Pomorci su ljudi koji svjesno žive opasno, jer prema statistici svaki se dan sudari ili nasuče pet brodova, a godišnje na svjetskim morima život izgubi između 250 i 800 ljudi.
Što je u zemlji životni standard viši, zanimanje za plovidbu je manje. Primjer za to je Velika Britanija, koja ima trgovačku i putničku flotu od oko 800 brodova, a ima 23.000 pomoraca, odnosno 5.000 manje nego Hrvatska.
Hrvatska ima oko 28.000 pomoraca, od kojih 15.000 časnika, a većina ih zarađuje kruh na nemilosrdnom međunarodnom pomorskom tržištu radne snage, u konkurenciji 1,5 milijuna pomoraca, među kojima je oko 600.000 pomorskih časnika.
Zanimanje pomorac odavno je lišeno romantike jer danas moderni brodovi stižu u luke točno u minutu prema redu plovidbe. Taj ritam plovidbe uzrokuje stres i kroničnu premorenost posada koje su, uglavnom, svedene na minimalan broj zbog štednje brodara. Zato ne čudi što je 75 posto svih pomorskih nesreća uzrokovano ljudskim faktorom.
Samo u Europskoj uniji trenutno nedostaje oko 300.000 pomorskih časnika, a u svijetu oko 500.000, što svjedoči o tome da doista nije lako ploviti. Na svjetskom tržištu pomorske radne snage najviše je Filipinaca (20.000), slijede Rusi (55.000), Ukrajinci (50.000), Indijci (46.000)...
Mnogi pomorski časnici, posebice iz „egzotičnih zemalja“, plove s krivotvorenim pomorskim svjedodžbama, koje se mogu kupiti za nekoliko stotina do nekoliko tisuća dolara, od Gruzije do Filipina. Svjetska trgovačka flota ima oko 100.000 brodova nosivosti veće od 100 tona, od toga 56.000 trgovačkih brodova, a do 2010. godine, unatoč globalnoj krizi, bit će brojnija za 10.000 novih brodova, s tim da će trećina sadašnje flote u rezalište zbog sve strožih uvjeta plovidbe koje propisuje Međunarodna pomorska organizacija.
Za te nove brodove potrebni su kvalitetno školovani pomorci kakvi teško da mogu pristizati iz siromašnih zemalja, a oni iz tehnološki razvijenih zemalja baš nemaju želje za plovidbom, odnosno taj je pomorac preskup. Primjerice, Norveška i Amerika imaju veliku trgovačku i putničku flotu na kojoj plovi vrlo malo njihovih državljana, jer oni mogu imati dobra primanja i na kopnu. Zato te zemlje nastoje svoje građane privući na plovidbu visokim plaćama.
Slično čine Japanci, Britanci i Nijemci da kao pomorske velesile ne ostanu bez stručnjaka za pomorstvo koji se, u prvom redu, školuju i praksom na brodovima. Zato ne čudi što su na svjetskom pomorskom tržištu hrvatski pomorski časnici vrlo traženi te se smatraju jednim od najboljih hrvatskih izvoznih proizvoda.
Dok u Hrvatskoj zapovjednik broda ili upravitelj stroja mora imati završen Pomorski fakultet, u svijetu nije tako, čak ni u Europskoj uniji, gdje se ta zvanja mogu steći dugogodišnjom plovidbom nakon srednje pomorske škole te nizom tečajeva, a potom polaganja ispita. Dosad su tako i mnogi naši pomorci sa srednjoškolskom pomorskom naobrazbom došli do najviših zvanja tečajevima i polaganjem ispita za zapovjednike i upravitelje stroja, primjerice u Nizozemskoj.
Kako bi se smanjio manjak pomorskih časnika, u svijetu su neki brodari počeli školovati i žene za ta zvanja, ali to je još na simboličnoj razini pa žene od spomenutih 1,5 milijuna pomoraca čine tek oko dva posto.
Danas su ugovori o plovidbi pomoraca rijetko dulji od četiri mjeseca, pa se mnogi pomorci stalno moraju privikavati na nove vrste i tipove brodova, što u određenoj mjeri smanjuje sigurnost plovidbe. Zato ne čudi što su ugledne pomorske kompanije, poput francuskog brodara CMA-CGM, unatoč smanjenju prometa i prisilnog vezivanja brodova, 2009. godine zadržale najbolji časnički kadar čekajući da oživi svjetsko tržište brodskog tereta.
Velikim brodarima naime, važno je da su časnici upućeni u način poslovanja te kompanije, što smanjuje mogućnost pogreške u radu, jer novim ljudima (i na brodu i na kopnu) treba dosta vremena da se u cijelosti uvedu u posao.
No, ima i brodara koji tako ne razmišljaju, pa je svojedobno jedan skandinavski veliki brodar otpustio više od 500 časnika, među kojima i određeni broj Hrvata, zamijenivši ih jeftinijim časnicima s Filipina, iz Indije, Rusije i Latvije. Inače, upravo su Filipini najveći svjetski „proizvođač“ kadrova u pomorstvu odakle iz tamošnjih pedesetak pomorskih škola godišnje na svjetsko tržište izađe oko 10.000 pomorskih časnika. Plaća od dvije do tri tisuće dolara Filipincima je pravo bogatstvo, jer s tim primanjima njihovi pomorci mogu u svojoj zemlji živjeti u velikoj kući s poslugom (podosta njih živi u bambus house).
Naši pomorci su od početka 2008. godine uključeni u hrvatski sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a oni koji plove 183 i više dana u godini u međunarodnoj plovidbi ne plaćaju porez na dohodak. Oni koji su plovili manje od 183 dana godišnje imaju poreznu olakšicu u pomorskom neoporezivom dodatku u iznosu 400 kuna. Prema nekim procjenama, hrvatski pomorci na stranim brodovima te oko 5000 zaposlenih na brodovima za krstarenje, koji nemaju pomorsku knjižicu jer plove samo na osnovi putovnice kao „bijelo osoblje“, u Hrvatsku na ime svoje plaće godišnje unesu više od 500 milijuna dolara. Također se procjenjuje da je uz pomorstvo i pomorce vezano nekoliko desetaka tisuća zaposlenih u drugim djelatnostima širom zemlje, odnosno da ta djelatnost hrani više od 200.000 hrvatskih građana.
Koliko je, međutim, opasno raditi i živjeti na platformama za crpljenje nafte i plina iz podmorja, svjedoči slučaj jednog pomorca iz Rijeke, kojeg je s platforme na kopno prevezao tek treći helikopter jer su se prilikom pokušaja slijetanja, zbog vjetra, prva dva srušila u more. Oba pilota preživjela su pad, a zbog gubitka helića nitko se nije uzbuđivao. Oni su, naime, potrošna roba kad se radi o održavanju veze sa platformama. Upućeni tvrde kako je pravo čudo da na BP-ovoj platformi koja se nedavno zapalila u Meksičkom zaljevu, čemu je prethodila eksplozija u kojoj je poginulo 11 radnika, nije bilo i naših ljudi.
Naime, pomorci za sebe kažu: mi smo kao legionari, doletimo na poziv, odradimo posao, uzememo novac i odemo, do novog poziva..
U želji da uštede na posadi, brodovlasnici, naravno, ukrcavaju minimalan broj pomoraca, za što manju plaću, pa sve češće čujemo kako su hrvatski pomorci postali preskupi. U svijetu se razgranao biznis s krivotvorenim svjedodžbama – od Filipina preko Cipra do Gruzije, diplomu zapovjednika broda možete kupiti po cijeni od nekoliko stotina do 5.000 dolara. Zato i ne treba čuditi prije spomenuti podatak da se svakog dana na svjetskim morima sudari ili nasuče pet brodova.
Hrvatska putničko-trgovačka flota trenutno broji nešto više od 170 brodova, što je stotinjak brodova manje nego prije dvadesetak godina. Istodobno je broj pomoraca porastao s 20.000 na 28.000. To je prvenstveno uzrokovano nemogućnošću zapošljavanja na kopnu, a manje zbog ljubavi prema plovidbi.
Do kraja 2011. u svijetu bi trebalo biti preuzeto blizu 10.000 novih brodova, od kojih je dio već izgrađen, ali vlasnici odgađaju njihovo preuzimanje zbog nedostatka posla. Svjetska gospodarska kriza najprije je pogodila pomorstvo (drastičan pad vozarina), a gradnja novih brodova ugovara se i po tri do četiti puta nižoj cijeni nego 2008. godine.
Primjerice, gradnja broda klase Panamax u 2008. ugovorena je po cijeni od 90 milijuna dolara, a sada ga brodogradilišta grade i za manje od 30 milijuna dolara.