, naime, navedena kao brodovlasnici samo trojica (Stjepan Perušić, Josip Negovetić i Bartol B. Zmajić), koje je takvima i eviden­tirao Gervais u svome članku, dok je drugima kao zanimanje navedeno trgovac i odvjetnik.


Vinko Pacel u Rijeku je došao 1851. kao profesorski vježbenik gimnazije,
godine 1856. postao je redovni profesor,
a 1858. urednik „Nevena“.

Napomenimo da su 1864. članovi čitaonice Higin i Pavao Scarpa, veletrgovci, 1872. Pavao Burgstaller, trgovac, 1873. Antun Polić, trgovac (otac književnika braće Polića), dok su 1878. upisani Fran Korossacz, bankir i Ivan Jeletić, brodovlasnik. Članovima su društva ujedno bili kap. Ante Katalinić (otac pjesnika Rikarda Katalinića Jeretova), kap. Toma Jeletić, kap. Matija Pajkurić, brodovlasnik, veletrgovac Andrija Pošćić, brodovlasnik Mate Švrljuga, kap. Higin Pajkurić, kap. Viktor Tomičić, kap. Niko­la Perčić, kap. Celestin Katnić, kap. Jeronim Thianić i niz drugih istaknutih riječkih pomoraca i pomorskih privrednika.

God. 1861. osnovana je u Kraljevici Narodna čitaonica, u kojoj glavnu riječ vode pomorci (Blažević, Tomac, Giusti), a 1870. u Dragi, god. 1871. u Kostreni Sv. Barbari, god. 1876. u Kostreni Sv. Luciji, dok je na Trsatu osnovana 1887. U svim ovim mjestima, uz mjesne župnike, glavnu su riječ u čitaonicama vodili domaći pomorci, kapetani, brodovlasnici i brodogra­ditelji. Njihov entuzijazam za rad podigao je ugled čitaonica, koje su odigrale važnu ulogu u kulturno-društvenoj i političkoj djelatnosti u tim mjestima. Treba istaknuti da baš narodne čitaonice u izrazito po­morskim mjestima (Kraljevici i objema Kostrenama) ne čine razliku u staležu mještana.

Premda je uvriježeno mišljenje da je Narodna čitaonica riečka središte političkog i kulturnog djelovanja riječkih Hrvata. U stvarnosti to baš i nije bilo tako. Prema društvenom redu i pravilima kućnog odgoja  onoga doba,  niži svijet po socijalnom statusu nije imao  pristup u zgradu na Korzu kbr. 24.

Domaći rodoljubi, razni domoljubni ugledni trgovci, bankari, brodari, brodovlasnici, industrijalci i pomorci stvorili su sebi na samom Korzu elitistički krug za kartanje, ćakulanje i zimske priredbe na kojima se više čulo talijanski, mađarski i njemački nego hrvatski jezik. Za puk je pak bila Hrvatska čitaonica na Trsatu, pjevačko društvo Primorski Hrvat, Jadranska vila, Primorski sokol na Sušaku...

ČITAONICA KAO PUTNIČKI TERMINAL

Književnik i pedagog  Mijat Stojanović posjetio je Rijeku 1878.godine i zapisao: Šteta što je Rijeka otrgnuta od Hrvatske, nu uz sve to našao sam u njoj i našu hrvatsku čitaonicu i hrvatsko pjevačko društvo i naše pozorište u istoj čitaonici, na kome predstavljaju dobrovoljci naše komade. Naš hrvatski živalj nije ugasnuo u potudjenoj Rijeci...

Veliki župan i pisac Bude pl. Budisavljević je pohađao gimnaziju  u Rijeci, gdje mu je profesor bio Fran Kurelac, a kojemu je postao vjeran učenik i njegov filološki pristaša.  Jednom pišući Kurelcu koncem studenoga 1862. spominje svoj boravak u Rijeci gdje veli ...Tuj proživih 4 nedjelje prilično, sastajah se malo ne vsakoga dana u Čitaonici s gosp. Pacelom; namjerih se i na Fiamina, na braću Bašćane, ljute te delije ahavačke,  ... veli Budisavljević i završava žaljenjem što je nije susreo i Dra. Račkoga koji je tih dana trebao doputovati iz Senja.  Doista zgodna crtica o Čitaonici kao stjecištu velikana Hrvatske.

Svećenik i pisac Ivan Nepomuk Jemeršić hodajući Rijekom i vidjevši zapostavljeno stanje hrvatskog duha, osobito veliko odnarođivanje riečke hrvatske djece zbog pomanjkanja hrvatskih osnovnih škola zapisao je:

 ...pa da se malko utješim-krenuh odmah spram „Corsa“ da posjetim riečku „Narodnu čitaonicu“. Koja se nalazi smještena na najljepšem mjestu u veleliepoj dvokatnoj zgradi, dok broj njezinih  razabrah, iznaša – skoro do 300.


Prva hrvatska štedionica uselila se u prizemlje zgrade Čitaonice 1911. godine. PHŠ je bio najveći novčani zavod u Hrvatskoj toga doba. Najmoprimac PHŠ ostao je u prizemlju do konca Velikog rata.

U najnovije vrijeme sjajno je dekorirana čitaonička plesna dvorana, razsvietljena električki, a u svim prostorijama uneseno najukusnije pokućstvo. Vele da ovako elegantnih prostorija ne posjeduje  ni jedno zabavno  društvo u Hrvatskoj.  – „Hrvatska narodna čitaonica“  jest jedino hrvatsko društvo na Rieci, jedan od najkrasnijih spomenika hrvatske sviesti, a u obće je to jedno od najstarijih hrvatskih družtava. Osnovana je u vrieme austrijskog absolutizma godine 1850. U njoj je bilo od vajkada stjecište rodoljbnih Hrvata, a bila je često i nišanom podkupljene riečke fakinaže. Riečka čitaonica od svoga postanka broji medj svojim članovima mnoge vrle ugledne a i vatrene Hrvate, od kojih  na žalost neki krenuše kabanicom te se premetnuše u praktičnjake, autonomaše, Talijanaše i Ungareze. Liepo primjećuje riečki Novi list -  kako ovakove šeprtlje nisu na Rieci nikakva riedkost, jer ondje ne trguju ljudi samo rižom i makaronima, već i svojim uvjerenjem. Može se reći, da je medj pravim  Riečanima još i danas ostalo najsvjetlije ime Erazma Barčića, potomka ugledne i stare riečke patricijske obitelji, koja čuva hrvatsku tradiciju u ovom gradu. Mnogo i mnogo puta razlupala mu već ulična fakinaža prozore. Kad ostavih sjajne prostorije riečke hrvatske čitaonice zaželjeh  joj u duhu najsjajniji procvat i uspjeh, da se u njoj duh tudjinštine nikada ne širi, već da se hrvatska Rijeka opet pomogne povratiti u krilo majke njezine, majke otačbine Hrvatske!..“  /Kopnom i morem na Plitvička jezera, Ivan Nep.Jemeršić, Zagreb 1904./

O ZGRADI I ADRESAMA ili JEDINO MIJENA STALNA U RIJECI JEST

Sa emotivne i simboličke strane nije pretjerano tvrditi da je Korzo najvažnija riječka ulica, gradska žila kucavica kojom. Na kućnom broju Korzo 24,  nekoć zgradi  Narodne čitaonice, danas poznatije kao zgrada Radio Rijeke, nalazi se ishodište, početak novog puta brojnim putnicima i šetačima. (Naći se ispred Radio Rijeke!)


"..Kad ostavih sjajne prostorije riečke hrvatske čitaonice zaželjeh joj u duhu najsjajniji procvat i uspjeh, da se u njoj duh tudjinštine nikada ne širi, već da se hrvatska Rijeka opet pomogne povratiti u krilo majke njezine, majke otačbine Hrvatske!.."

Najmilija promenada, Korzo, za Riječane je uvijek bila i ostala samo Korzo,  premda su zakonski bili drugi nazivi. Primjerice, godine 1916., po smrti Cara i Kralja Franje Josipa I., bio je to Korzo F.J.I., sutonom Austro-Ugarske Monarhije dobiva ime talijanskog  kralja Viktora Emanuela III. (Corso Vittorio Emanuele III), poslije 8. rujna 1943., zapravo u listopadu Odlukom izvanrednog oponomoćenika nazvano je Corso Ettore Muti.

Ulaskom u Rijeku IV. jugoslavenske armije u svibnju 1945. (zapravo 1946 !) Korzo dobiva ime Korzo Crvene armije, a sudbonosno Titovo Ne! dalo je Korzu novo ime Korzo Ivana Zajca.  Na koncu 1952. postaje Korzo Narodne Revolucije i tako bi do srpnja 1991. kada se sve vratilo  dobrom, starom nazivu Korzo, Corso...

Premda je zgrada na Korzu 24 izgrađena 1844. godine, Čitaonica  se uselila tek 1890.  No, u kolektivnoj memoriji današnjih Riječana to zdanje je ili Čitaonica ili Radio Rijeka, malo ih znade da je tu prvotno bio Casinò patriottico, zatim Casinò degli Signori, pa Casinò degli artieri, te Società Filo-drammatica. Pred useljenje Čitaonice u zgradu na Korzu zdanje je osuvremenjeno. Naime 1883. zgrada je dobila električnu rasvjetu, nadalje Società Filo-drammatica je 1884. obnovila veliku scensku dvoranu za priredbe, slikar Giovanni Fumi oslikava svod i pozornicu. I u takvom „dotjeranom izdanju“ konzorcij Hrvatske čitaonice, po poticaju dr. Erazma Barčića kupuje cijelu zgradu i useljava se u nju kada se Società Filo-drammatica seli pedesetak metara zapadnije.

Pri registraciji udruge Narodne čitaonice riječke utemeljitelji su naveli kao svoje sjedište kuću Jellouscheg. Riječ je o kući Francesca Jellouschega u današnjoj Hanckeovoj 1., nasuprot pravoslavnoj crkvi. Tu je polazna točka Narodne čitaonice riječke!

Potom slijede brojne promjene adresa;  godine 1862. spominje se  skupština održana u Zanchijevoj kući, po autoru dostupnim podacima je uglovna četverokatnica gdje se dodiruju Adamićeva i Uljarska ulica. Već 1863., nalaze se u Sablićevoj kući, danas Ulici Ante Starčevića. Nakon 12 godina novi tramak u casa Justin u Via Pile 47, a s novom 1878. Čitaonica je opet u Sablićevoj kući.

Čitaoničari su uselili godine 1890. u svoj Dom na Korzu 24 (onda je to bio Corso 50. ili po denominaciji Corso 2).

Nakana ovih sličica bila  je prikazati značaj prošlosti Čitaonice za sadašnjost grada, i to iznošenjem  važnih  i spomena vrijednih činjenica iz povijesti Rijeke. To neka bude poziv cjelokupnoj javnosti da podrži Gradsku knjižnicu Rijeka u nastojanjima da dobiju konačno svoj dom kakav odavna zaslužuju, kako je i Čitaonica dobila 1889. godine.


Koncert vojnog orkestra 79. pukovnije, poznatih najundzipcigera, rado su pratili s balkona Čitaonice.

Za one koji žele saznati više o Čitaonici upućujem na sljedeću literaturu:

K.TADIĆ, Narodna čitaonica riječka: od osnivanja do spajanja u Gradsku biblioteku Rijeka, Gradska knjižnica Rijeka: 1849.-1930.-1962.-2000./ Rijeka Gradska knjižnica Rijeka 2000.

Spomen-knjiga koju je prigodom pedesetgodišnjice izdao Odbor.  Pretisak, Rijeka : Adamić : Gradska knjižnica Rijeka, 2000.

Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007.

Arhitektura historicizma, 1845.-1900. arhitektura i urbanizam, Moderna galerija, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka 2002.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana