Grad Poreč, jedan od najljepših bisera Jadranskog mora, smjestio se na zapadnoj obali Istre. Na relativno malom poluotočnom prostoru na kojemu je grad iznikao i danas su jasno vidljivi tragovi susreta slavenskog, romanskog i germanskog svijeta, koji ujedno svjedoče o mnogobrojnosti promjena – političkih, društvenih i etničkih – što ih je ovaj istarski gradić doživio u povijesti. Povijest Poreča povijest je stalnih promjena, kretanja i previranja, nestalnosti naroda, uzleta i padova, u kojoj se kao konstanta javlja povijest novih početaka. Ovaj grad neprestano otkriva tragove života mnogih civilizacija i kultura koje su izgradile njegov urbani i povijesni identitet. 
Poreč je, u povijesti dugoj oko dvije tisuće godina, pamteći sretna, ali i tegobna vremena, izrastao u perspektivan i za život ugodan grad. Svoj je razvoj u posljednjih pedesetak godina temeljio na turističkoj ponudi, gradeći imidž jednog od najvećih turističkih središta Hrvatske, pa danas s pravom nosi naziv metropole hrvatskog turizma.
Život u antici
Poreč je jedan od onih hrvatskih gradova s urbanom tradicijom dužom od dvije tisuće godina. Ne postoje pouzdani podaci iz kojih bi se moglo zaključiti kada je samo naselje nastalo, međutim, poznato je da je ovo područje naseljeno još u prapovijesti, intenzivnije od željeznog doba, o čemu svjedoče pronađeni arheološki ostaci. Zaključci arheoloških istraživanja provedenih na porečkom poluotoku daju nam za pravo pretpostaviti postojanje malog predrimskog naselja na poluotoku.
Nakon života prapovijesnih naroda na tlu Istre u 2. st. pr. Kr. nastupa vrijeme velikih povijesnih promjena izazvanih prodorom Rimljana na ovo područje. Otpočinje postupni proces urbanizacije i romanizacije Istre, a kao novi centri povijesnog života istarskog poluotoka osnivaju se gradovi-kolonije, među kojima i Poreč. Njihovo postojanje usko je povezano s prodiranjem i stabilizacijom novih oblika ekonomsko-društvenog života, ali se tek u vrijeme Carstva može govoriti o punoj stabilizaciji tih oblika. Na području mjesta gdje je kasnije iznikao grad, vjerojatno je bio castrum (utvrđeni tabor).
| 
Eufrazijeva bazilika |
Prvo spominjanje Poreča u pisanim izvorima nalazimo u 1. stoljeću u djelu Plinija Starijeg, koji grad spominje kao oppidum civium Romanarum. U vrijeme Cezara ili Augusta Poreč dobiva status municipija, a s vremenom dobiva i najviši upravno-pravni status kolonije. Uz dvije starije kolonije – Trst i Pulu, kao treća kolonija u Istri javlja se Colonia Iulia Parentium, koja ima sva prava i slobode kao i ostali gradovi Rimskog Carstva. To je bilo u prvoj polovici 1. st., u vrijeme cara Tiberija ili Kaligule.
Grad-kolonija postaje centar ne samo vojne uprave, već i administrativno središte kojem pripada velik dio zemljišnog areala, tzv. porečki ager na teritoriju između rijeke Mirne i Limskoga kanala. Izvan gradskog aglomerata provedena je parcelacija i centurijacija porečkog agera. Grad postaje središte šireg teritorija koji je bio podijeljen pravilnom mrežom većih i manjih putova i međa u jednolične dijelove, u pojedine posjede, prateći pravilan urbanistički raspored koji se nastavljao izvan gradskih zidina. Tragovi se centurijacije i danas prepoznaju na katastarskim i topografskim mapama i snimcima iz zraka, ali i u krajoliku ondje gdje međe, putovi i ceste slijede tu katastarsku mrežu.
Od 1. st., kada je počeo svoj život kao grad, pa sve do danas, Poreč je u bitnim crtama zadržao svoj prvobitni urbanistički raspored određen pravilnim sustavom ulica koje se sijeku pod pravim kutem. Prostor grada bio je podijeljen u pravilne pravokutne blokove (insulae) približno iste veličine. U smjeru istok-zapad pružala se glavna ulica Decumanus maximus, a pod pravim kutem na nju u pravcu sjever-jug pružala se druga glavna ulica − Cardo maximus. Paralelno na te dvije glavne ulice tekle su druge manje ulice dijeleći grad na pravilne blokove. Antički nazivi glavnih ulica zadržali su se tijekom stoljeća do danas.
Glavnu javnu površinu i središte života rimskog municipija predstavljao je trg − forum. Arheološkim istraživanjima do danas provedenim unutar starogradske jezgre može se sa sigurnošću povrditi postojanje dvaju manjih decumanusa, paralenih s Decumanus maximus, te nekoliko cjelovitih carda, kao i onih koji se u odnosu na Cardo maximus tek naziru. Prvobitna pravilnost tih komunikacija i građevinskih blokova s vremenom je narušena, ali nam očuvanost nekadašnjeg sustava, kao i saznanja dobivena arheološkim istraživanjima omogućuju da se u bitnim crtama rekonstruira osnovna građevna shema antičkog Poreča.
Jačanjem vlasti na porečkom ageru dolazi do gospodarskog prosperiteta i stabilne društveno-ekonomske podloge za razvoj samoga grada. U antici je Poreč bio pomorska luka, ali se stanovništvo nije nikada u potpunosti orijentiralo na more. Grad je uglavnom živio od lokalnog prometa, kao tranzitno pristanište na putu za Akvileju, glavni grad Desete regije i najvažnije gospodarsko središte ovoga područja. Podatke o načinima života rimskoga Poreča, osim povlačenja paralela s antičkim životom ostalih rimskih gradova, pružaju epigrafski spomenici, od kojih se mnogi čuvaju u Zavičajnom muzeju Poreštine. Oni govore o postojanju municipalne uprave, o kolegijima, o latifundijama na gradskom teritoriju, značajnim osobama. Jedan od najznačajnijih je često citirani žrtvenik Tita Abudija Vera (Titus Abudius Verus), viceadmirala ravenske flote, koji potječe iz 2. stoljeća. Natpis na žrtveniku govori o restauraciji hrama, izgradnji morskog pristaništa s lukobranom i uređenju javne zgrade, a najčešće se uzima kao dokaz postojanja Neptunova hrama u Poreču, što nije dokraja znanstveno potvrđeno.
| 
Ostaci rimskog hrama u Poreču, 1. st. |
Od arhitektonskih spomenika rimskog Poreča u gradu su se sačuvali tragovi foruma i hrama, premda u znatno okrnjenom obliku, kojega je zbog nemogućnosti točnog atribuiranja ijednom rimskom božanstvu najpravilnije nazivati Velikim hramom. Taj je naziv opravdan i stoga što je ovaj hram, s obzirom na sačuvane temelje, sigurno bio najveći u Istri. Literatura često progovara o postojanju dva, pa čak i tri hrama na kultnom središtu grada (Neptunov, Marsov, Dijanin hram), te nudi više interpretacija. O možebitnim dokazima postojanja više hramova, o čemu je već mnogo napisano, odgovore će dati planirana nova arheološka istraživanja. U gradu su otkriveni i drugi manje ili više očuvani stambeni objekti iz rimskog doba.
Rani razvoj grada i osnivanje rimske kolonije kao snažnog vojnog i ekonomskog uporišta nametalo je samo po sebi i utvrđivanje naselja, odnosno osiguranje grada snažnim gradskim zidinama. Od antičkih rimskih zidina sačuvalo se relativno malo, uglavnom na sjevernoj strani grada. Zidine su tijekom stoljeća popravljane i nadograđivane, a prvi veći ozbiljniji zahvat na njima nakon rimskog razdoblja zabilježen je tek sredinom 13. stoljeća.
Od kraja 2. stoljeća počinju se jasno očitovati prvi simptomi teške krize Rimskoga Carstva, koja se u stoljećima koja su slijedila samo nastavljala produbljivati i koja je izazvala konačno propadanja gradova - stupova Carstva. Ipak, unatoč krizi i burnim događajima u političkom i društvenom životu, u to vrijeme na istarskim obalama vlada zatišje, što će omogućiti ovoj provincijskoj pokrajini i njezinim gradovima produženje antičkog života.
U suton rimske vlasti, u sveopćoj krizi Carstva, pojavljuje se i ubrzano širi kršćanstvo, kao jedan od najvažnijih faktora u životu kasne antike. Ono će ubrzo steći dominantan položaj i u ekonomsko-društvenom životu Istre. Upravo će se u Poreču, kao važnom municipalnom središtu, već sredinom 3. stoljeća organizirati kršćanska zajednica s biskupom na čelu. Sveti Mauro, prvi porečki biskup i mučenik, slavi se kao zaštitnik grada Poreča i biskupije. Prvi biskup porečke kršćanske zajednice stradao je za vrijeme najtežih progona kršćana, najvjerojatnije krajem 3. stoljeća, u vrijeme kad je kršćanstvo još bilo zabranjena vjera.
| 
Poreč potkraj 15. stoljeća (B. Braydenbach) |
Uz njegovo štovanje veže se zanimljiva priča o tome kako su Porečani nekoliko stotina godina štovali pogrešnog sveca kao zaštitnika grada. Naime, svijest o tome da je zaštitnik grada nekad bio domaći porečki biskup zagubila se već negdje u ranom srednjem vijeku, a između 11. i 13. stoljeća u Poreču se ustaljuje štovanje drugog istoimenog sveca, sv. Maura Afričkog, monaha koji je pogubljen u Rimu, također tijekom 3. stoljeća. Postojalo je i uvjerenje da se relikvije sveca čuvaju u Bazilici, sve dok 1846. godine nije pronađen kameni natpis koji dokazuje da je sveti Mauro u porečkoj crkvi postao i biskup i mučenik. Pronalazak je izazvao veliku senzaciju, ali je konačno i ispravio nepravdu domaćem svecu.
Porečka biskupija zarana će postati jednom od najjačih u Istri. Taj položaj omogućit će joj stjecanje i gomilanje materijalnih dobara, što će između 4. i 6. stoljeća omogućiti podizanje niza kultnih objekata u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Posljednji od njih − Eufrazijeva bazilika, nazvana po svom graditelju, porečkom biskupu Eufraziju, najljepši je sačuvani spomenik ranobizantinske umjetnosti na Sredozemlju, a datira se u 6. stoljeće. Bazilika se odlikuje monumentalnom izgradnjom i bogatstvom raskošnog ukrasa od štukature, mramora i mozaika. Osim Bazilike s memorijalnom kapelom građevni kompleks obuhvaća još oktogonalni baptisterij, atrij i biskupsku palaču. Danas su unutar kompleksa vidljivi i ostaci mozaika i sakralnih objekata iz 3., 4. i 5. stoljeća. Godine 1997. UNESCO je kompleks Eufrazijeve bazilike uvrstio na svoj popis svjetske kulturne baštine.
Po okončanju Zapadnog Rimskog Carstva, u Poreču se izmjenjuju sve vlasti kao i u Istri, koja administrativno ostaje vezana uz pokrajinu Italiju. Krajem 5. stoljeća postaje dio Istočno-gotske države sve do 539. godine kada ulazi u sastav Justinijanova Bizanta. Formiranjem ravenatskog egzarhata krajem 6. stoljeća Istra je postala važan dio carstva i ostala njezinim sastavnim dijelom dok konačno 751. godine Langobardi nisu zauzeli i samu Ravennu. Tada ulazi u sastav države Langobarda za kratko vrijeme od dvadesetak godina, nakon čega se ponovno vraća pod okrilje Bizanta 774. godine. Tijekom 788.-789. u posjed Istre došli su Franci, a vlast im je zajmčena mirom s Bizantom 810. godine. U takvim okolnostima od 7. stoljeća nadalje Istru preplavljuje i val doseljavanja slavenskog stanovništva.
| 
Franjevačka crkva iz 13. stoljeća, kasnije sjedište
Istarskog pokrajinskog sabora |
Srednji vijek – povijest dugog trajanja
Bez obzira na promjene u etničkoj strukturi stanovništva, kao i izmjene vlasti, u Istri se društveni odnosi nisu bitno mijenjali nekoliko stoljeća. Sa zamiranjem antičkog života, koje se produžuje do 7. stoljeća, počinju se uspostavljati feudalni odnosi, a zasluge za to ima Franačka država. Najvažniji dokument koji ukazuje na već uvedene feudalne odnose u Istri, a u kojem se spominje i Poreč, jest zapis s Rižanske skupštine iz 804. godine. To je jedini pisani dokument koji ukazuje na promjene u društveno-ekonomskoj strukturi Istre. Zapis s Rižanske skupštine govori i o gospodarskoj moći Poreča u odnosu na ostale istarske gradove. Istarski su gradovi slali franačkom vojvodi određene svote zlatnika, a Poreč se, zajedno s Pulom, nalazio na prvom mjestu s plaćenih 66 zlatnika. Feudalizacija Istre dovršit će se do kraja 12. stoljeća, a Istra će do tada predstavljati šareni mozaik posjeda raznih crkvenih i svjetovnih feudalaca, koji funkcioniraju na temelju složenog sustava raznih vazaliteta i imuniteta pojedinih feuda, gradova i seoskih područja prema bližim i daljnjim gospodarima.
Unutar Franačke države, odnosno kasnije Njemačkog Carstva, Istra je bila dijelom velikih područja – Furlanske marke, Bavarske vojvodine, Koruške vojvodine, a kao zasebna marka egzistira od oko 1040. godine. Rijetka uplitanja u pitanja Istarske marke i pasivnost od strane markgrofova istarskim su gradovima na obali omogućila razvijanje lokalnih samouprava - komuna. Ti su se gradovi tijekom 12. stoljeća počeli oslobađati vlasti biskupa i lokalnih feudalaca. U Poreču su građani uspostavili svoju komunu 1194. godine. Razvoj istarskih gradova kao autonomnih komuna, pa tako i Poreča, vrlo je rano počeo ovisiti o Veneciji, najjačoj jadranskoj pomorskoj sili onoga vremena, koja si je preuzimanjem uloge zaštitnika komuna na taj način osigurala politički utjecaj na jadranskoj obali i − ne manje bitno − izrazite komercijalne prednosti.
| 
Gotičke kuće Zuccato i Manzin iz 15. stoljeća |
U moru crkvenih i svjetovnih feudalaca među kojima se u srednjem vijeku dijele istarski posjedi, posebno značenje za razvoj Poreča imao je tzv. teritorij sv. Maura, posjed porečkog biskupa, koji se u 11. stoljeću protezao od Mirne do Limske drage, odnosno u unutrašnjost Istre do Pazina. Iako u samom gradu biskup nije nikada bio formalni feudalni gospodar, ipak su se njegova ekonomska moć, kao i politički i sudski utjecaj, osjećali i u Poreču. Jačanjem građanstva dolazi do sve izrazitijeg antagonizma između biskupa s jedne strane i komune s druge strane, koji se tijekom godina, a naročito u 13. stoljeću, sve više produbljuje. Konstantna borba među njima dovela je i do odjeljivanja centra javnog gradskog života od religioznog centra grada.
Godine 1209. feudalno gospodstvo nad Istarskom markom dobiva akvilejski patrijarh, koji osim crkvenog poglavara postaje i jednim od najkrupnijih posjednika na tom području. Njegovoj feudalnoj vlasti otpočetka se počinju suprotstavljati gradovi na obali u želji da prošire ili učvrste svoju autonomiju. U sukobima nekoliko suprotstavljenih strana, koji kulminiraju šezdesetih godina 13. stoljeća, Poreč se 1267. godine odlučuje predati Veneciji i na taj način postaje prvi istarski grad koji po vlastitoj volji postaje dijelom Serenissime. To dovodi do izravnog sudjelovanja Venecije u istarskim zbivanjima i obilježava početak formiranja mletačkog teritorija na istarskom poluotoku. Porečki primjer slijedili su uskoro i drugi istarski gradovi: Umag (1269.), Novigrad (1270.), Lovreč (1271.), Motovun (1276.-78.). Dok Venecija postupno jača svoj položaj u Istri, istovremeno traje smanjivanje svjetovne moći akvilejskog patrijarha u korist goričkoga grofa, tako da su početkom 14. stoljeća patrijarhu preostali tek ostaci nekadašnje Istarske marke. Glavni protivnici Venecije u Istri sve više slabe, a 1420. godine utvrđuje se i nova podjela Istre na dva dijela: mletački i habsburški posjed.
Kao dio mletačke Istre, Poreč je s obzirom na svoju višestoljetnu urbanu tradiciju, kao i na tradiciju sjedišta biskupije, tijekom mletačke uprave bio svrstan u gradove (città), čime su njegovi stanovnici imali privilegirani status. Gradovi su bili još: Kopar, Novigrad i Pula. Mlečani, dakle, nisu mijenjali naslijeđene pravne sustave, pa je Poreč ostao grad s višim stupnjem municipalnog uređenja, na čelu kojega se tijekom mletačke uprave nalazio podestat koji je dolazio iz Venecije i u pravilu ostajao godinu dana.
Druga polovica 13. i prva polovica 14. stoljeća predstavljaju još uvijek prosperitetno razdoblje u gradu. Napretku je svjedočila i tada vrlo živa građevna djelatnost. S obzirom da većina kuća u središtu grada, uključujući i one koje su doživjele brojne kasnije transformacije, zapravo potječe iz 13. stoljeća, može se zaključiti da je to vrijeme najvažnije srednjovjekovne izgradnje.
U istom stoljeću izvršeni su, nakon rimskog doba, prvi veći ozbiljniji radovi na gradskim zidinama. To je bilo u vrijeme podestata Warnerija de Gillaga. Dolazi do izgradnje brojnih romaničkih zgrada, reprezentativnog i pučkog tipa. Primjere reprezentativnog romaničkog graditeljstva predstavljaju Kanonička kuća, podignuta 1251. godine, te Kuća dvaju svetaca, s dvjema romaničkim reljefnim skulpturama i tzv. Romanička kuća, obje iz 13. stoljeća. Godine 1270. izgrađena je i Podestatova palača, srušena u 19. stoljeću, oko koje se oblikovao trg okružen zgradama javnog karaktera - ložom, sudnicom, fontikom i drugim zdanjima, čineći tako centar javnog gradskog života u srednjem vijeku. U gradu je sačuvano i desetak jednostavnih pučkih romaničkih kuća, dijelom kasnije pregrađenih, koje zajedno s reprezentativnim primjerima ukazuju na intenzivnu izgradnju Poreča u tom razdoblju.
| 
Grafika Poreča, 16. stoljeće (G. Braun - F. Hogenberg) |
Godine 1277. iznad glavnog oltara porečke bazilike podignut je visoki i široki ciborij ukrašen mozaicima, najmlađi očuvani ciborij u Istri. Graditeljske novitete u grad donose franjevci, koji u 13. stoljeću na sjeverozapadnom dijelu porečkog poluotoka, na mjestu ranosrednjovjekovne crkve sv. Tome, podižu crkvu sv. Franje i franjevački samostan. Položaj kompleksa crkve i samostana s vrtovima (horto grande i horto piccolo) definirao je čitav sjeverozapadni dio grada i od srednjeg vijeka predstavljao je protutežu susjednom ranokršćanskom kompleksu Eufrazijeve bazilike na sjeveroistočnom dijelu poluotoka. Od čitavog kompleksa sačuvala se samo crkva, koja stilski pripada arhitekturi prvoga vala propovjedničkih redova koji su krajem 13. i tijekom 14. stoljeća Istrom širili koncepciju jedinstvenog dvoranskog prostora crkava s ranogotičkim karakteristikama. Upravo će franjevci postati nositeljima gotičkog stila u arhitekturi.
Polovicom 14. stoljeća, u sukobu dvaju protivničkih gradova Genove i Venecije, 1354. godine grad doživljava težak udarac od strane Đenovežana koji su ga poharali, opljačkali i razorili, a od čijih se teških posljedica nije oporavio čitavo stoljeće. U tom su pohodu odnesene iz Eufrazijeve bazilike relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija. One su čuvane u opatskoj crkvi sv. Mateja u Genovi sve dok ih 1934. godine obitelj D'Oria nije vratila porečkoj bazilici. Nakon đenoveškog napada, unatoč opetovanom potraživanju i gotovo nezamjetnom dobivanju pomoći od venecijanskog senata, sve do kraja stoljeća u gradu se spominju ruševine i oštećene gradske zidine.
Novi udarac zadale su epidemije kuge, od kojih je prva velika epidemija zabilježena 1360.-61., a koje će sve do sredine 17. stoljeća ostati čest gost na ulicama Poreča. Brojni dokumenti koji govore o Poreču onoga vremena otkrivaju nam mnoštvu molbi za pomoć praćenih jadikovkama nad bijedom grada, u kojima se traže sredstva za popravak oštećenih javnih i privatnih zgrada, molbe za oprost od novčanih podavanja za vojsku i za porez.
Premda u nezavidnom položaju, grad ipak nije bio dokraja uništen, te je postojala jaka želja za obnovom i poletom, a spas se vidio u promicanju pomorske trgovine. Iako je grad vjekovima bio oslonjen na more, Poreč nije nikada bio velika luka, pa tako ni u prvim stoljećima vladavine Venecije. U to je vrijeme porečka luka bila tek prolazna stanica u kojoj su se zadržavali venecijanski brodovi na proputovanjima duž istočne obale Jadrana i prema dalekom Levantu ili putnici hodočanici u Svetu zemlju. Kako bi se osigurali bolji uvjeti za razvoj pomorske trgovine, 1403. godine prišlo se izgradnji svjetionika na otoku Sv. Nikole nasuprot gradu, a iduće je godine na južnoj strani grada podignuto novo kameno pristanište. Time će se otvoriti vrata peljarskoj službi, odnosno instituciji pilotaže za plovidbeni pravac od zapadne istarske obale prema Veneciji. Dekretom mletačkog senata 1440. godine Poreč, uz Rovinj, postaje stalna baza istarskih pilota (peoti ili pedoti), što će mu osigurati značajan položaj među istarskim pomorskim gradovima.
I dalje su se bilježili povremeni nasrtaji na grad, među kojima se izdvaja događaj iz 1413. godine kada su gradske zidine odolijevale opsadi četa hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda. Unatoč tome, 15. stoljeće obilježeno je življom građevnom djelatnošću kojom se nedvojbeno pokušavalo oživjeti grad. Razdoblje je to u kojem se, premda u predasima između novonadolazećih epidemija i turskih upadica, popravljaju utvrde, zidaju nove ili popravljaju postojeće kuće u gradu, a kako bi se poboljšala vodoopskrba grada, 1419. godine izgrađena je velika javna cisterna na Maraforu.
| 
Veduta Poreča iz 1775. godine (G. Valle) |
Među veće radove na utvrdama iz tog vremena spada i obnova Peterokutne kule na ulazu u grad, koja je dovršena 1447. za podestata Nicolòa Liona. Godine 1473. za vrijeme podestata Francesca Bondulmiera završena je gradnja velike okrugle kule na sjeveroistočnom dijelu grada, koja je jakim bedemom povezana sa starijim gradskim zidinama, a za podestata Pietra da Mule dovršena je slična okrugla kula na jugoistočnom dijelu grada. Tim je novogradnjama i popravcima dovršen razvoj gradskih utvrda.
Osim radova na gradskim zidinama, u Poreču su tijekom 15. stoljeća uređene mnoge reprezentativne gotičke palače smještene ponajviše u središnjem dijelu grada, na križištu glavnog Decumanusa i Carda. Među najljepše primjere mogu se ubrojiti Palača Zuccato, Palača Manzin, nekadašnji Fontik (Fondaco) u Decumanusu 5. Valja istaknuti da je relativno malo gotičkih kuća koje su nastale kao novogradnje, već je samo riječ o pregradnjama romaničkih kuća ili o unosu (kasno)gotičkih dekorativnih elemenata u romaničku strukturu zida. Takvi reprezentativniji oblici kuća posljedica su povećanja materijalnih sredstava porečkih građana, čime su isticali svoje bogatstvo, ali pokazali i razvijeniji smisao za estetiku. U drugoj polovici 15. stoljeća dolazi do ispreplitanja kasnogotičkih i renesansnih dekorativnih motiva, što je vidljivo na portalu kuće u Decumanusu 5 (Fontik) i na portalu koji vodi u dvorište biskupskog dvora.
Kronika propadanja – pogled u 16. i 17. stoljeće
U rani novi vijek Poreč ulazi suočen s krizom koja nagriza temelje njegove opstojnosti. Povijest grada Poreča od 16. do 18. stoljeća nije nego kronika njegova umiranja. Depopulacija je bila najveći problem istarskog novovjekovlja, a toga nije bio pošteđen ni Poreč.
Remetilački čimbenici u demografskom smislu bile su, uz ratna razaranja, epidemije kuge, a potom od kraja 15. stoljeća i endemične malarije, što se u konačnici manifestiralo i kroz godine nerodice i gladi. Opustošena i neobrađena zemlja, pljačkaški pohodi, nestašice živežnih namirnica, glad, neimaština i bolesti teška su slika s kojom se suočavalo malobrojno stanovništvo Istre u zamecima novovjekovnog razdoblja. Sve je to prouzročilo migracije iz gradova, a dovodilo je također i do slabljenja žiteljstva.
Zbog svega navedenog, u 16. stoljeću otpočinje propadanje grada. Kriza se zorno očitovala kroz opadanje broja stanovnika. Dok je još krajem 15. stoljeća grad imao oko 3000 stanovnika, 1580. godine ima ih tek 698, 1601. godine ostalo ih je samo 300, 1630. godine po nekim indicijama samo 30 (!), a 1646. godine broji tek stotinjak ljudi. Ovakva situacija dovela je do opće stagnacije. Jedan od najupečatljivih opisa grada toga vremena ostavio je novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini, koji svjedoči o dramatičnosti stanja u gradu sredinom 17. stoljeća. Nekad veličan grad, biskupsko središte, u njegovu je opisu prikazan kao grad groblje koji zastrašuje svakoga tko u njega uđe. Njegove lijepe kuće, simbol bogatstva grada, sada stoje urušene ili im prijeti urušavanje, što izaziva zgražanje onih koji ulaze u grad.
Ubrzano umiranje grada od 16. stoljeća dovelo je do usporenja razvoja profane arhitekture, do ponavljanja nekih oblika ili do stvaranja sasvim bezličnih objekata, uz tek iznimne nove karakteristične objekte. Postavimo li drugačije konstataciju, upravo je to zamiranje grada omogućilo očuvanje niza starijih građevina koje danas čine dio spomeničkog bogatstva grada.
Mletačka je vlast tijekom 15., a naročito u 16. stoljeću, uvidjevši težinu situacije u Istri, započela s organiziranom kolonizacijom mletačke Istre, želeći na taj način oživjeti ekonomsku, društvenu i demografsku sliku ove provincije. U etničkom smislu postojale su, uglavnom, dvije struje useljavanja: hrvatska i općenito južnoslavenska te talijanska (osobito furlansko-karnijska i venetska), dok su useljavanja ostalih etničkih heterogenih elemenata bila malobrojnija i bez većeg utjecaja na formiranje etničke i gospodarske strukture mletačke pokrajine Istre. Osim organiziranih doseljavanja mnoge su obitelji dolazile i samoinicijativno. Došljaci su uživali određene povlastice. Mletačka im je vlast davala besplatno zemljište, uz obvezu da ga za pet godina privedu kulturi te dvadesetgodišnje oslobođenje od svih fiskalnih i radnih obveza. Sve ostale izdatke koje je država snosila za njihovo uzdržavanje morali su sami vratiti. Iako su prvi pokušaji naseljavanja grada i okolice novim stanovništvom zabilježeni već tada, te usprkos stalnim pokušajima naseljavanja, zamjetnog povećanja broja stanovnika neće biti do početka 18. stoljeća.
Prvi znaci oporavka u gradu zabilježeni su u razdoblju 1655.-1675., i to upravo zahvaljujući dotoku novog stanovništva, a prvi snažniji impuls dalo je organizirano doseljavanje 64 obitelji s Krete (tada Kandije), koje su zbog potpadanja otoka pod tursku vlast 1669. godine morale potražiti dom na drugom mjestu. Tom je prilikom Senat dao obnoviti ili izgraditi 60 kuća te im je dodijeljena i zemlja izvan grada. Veći broj tih obitelji nije u gradu dočekao kraj stoljeća, a među malobrojnim obiteljima koje su se ustalile u gradu u kasnijim stoljećima poznati su pripadnici obitelji Papadopuli, Corner, Filaretto, Vlastò, Salamon...
Poboljšanje uvjeta i povećanje broja stanovništva davalo je naznake da se život u gradu popravlja. Krajem 16. stoljeća zabilježeni su prvi pokušaji obnove porušenih i napuštenih zgrada, pa se tako popravlja Podestatova palača 1673. godine, a sljedećih godina popravljena je peć za cigle i uslijedili su neki radovi na fortifikaciji. Usporedno s poboljšanjem životnih uvjeta došlo je i do boljeg organiziranja komunalnog života. U posljednim desetljećima 17. stoljeća, a osobito početkom 18. stoljeća, povećao se broj primljenih u Gradsko vijeće, koje je nakon dugo vremena, ponovno doseglo reprezentativan broj članova.
18. stoljeće - stoljeće obnove
U 18. stoljeću razvija se zanatstvo, trgovina, poljoprivredna proizvodnja, ribarstvo, pomorstvo… Od sredine 18. stoljeća upravo pomorstvo ponovno postaje sve značajniji čimbenik porečkog gospodarstva. U gradu tada živi oko 1500-2000 stanovnika. Pomorska trgovina Poreča u tom je razdoblju uglavnom posrednička, a manjim dijelom orijentirana na prijevoz i prodaju robe. Zbog ranijeg opadanja broja stanovništva, koje je tijekom 17. stoljeća zauzelo katastrofalne razmjere, došlo je do gotovo posvemašnjeg prekida građevne djelatnosti. Kada je grad potkraj 17. i počekom 18. stoljeća postupno oživio, građevna je djelatnost s obzirom na kvalitetu bila gotovo posve beznačajna, odnosno poprimila je fizionomiju karakterističnu za provincijske gradiće bez pravog života. U Poreču postoji tek nekoliko objekata bogatijeg baroknog tipa, a među njima se ističe Palača (obitelji) Sincich u ulici Decumanus, danas sjedište Zavičajnog muzeja Poreštine. Tijekom obnove grada u 18. stoljeću i franjevački je kompleks doživio velike promjene. Zvonik uz apsidu koji je srušen 1686. godine ponovno je sagrađen u razdoblju od 1708. do 1731. godine u baroknom stilu. Godine 1751. bolonjski umjetnik Giuseppe Montevinti ukrašava strop crkve rokoko štukaturama nježnih oblika, dok venecijanski slikar Angelo Venturini strop oslikava freskama (Bezgrješno začeće, Stigme sv. Franje i Viđenje sv. Antuna Padovanskog).
| 
Poreč sredinom 19. stoljeća (G. Rieger) |
U ovo vrijeme dolazi do konačnog premještanja centra gradskog života na južnu stranu grada. To je uslijedilo kada su gradske zidine postale nepotrebne, te otpočinje izgradnja kuća i s vanjske strane zidina. Gradskim zidinama zatvoren grad bio je dotada povezan s vanjskim svijetom kroz nekoliko gradskih vrata, među kojima su značajniju ulogu imala južna gradska vrata kao veza s morem te istočna kopnena vrata kao veza s kopnom. Linija gradskih zidina, koja prati prirodne granice poluotoka, nije se mijenjala gotovo od postojanja grada, od rimskog razdoblja do 18. stoljeća, kada je otpočelo njihovo postupno uklanjanje. Tada se grad okreće prema van, prema moru i luci, čime južna strana postaje istinski životni centar grada, što će ostati i u daljnjim stoljećima.
Sjedište pokrajinske vlasti u doba austrijske uprave
Poslije pada Mletačke Republike Poreč je došao pod vlast Austrije, ali je već 1806. godine prepušten Napoleonu, čija se kratkotrajna vlast zadržala do 1813. godine kada započinje razdoblje tzv. druge austrijske vlasti koje će trajati do 1918. godine. Poreč je u 19. stoljeću, kao i ostali mali istarski gradovi nekadašnje mletačke Istre, uz izuzetak Pule i u stanovitoj mjeri i Rovinja koji su doživjeli nagli procvat, nastavio svoje tiho postojanje. Dočekao je 19. stoljeće s oko 2000 stanovnika kao mali provincijski gradić, a taj se broj nije značajno povećao ni nakon što je postao glavnim gradom Istarske markgrofovije. I dok je srednjovjekovni Poreč po broju stanovnika (3000-4000) spadao u red prosječnih europskih gradova i, prema tome, živio na razini suvremenog urbanog života, novovjekovni Poreč taj će broj postići ponovno tek krajem 19. stoljeća i, zapravo, pokazati da daleko zaostaje za bogatijim, živim gradovima toga vremena.
Od 1816. godine Poreč je s ostatkom Istre dio Austrijskog primorja (Österreichisches Küstenland), koje je 1825. godine podijeljeno na Istarsko okružje (Istrianer Kreis), u koje je ulazio Poreč, Goričko okružje i grad Trst. Do 1860. godine sjedište okružnog poglavarstva bilo je u Pazinu. U tom razdoblju Poreč nema značajniju ulogu.
Priliku za uzlet grad dobiva nakon 1860. godine kada se, zbog političko-upravne reorganizacije države, ukidaju okruzi, a pokrajine počinju uživati široku upravnu autonomiju na području poljoprivrede, javnih radova, dobrotvornih ustanova, financiranja pokrajinskim sredstvima, s djelomičnim ovlastima u vođenju općinskih, crkvenih i školskih poslova te vojne logistike. Glavnim gradom markgrofovije Istre Poreč je proglašen 1861. godine te je time postao administrativno sjedište – sjedište Istarskog pokrajinskog sabora i pokrajinske izvršne vlasti. Istarski sabor, pokrajinsko zastupničko tijelo markgrofovije Istre, formalno je djelovao od 1861. do 1916. godine, kada je car imenovao Ratni komesarijat, koji je preuzeo funkcije i Sabora i Vlade. Takvo stanje ostalo je do kraja rata. Sabor je zasjedao u Poreču, u zgradi nekadašnje franjevačke crkve, a potkraj 19. i početkom 20. stoljeća zasjedanja su se održavala u Puli i Kopru jer se Poreč, kao moćno sjedište talijanskog elementa, pokazao nesigurnim gradom za njegovo djelovanje.
Austrija je autonomnu pokrajinsku vlast u Istri prepustila imućnijim slojevima stanovništva uspostavom kurijalnog izbornog sistema koji je buržoaziji, veleposjednicima i srednjim slojevima građanstva osiguravao stalnu i sigurnu većinu mjesta u pokrajinskom saboru. Poreč je tako postao glavno središte političkog života u Istri, u kojemu su se desetljećima lomila koplja između vladajuće talijanske manjine i većine istarskog slavenskog stanovništva.
Poreč, 1927. godine (G. Greatti) |
U austrijskom razdoblju zabilježeni su znatni pomaci u unaprjeđenju gradskog života – razvija se i unaprjeđuje promet i trgovina, zabilježeni su počeci turizma, u gradu se osnivaju i djeluju mnogobrojna društva, grade se zgrade od javnog interesa (kazalište, škola, starački dom, sportska dvorana), radi se na poboljšanju gradske infrastrukture i komunalnog sustava (vodovodna mreža, energentska mreža, javna rasvjeta, telekomunikacije, kanalizacija, motorizacija prometa).
Turizam se u Poreču razvija i njeguje od sredine 19. stoljeća. Razdoblje austrijske uprave poklapa se s razdobljem koje se u povijesti turizma naziva prosperitetnim razdobljem, a koje je Poreču donijelo prve turiste, prve vodiče, prve smještajne objekte – svratišta i hotele, ali i kupališne objekte. Razdoblje je to prvenstveno izletničkog i kulturnog turizma, a tek na kraju zdravstvenog i kupališnog turizma. Obilježeno je elitizmom jer se turistička putovanja shvaćaju kao privilegija vladajućih krugova i raznih imućnika. To je razdoblje obilježeno dolaskom stranog kapitala, kao i buđenjem svijesti lokalnog stanovništva o koristima koje strani gosti donose. Tada su zabilježeni i počeci državnog intervencionizma u području turizma (kroz statistike, takse, zakonske odredbe).
Društveni život u gradu u 19. stoljeću počinje dobivati prve oblike organiziranosti te jedno za drugim počinju nicati razna društva, od kulturnih, sportskih, dobrotvornih, pa do onih čija je namjera bila unaprijediti gospodarstvene odnose i uvjete privređivanja. Ona se razvijaju pod velikim utjecajem talijanske kulture. Rad društava bio je tada čvrsto povezan s nacionalnim htijenjima, a kako su u Poreču prevlast po nacionalnoj strukturi imali Talijani, društva su se razvijala unutar talijanskoga kruga. Među društvima ističu se Società istriana di archeologia e storia patria (Istarsko društvo za arheologiju i domovinsku povijest), osnovano 1884. godine, prvo sportsko društvo u Istri – veslački klub Società Adriatico osnovano 1885. godine, koje će se kasnije uklopiti u sportsko društvo Forza e valore, Filharmonijsko društvo (Società filarmonica) i dr. Zamjetno je i osnivanje ustanova pokrajinskog karaktera sa sjedištem u Poreču, koje i danas imaju svoje pravne nasljednike. U Poreču se 1884. godine osniva prvi muzej u Istri – Pokrajinski arheološki muzej (Museo archeologico provinciale), a 1875. godine postavljeni su temelji Pokrajinskom poljoprivrednom institutu (Istituto agrario provinciale) osnivanjem Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice (Stazione eno-pomologica provinciale), važne za razvoj vinarstva Istre. S tim u vezi u Poreču počinje rad prve poljoprivredne škole u Istri, osniva se Agrarna banka (Istituto di credito fondiario), 1902. godine uvodi se uskotračna željeznička pruga do Trsta, a sve vezano uz shvaćanje poljoprivrede kao važne grane u regiji.
Grad je gotovo do kraja 19. stoljeća zadržao srednjovjekovni karakter, sa još uvijek podosta sačuvanim fortifikacijskim objektima i neizmijenjenim oblikom poluotoka. Pokraj 19. i početkom 20. stoljeća došlo je do stanovite promjene oblika porečkoga poluotoka. Prije svega to se odnosi na izmjene južne strane poluotoka do kojih je došlo nasipavanjem, zatim dolazi do uklanjanja ostataka zidova i do izgradnje ceste oko samog rta. Nasipavanjem obale na potezu od starog pristaništa do samog rta stvoren je današnji oblik s pravilnom pačetvorinastom izbočinom na jugozapadnom kraju poluotoka, na kojoj je 1910. podine podignut prvi porečki hotel – Hotel Riviera. Grad se sve više širi na istok izvan gradskih zidina. U tom je razdoblju Austrija u Poreču podigla nekoliko tipičnih zgrada „službenog“ stila, a ističu se i građevine tršćanskih arhitekata iz obitelji Berlam, od kojih su najpoznatije obiteljske kuće Danelon i Sbisà te Gradska palača.
Život u gradu tijekom Prvog svjetskog rata nije bio lagan. Nakon ulaska Italije u rat na stranu Antante 1915. godine prisutno je veliko nepovjerenje austrijske vlasti prema Talijanima austrijskog državljanstva. Spominju se česta uhićenja i internacije zbog „političke nepouzdanosti“. Nestašice hrane, glad, neimaština, socijalni nemiri bili su svakodnevica. Godine 1915. započinju učestali zračni i pomorski napadi na grad, tada austrijsko sjedište hidroavionske postaje, koji će trajati sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Pod okriljem Italije
Istog dana kada su okončani pregovori o primirju s Austro-Ugarskom, 3. studenog 1918., a na temelju tajnog ugovora u Londonu između Italije i sila Antante, talijanske su vojne jedinice ušle u Poreč. Vlast su preuzeli vojni namjesnici. Središte pokrajinske vlasti bilo je u Poreču, a za sjedište Namjesništva gubernija (Governatorato) određen je Trst kao upravno i administrativno sjedište Julijske krajine. Poreč je postao sjedište jednog od političkih kotareva Istre, u kojemu je najvišu kotarsku vlast obnašao civilni komesar (Commisario civile). Formalno je Istra, a s njom i Poreč, ušla u sastav državnog teritorija Italije tek po sklapanju Rapallskog ugovora 1920. godine. Dolaskom fašista na vlast došlo je i do ukidanja lokalne samouprave i autonomije, pa su ukinute funkcije civilnih komesara, a na čelo pokrajine postavljen je prefekt kao najviša državna izvršna vlast. Glavnim gradom Istarske provincije i sjedištem prefekture postaje Pula, pa Poreč ponovno odlazi na marginu istarskih zbivanja. Vrijeme talijanske uprave obilježeno je općom stagnacijom na svim područjima. Kao grad s većinskim talijanskim stanovništvom, Poreč je bio jako fašističko središte. U tom razdoblju otvorena je pedagoška škola Istituto magistrale Regina Margherita 1923. godine, restaurirana je Gradska palača 1927. godine, 1934. godine otvorena je Cantina Sociale e Cooperativa, a 1940. godine lokalni je vodovod spojen na Istarski vodovod.
Poreč je početak Drugog svjetskog rata dočekao kao dio Kraljevine Italije s fašističkim režimom. Protiv tog režima počinje se organizirati Narodnooslobodilački pokret (NOP), koji u Istri djeluje od 1941. godine, osnovan s ciljem oslobađanja od okupatorskih snaga u Drugom svjetskom ratu i ujedinjenja u novu jugoslavensku zajednicu. Opći antifašistički ustanak u Istri buknuo je kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine. Vlast su tada preuzeli Narodnooslobodilački odbori (NOO-i) te je ubrzo donošenjem i potvrđivanjem povijesnih Pazinskih odluka Istra ujedinjena s Hrvatskom. Međutim, njemačka listopadska ofenziva 1943. godine novouspostavljenu je vlast i partizanske postrojbe prisilila na povlačenje. NOP je nastavio djelovati i u uvjetima njemačke okupacije i represije, osnivajući postupno nove partizanske čete, bataljune i brigade. Poreč je bio teško bombardiran neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata, a u tim je bombardiranjima uništena gotovo četvrtina grada, a ostavljene su i teške posljedice na objektima koji nisu bili izravno pogođeni.
Djelatnost Narodnooslobodilačkih odbora, pa tako i porečkoga, sve se više intenzivirala tijekom 1944. i 1945. godine. Krajem travnja 1945. snage Jugoslavenske armije s istarskim bataljunima započele su oslobađati Istru. U isto vrijeme neprijateljske su snage u okolici Poreča razoružane, pa su se potpuno ugroženi Nijemci povukli iz Poreča zajedno sa svim svojim garnizonima s Poreštine. Tako je Poreština prva u Istri oslobođena od njemačke okupacije. Komanda mjesta Kotarskog Narodnooslobodilačkog odbora Poreč (KNOO-a) sa svojom je jedinicom ušla u grad Poreč 29. travnja 1945. godine i uspostavila svoju vlast. Poreč je tako oslobođen kao prvi od svih primorskih gradova na zapadnoj obali Istre. Ovo je teško razdoblje završeno ratnim godinama (1943.-1945.) i egzodusom (1945.-1954.) koji je znatno promijenio etničku sliku poluotoka.
Poslijeratni razvoj – šampion turizma
Nakon egzodusa dijela stanovništva motiviranog na iseljavanje zbog nestabilnih i nesigurnih političkih i gospodarskih prilika u gradu, u Poreču se još jednom javio problem obnove njegova života. Obnova porušenog grada i ponovno podizanje na noge započelo je u okviru nove države – Jugoslavije. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do prekretnice u razvoju turizma, koji postaje turizam masa. Paralelno s njim razvijalo se i ugostiteljstvo te zajedno postaju najrazvijenije gospodarske grane, koje će odrediti život ovog područja do danas. Turizam je donio i novi pogled na mogućnosti razvoja drugih gospodarskih grana. S jedne strane doprinio je razvoju novog tržišta za tradicionalne istarske poljoprivredne proizvode, a s druge strane gotovo svu ostalu gospodarsku aktivnost Poreštine pretvorio u turističku prateću djelatnost.
Ekspanzija turizma nastala je osnivanjem dvaju glavnih porečkih hotelskih poduzeća, i to Riviere 1953. godine i Plave lagune 1957. godine, koja su gospodarski preobrazili malu nerazvijenu općinu Poreč u respektabilnu turističku destinaciju tadašnje države. Ime Riviere i Plave lagune, govoreći današnjim marketinškim jezikom, postalo je brand na domaćem i inozemnom turističkom tržištu. Ta su se poduzeća ubrzano razvijala, a najveći zamah ulaganja uslijedio je koncem 60-tih i početkom 70-tih godina prošlog stoljeća. Tada su se uz pomoć kredita poslovnih banaka s beneficiranom kamatnom stopom, kojom je tadašnja država favorizirala turizam zbog dobivanja značajnih deviznih sredstava, izgradila turistička naselja, hotelski kompleksi, kampovi i ostali pojedinačni objekti u gradu i bližoj gradskoj okolici.
Nakon toga zlatno doba potrajalo je do osamdesetih godina. Razvoj turizma Poreštine obilježila je nagla depresija 1990.-1995., kao posljedica Domovinskog rata, a najnovije razdoblje bilježi pojačanu uporabu turističkog potencijala i oplemenjivanje turističke ponude. U posljednjih nekoliko godina grad bilježi sve veći priljev stanovnika koji u njemu pronalaze stalni dom.
Današnji Poreč – šampion turizma