SUŠAČKA REVIJA broj 70/71

 


pabirci vremena

RADNICI ZAJEDNO

Alen Čemeljić

Još se jednom pokazalo. Rijeka je ipak radnički grad. Istina, nema više industrije, ostali su tek luka i brodogradnja, uvjeravaju nas kako bi ovo trebao biti prvenstveno grad banaka i usluga, ali radnička obilježja i dalje su tu. I osjećaj za radnika, djelatnika, najamnika, kakogod ga zvali, i za pravdu, za potlačenoga. Upravo zato se na Trgu 128. brigade te sunčane travanjske srijede skupilo više od pet tisuća ljudi želeći iskazati nezadovoljstvo zbog toga kako se u ovoj našoj Hrvatskoj postupa s tim poniženim ljudima i zbog toga što se, tragično, ali istinito, još uvijek ni 20 godina poslije osamostaljenja ne zna u kojem smjeru povesti zemlju i što od nje i s njom učiniti. Pretvoriti je u ekskluzivno odmaralište za bogate ili pak u masovno ljetovalište, specijalizirati brodogradilišta ili na njihovim mjestima sagraditi hotele, zasijati oranice ili ih pretvoriti u golf-terene, otvoriti Brijune ili ih iznajmiti bogatima, graditi termoelektrane na plin ili na ugljen, graditi LNG ili možda ipak ne…

Ni na jedno od važnih pitanja još uvijek nam ne daju odgovore, samo nas uvjeravaju kako se moramo zajedno odricati i kako svi moramo platiti danak krizi.  Krizi u koju su nas oni doveli. Radnička Rijeka, crvena Rijeka kako ju vole zvati, pokazala je, međutim, kako se ne slaže s takvim vladanjem, takvim načinom života od danas do sutra, neplanskim gospodarenjem, uništavanjem svega što su napravile generacije prije nas. Jer opet se, nažalost, na ovim prostorima povijest piše od nas, a sve ono ranije nije valjalo ništa. Pet tisuća ljudi u Rijeci pokazalo je da žele drugačiji odnos prema svima onima koji rade za plaću od koje preživljavaju, isti kriterij prema svima ako se u krizi svi trebaju odricati, odricanje na djelu, a ne samo na riječima. Rijeka je pokazala svoj bunt, i radnika, i glazbenika-rokera koji ih podržaše, jer su i sami, naglasiše, radnička djeca, i studenata, i svih onih koje je posao odveo dalje od brodogradilišta i luke, ali ih je i dalje ostavio u najamnom odnosu. Jer upravo to je većina stanovnika Rijeke. Više ne rade u tvorničkim halama, jer hale su ostale prazne, ali i dalje rade za plaću od koje preživljavaju. I ne mogu se kao na jugu zemlje pouzdati u turističku sezonu i prihod od apartmana koje nemaju, ni u urod polja kao na hrvatskom istoku, ni u prihod od dividendi koje uglavnom završiše u metropoli. Mogu se pouzdati samo u svoj rad. Za koji žele dobiti zarađeni novac.

I upravo zato su se na Trgu 128-e samo nekoliko dana nakon Uskrsa skupile tisuće ljudi želeći upozoriti da je dosta. Dosta s takvim načinom upravljanja, dosta s neplaćanjem rada, dosta bahatog odnosa prema onima koji biraju. Poruka je odaslana, pitanje je samo jesu li je dobili i shvatili oni koji su trebali? Jer osim riječkih medija svim ostalim hrvatskim medijima glavna tema tog dana bilo je sasvim nešto drugo – na internetu objavljen popis hrvatskih branitelja. Poruka riječkih radnika ostala je, nažalost, u drugom planu.

 

Proizvodnja automobila

   Rijeka odavno više nema industrije, nekadašnje industrijsko središte ostalo je bez proizvodnje papira, šibica, konopa, traktora, i tko zna čega sve još, a u međuvremenu nove industrije nisu se uhvatile za riječko tlo. Ostale su tek prazne hale, neiskorištene i prazne. Neke se tek povremeno koriste, Hartera se jednom godišnje ispuni ljudima željnih dobre glazbe, Benčićevu palaču restaurira se s namjerom da postane reprezentativni riječki prostor, a Torpedove hale se tek nakon dvadeset aukcija prodaše Jedinstvu iz Krapine koje će ih pretvoriti u suhi vez. Prodane su baš u trenucima kada se počelo šuškati kako bi Torpedo možda nakon torpeda i traktora mogao postati tvornica automobila, i to ne bilo kakvih – već prvih hrvatskih automobila, i to na električni pogon. Mali crveni  X D  koji je izazvao veliku pažnju na sajmu automobila u Ženevi možda će se proizvoditi u Rijeci, govorkalo se kako bi to možda moglo biti baš u nekadašnjim Torpedovim halama koje su čekale da opet postanu korisne. Godišnje bi se proizvodilo oko dvije tisuće automobila, zaposlilo bi se oko stotinu radnika, a novi električni autić koji je izazvao veliku pažnju koštao bi oko 20-tak tisuća eura. Tvrtka DOK-Ing u potrazi za dobrim mjestom za novu proizvodnju obišla je i Rijeku i Torpedo uvjerivši se u sjajnu infrastrukturu. I nezaposlenih, dakle radne snage, nažalost, ima, ima i volje ovdašnjih vlasti ….. Je li to, međutim, dovoljno za konačnu odluku da se  X D  počne proizvoditi baš u Rijeci? Ne u Torpedu, čije su hale u međuvremenu kupljene, ali zašto ne, primjerice, na Kukuljanovu? Zašto početak jedne nove i drugačije Hrvatske koja neće samo preprodavati već i proizvoditi, koja će stvarati i nove proizvodnje, a ne samo hotele i apartmane, ne bi započela baš ovdje, na prostoru koje je oduvijek živjelo od proizvodnje? Nekada torpeda, danas možda električnih automobila, automobila budućnosti.  

 

Industrija

Treba li, međutim, Hrvatskoj industrija? Ili još uvijek prevladava mišljenje kako Hrvatska može poput Austrije živjeti bez industrije od bankarstva i turizma? Bankarstva koje ni nije naše i od turizma koji već godinama stagnira i koji od 2003. godine ima približno isti prihod  od oko šest milijardi eura. Turizma od kojeg očekujemo kako će nas neprekidno hraniti zahvaljujući našem prelijepom moru i obali, zaboravljajući pritom kako su glavne europske turističke sile zemlje bez mora – Švicarska i Austrija. Turizma u kojem nas je i susjedna Slovenija već gotovo dostigla, pa u njezinom BDP-u turizam sudjeluje s 12, a u hrvatskom samo sa 12 i pol posto. A mi se i dalje zavaramo kako smo turistička velesila i kako neprekidno otimamo turiste ostalim mediteranskim destinacijama, zavaravamo se kako smo između 133 svjetske zemlje čak na 34. mjestu ljestvice konkurentnosti u turizmu, ali uporno zanemarujemo primjedbe Svjetskog ekonomskog foruma kako nemamo dovoljno profesionalnog osoblja, kako ostale države potpomažu medicinski turizam, razvijaju termalna lječilišta, dok mi desetljećima prepuštamo da more i sunce učine svoje. Tapkamo na mjestu, živimo u prošlosti, i dalje nam je bitno da popunimo kapacitete u srpnju i kolovozu zanemarujući pritom kako je sve više onih koji i ne žele na more u srcu turističke sezone, u doba najvećih gužvi i vrućina.

Proglašavamo turizam glavnom privrednom granom i nadamo se da će  trajati vječno, ne zamarajući se kako ne činimo ništa da bismo opet pokrenuli neku od naših proizvodnji koje bi nas trebale prehraniti jednom kada varljivi turizam odluči malo predahnuti. Jer i takva zanemarena hrvatska proizvodnja, odnosno ono što je od nje ostalo, zapošljava 250 tisuća ljudi, a uz malo brige i plana mogla bi i dvostruko više. Ali mi bismo čak  i neka brodogradilišta pretvorili u hotelska naselja zanemarujući kako brodogradnja nije industrijska već privredna grana od koje bi mogli živjeti mnogi. I željezare, kojih više nemamo, i Končar koji proizvodi elektromotore za brodove i još mnogo drugog. Ne, netko je u Hrvatskoj odlučio kako će se živjeti samo od trgovine, turizma i bankarstva, iako nam svakodnevica pokazuje kako to ne može biti ispravan put.

Kraljevički ledolomac

Bella Desgagnes, putničko-teretni brod koji će ploviti duž kanadske pokrajine Quebec gdje vladaju ekstremni vremenski uvjeti, glavni je kandidat za titulu broda godine u svojoj klasi. Brodogradilište Kraljevica, jedno od onih brodogradilišta za koje naši ekonomisti i političari tvrde kako nema budućnosti, proizvelo je za kanadskog naručitelja vrhunski svjetski proizvod vrijedan četrdeset milijuna eura - brod u koji je ugrađeno više od pedeset posto hrvatske opreme. Eto, takve brodove grade naši brodograditelji, i to u daleko slabijim uvjetima no što ih imaju brodograditelji drugdje u svijetu, u uvjetima koji su iznenadili i kanadskog naručitelja koji je odlučio radnike kraljevičkog škvera nagraditi s dodatnih 7 i pol tisuća eura, što i nije baš uobičajeno u svijetu brodogradnje. Bella Desgagnes - to je umijeće naših brodograditelja. Bella Desgagnes – još jedan dokaz kako se olako odričemo znanja koje posjedujemo i naših posebnosti koje bi nas i sutra mogle hraniti. I samim time održavati posebnima, time i zanimljivima tim turistima od kojih Hrvatska želi živjeti.


Radnici 3. maja zaplesali su bečki valcer nakon što je stigla ponuda metalurškog konzorcija A-TEC iz Beča za kupnju riječkog škvera.

Bečki valcer

 I onda za jedno takvo brodogradilište, škver s tradicijom, znanjem i uspjesima, na natječaj za privatizaciju hrvatskih brodogradilišta ne stigne niti jedna ponuda. Nitko, ama baš nitko nije izrazio želju za kupovinom kraljevičkog škvera, i to kupovinom za jednu jedinu kunu. Nitko se u cijelom svijetu u ovim danima krize nije želio upustiti u kupovinu brodogradilišta u tamo nekoj Hrvatskoj, bez obzira što to brodogradilište gradi i takve ledolomce koje će Kanađani koristiti u ekstremnim ledenim uvjetima, bez obzira što taj škver radi i za francusku ratnu mornaricu i što su hrvatska brodogradilišta u stanju izgraditi tanker dvostruko brže od američkih, i po dvostruko manjoj cijeni. Kraljevica je ostala prepuštena sama sebi, Kraljevica će morati pronaći način opstanka bez stranog kapitala. Za razliku od 3. maja čiji su radnici tog svibanjskog dana kada je otvorena ponuda metalurškog konzorcija A-tec iz Beča, zaplesali bečki valcer. Ironično, ali ipak s nadom da će investitor čiji je godišnji prihod veći od tri milijarde eura u 3. maj zaista uložiti 80 milijuna eura kako je i najavljeno, te da će se ostvariti poruke kako se broj radnika neće smanjivati, već naprotiv, za razliku od velike administracije koja Austrijancima u tolikom broju nije potrebna. Trećemajci se nakon dugo vremena zaista imaju čemu nadati kao i svi ostali Riječani bez obzira bili povezani s navozima na Kantridi ili ne. Jer kao što smo u jednom od prošlih brojeva Sušačke revije napisali: Rijeka jednostavno ne može dozvoliti propast 3. maja, to je jedino što nam je ostalo od sve industrije. Kao što ni Hrvatska ne bi smjela dozvoliti propast najveće izvozne grane. Samo da je pameti.
 

Eurozona

Euroskeptici su došli na svoje. Sve su glasniji, sumnjaju u zajedničke financije legendarno ozbiljnih i savjesnih Nijemaca i ležernih Talijana i Španjolaca, još ležernijih Grka. Svoje sumnje u budućnost Unije i Eurozone dokazuju grčkom sudbinom, kreditom Unije od 110 milijardi eura koji su Grčku spasili od bankrota, nepovjerenjem prema euru čija vrijednost pada. Strahom da bi i Pirinejski poluotok mogao slijediti Balkanski, možda i Apeninski. Jer i Apenini se tresu, najavljuju štednju, rezanje državnog i javnog sektora i uštedu od čak 27 i pol milijardi eura u iduće dvije godine. Španjolska s nezaposlenošću od preko 20 posto želi u istom periodu uštedjeti 15 milijardi, državnim dužnosnicima prihodi su smanjeni za 15 posto, Portugal povećava PDV, već oprobani recept u mnogim zemljama, pa i Hrvatskoj. Ni najbogatijima nije lako, novi britanski premijer David Cameron već na prvoj sjednici nove vlade naredio je smanjenje plaća za pet posto, popularnost njemačke kancelarke Angele Merkel pala je na najnižu razinu nakon što je odobrila zajam Grčkoj.

Traži se krivac, slavni Mikis Teodorakis za sve optužuje Ameriku, rastu teorije zavjere kako će banke okupirati Mediteran, Grčka čak sudskim putem želi dokazati krivicu američkih banaka u dužničkoj krizi. Eurozona više ne garantira financijsku stabilnost, euroskeptici upozoravaju na norveški primjer, primjer jedne od najbogatijih zemalja svijeta u kojoj se sasvim lijepo živi i bez članstva u Uniji, na primjere iz prošlosti, na ove i one zajednice u kojma smo se nalazili i u kojima nam nije valjalo. Valja li nam, međutim, ovo danas, nakon što već dvadeset godina odlučujemo sami o svojoj sudbini? 
 

Rodilište

    Najbolje rodilište u Europi imaju Oslo, zatim Haag, pa Rijeka. Taj je podatak objavljen na Europskom kongresu perinatalne medicine u španjolskoj Granadi početkom lipnja, a radi se, naravno, o javnim rodilištima, i to srednje veličine u kojima godišnje svijet ugleda između tri i četiri tisuće beba. Tako smo se u jednom izuzetno bitnom segmentu života našli u sjajnom društvu bogate i po broju stanovnika nama jednake Norveške, zemlje koja je redovito prva ili među prvima po kvaliteti života. Tako je i organizacija Save the children uvjerljivo stavila Norvešku na prvo mjesto ocjenjujući u kojim je to zemljama majkama najlakše i najljepše skrbiti o svojoj djeci. Nakon Norveške majkama i djeci najljepše je u Australiji, zatim na Islandu, pa u Švedskoj, Danskoj Novom Zelandu, Finskoj, Nizozemskoj, a Hrvatska je između 160 zemalja svrstana na 27. mjesto. Još uvijek dobar rezultat, ali daleko lošiji od onog koje je postiglo riječko rodilište među europskim javnim rodilištima. Nije čudno da se u riječkom rodilištu osim Primoraca, Gorana i Istrijana rađa i sve više malih Karlovčana i Zagrepčana.   
 


Pavlinski trg u Rijeci, jedan od najljepših riječkih trgova, konzervatori nisu
dopustili Voji Radoičiću da ga oslika.

Vojo Radoičić

    Pisali smo više puta o tome. Kako bismo morali iskoristiti sretnu činjenicu da tako veliki umjetnik kao što je Vojo Radoičić živi baš ovdje, među nama, baš na ovom komadiću Zemlje i da tako voli ovaj kraj. I dati mu prigodu da nam oslika fasade, da nam grad učini još ljepšim i prepoznatljivijim. Dati mu mogućnost da oslika pročelja duž cijele Fiumare, da pretvori taj dio grada u Baltazargrad koji je, uostalom, i stvoren, priznao nam je to Zlatko Bourek u prošlom broju Sušačke, po uzoru na Rijeku. Željeli smo javnom riječju pokrenuti ili podržati ideju koja je možda i prije nas počela kolati riječkim zrakom, sve u nadi kako će doprijeti do onih koji mogu odlučivati o takvim stvarima. I radovali smo se svakom pomaku. Šareni brod na Korzu  shvatili smo kao prvi korak oslikavanja grada Radoičićevim vedrim stilom. Pavlinski trg, kad bi ga se uredilo, možda i najljepši i najdraži mnogim Riječanima, i oslikavanje jedne od tamošnjih fasada bili bi sljedeći korak. Treći, nadali smo se, bit će baš Fiumara. Ali nažalost, već smo doduše navikli, svaka, ali gotovo svaka dobra ideja u ovoj našoj stvarnosti mora naići na prepreku. Svaki pomak ili želja za pomakom unaprijed je osuđena na borbu. Molbe, argumenti, traženja, nadmudrivanja, paragrafi, trud, energija, vrijeme… Više nikome, malo iskusnijemu, nije čudno što već desetljećima kaskamo u mjestu dok drugi velikim koracima grabe naprijed koristeći talente i znanje svojih Radoičića. I ne samo svojih već i naših kojima je dosadilo neprekidno se dokazivati i boriti za pravo da pokažu što znaju i što mogu. Naime, nigdje drugdje u Europi, ali baš nigdje, osim na ovom komadiću kontinenta, Radoičićev crtež na fasadi ne bi zasmetao konzervatoru koji bi već po prirodi posla kojim se bavi trebao razumjeti umjetnika i njegovu želju da ostavi svoj pečat, svoj trag u vremenu i prostoru, svoju sliku koja će nam obogatiti svakodnevni gradski život i koju će jednom za pedeset ili stotinu godina neka druga generacija konzervatora htjeti zaštititi. Ali zaštititi od barbara, a ne od umjetnika kakav je Vojo Radoičić.


Dobro nam došao, Hodaču!

 

Hodač

    Još jedan među nama što svakodnevno krstarimo Korzom. Još jedan hodač. Kožarićev. Još jedan ukras našeg grada, i još jedna točka za dogovorene sastanke. I slučajni hommmage Janku Poliću Kamovu. Neplanirani. Najbolje, međutim, ispadne kada se ne planira. Tako je bilo i ovog puta. Muzej moderne i suvremene umjetnosti je predložio, Grad prihvatio i uvećana verzija Hodača kipara i akademika Ivana Kožarića našla se na Korzu. Ali baš ispred knjižare i baš na 110 obljetnicu smrti Janka Polića Kamova. I baš je nalik Kamenarovom Kamovu na Sušačkom mostu i baš je pri Hodačevom puštanju u hod Teatar Trafik izveo ulomak iz svojeg Hodača. I baš se sve poklopilo. Neplanirano. Još jedan hommage jednom od najvećih naših književnih imena. Dobro nam došao Hodaču!
 

Merika

    Puno smo u Sušačkoj pisali o Merici. Puno smo toga i doznali. Kako je pedesetak milijuna Europljana postalo Merikanima, među njima i pola milijuna Hrvata, desetine tisuća Primoraca. Kako je najviše iseljenika put Amerike krenulo iz Italije, a onda iz Austro-Ugarske, najviše Poljaka, pa naših. Prisjetili se kako su među svima njima bili i takvi velikani kao Nikola Tesla, Mihajlo Pupin, Johnny Weismuller, otac Freda Astairea, majka Andya Warhola, ali i puno potpuno nepoznatih putnika, s Kastavštine, Hreljina, iz crikveničkog kraja, naših Bodula, iz Gorskog kotara. Lučići, Marohnići, Justinići, Vržuhi, Kinkele, Puži, Kućeli, Stanići, Šepići,…

Pogledalo je Meriku deset tisuća posjetitelja, a na mrežnim stranicama Muzeja grada Rijeke mjesečno ju posjeti prosječno 190 ljudi. Treba li još razloga da izložbu Merika-iseljavanje iz Srednje Europe u SAD 1880.-1914. Hrvatsko muzejsko društvo proglasi najboljim projektom godine od strane? Mogli bismo ih još navesti, ali nije potrebno. I ovo je bilo dovoljno za nagradu. Čestitamo i sretan put u Beč, Budimpeštu, New York!
 


Iz predstave Daphnis i Chloe, uspješnice riječkog kazališta.

Daphnis i Chloe

Nada Matošević  ne slovi za najomiljeniju osobu u riječkom kazalištu. Ali svojim rezultatima zaslužuje biti najpoštovanija. Popularnost ionako nije njezina posao. Tako je nakon premijere Ravelovog baleta Daphnis i Chloe , novog velikog uspjeha baleta, ali i orkestra i zbora HNK Ivana pl. Zajca, o dirigentici i intendantici riječkog kazališta pisao uvaženi glazbeni kritičar Branimir Pofuk, ne libeći se riječku dirigenticu nazvati pravom nasljednicom Ivana pl. Zajca. Nakon sjajnih opera sezonu je u svakom pogledu okrunio Ravelov balet, a pobjednička riječka ekipa ove je sezone napravila najkvalitetniji glazbeno-scenski program u Hrvatskoj, napisao je Branimir Pofuk ističući osim Nade Matošević i zasluge ravnatelja Baleta Staše Zurovca, ali i svih njegovih suradnika (scenografiju potpisuje Žorž Draušnik, kostime Katarina Radošević, svjetlo Deni Šesnić, video Marin Lukanović) na sjajnoj predstavi Daphnis i Chloe, kao i čitavog ansambla, naglašavajući posebno u naslovnim ulogama Vladimira de Freitas Rosu i Camilu Izabel Moreiru. Ali zašto u povodu baletne premijere toliko ističemo intendanticu? Zbog njezine dirigentske uloge. Njezin orkestar, čiji glazbenici čine ujedno i Riječku filharmoniju, osposobljen je ne nositi se s najtežim zadacima, nego ih izvršavati s umjetničkom superiornošću, napisao je Branimir Pofuk ističući pritom kako takvi rezultati u današnjoj hrvatskoj stvarnosti nisu nimalo lako ostvarivi. Jer da se državu pita kod nas umjetnosti na iole respektabilnoj razini već odavno ne bi bilo…Inicijativa je isključivo na samim umjetnicima. To, uglavnom, rezultira kaosom, ali i odličnim rezultatima tamo gdje se na pravom mjestu nađe dovoljno ambiciozan, talentiran, kompetentan i pošten umjetnik. Posljednja ovosezonska produkcija riječkog HNK, a nakon čitavog niza uspješnih predstava ove i prijašnjih godina, učvrstila me u uvjerenju da se upravo u riječkom HNK, koji nosi Zajčevo ime, dogodila takva sretna konstelacija s dirigenticom Nadom Matošević, koja je već tri godine i intendantica, piše Pofuk odgovarajući pritom i na pitanje zašto je  to toliko bitno za jedan grad kao što je Rijeka. Jer u mnogim gradovima veličine i značaja Rijeke, osobito u Njemačkoj, glavni kotač zamašnjak glazbeno-kulturnog života i danas čini opera, njezin orkestar i dirigent. (Branimir Pofuk, Nada Matošević kao nasljednica Ivana pl. Zajca, Jutarnji list, 27. svibnja 2010.)

 

Grad događanja

    Ili nas vole ili nas ne razumiju, parola je organizatora Hartere, najvećeg riječkog tuluma, četverodnevnog glazbenog festivala kojeg su razni portali uvrstili među deset naboljih malih festivala u Europi.  I ove je godine napunio dobrim vibracijama sve koji su ga posjetili, ali ne samo Hartera, već i mnoga druga događanja koja su zadnjih godina ispunila Rijeku i odmakla je daleko od onog nekadašnjeg dosadnog uspavanog grada.

Sjajan  Festival znanosti, najposjećeniji u Hrvatskoj, Festival malih scena, o kojem već odavno ne treba trošiti riječi, jer su odavno već potpuno suvišne, Riječke ljetne noći, Rijeka Foto Festival, nova ljetna manifestacija Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Kamovfest, pa nacionalna kazališna kuća sa sjajnom opernom sezonom, Splendid Pop – najveći predstavnici američkog pop-arta u Muzeju moderne i suvremene, izložba velikog Ive Kaline u Kortilu i još mnoge druge izložbe, Drugo more, s Nacističkim terorom nad homoseksualcima ili izložbom talijanskog umjetnika Cesarea Pietroustija čija ste djela, u tehnici ulje INA Delta 5 ili hrđa brodogradilišta 3. Maj na papiru mogli odnijeti kući, Fiumanka sa svim događanjima organiziranim oko te jedriličarske regate, dva sajma knjiga, istina jedan tek u povojima, festival hrvatskog vjerskog filma, sjajni filmovi u Art-kinu,  i još puno puno toga, sigurno smo ponekog i zaboravili nabrajajući sve događaje što su Rijeku učinili više nego zanimljivim gradom, kao što i mnogi zaborave ili ne stignu uz sve svoje obaveze posjetiti sva ta riječka događanja. To valjda uspijeva jedino riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu koji je prisutan na svim, ali zaista svim, riječkim događajima. 

Medijski vodiči koji vas savjetuju gdje danas, odnosno gdje biste mogli večeras, u Rijeci su sve duži i sve veći. Šteta što nema više one jake riječke privrede koja bi mogla sve to financijski još jače podržati. Rijeka – postao je to jedan vrlo uzbudljiv i primamljiv grad.


Profil - knjižara na tri kata. Riječki ljubitelji knjige polako su ipak došli na svoje.
Knjižare nisu izgubile utrku s krpicama i nisu istisnute iz središta Rijeke.

Knjiga

 Ima li u Rijeci mjesta za dva sajma knjiga?  Prema onome što se događalo krajem svibnja u HKD-u na Sušaku i na Gatu Karoline Riječke odgovor je pozitivan. Naime, i KIČMA i Bookfest imali su svoju publiku – brojne riječke ljubitelje knjiga.  Bookfest premijerno, KIČMA po treći put. Pitanje je samo jesu li se morali događati istovremeno, ali mjesta za obje manifestacije definitivno ima. Riječki izdavači knjiga – najplodniji u Hrvatskoj odmah nakon Zagreba – odlučili su pokazati čime raspolažu i možda je to početak zajedničke riječke izdavačke akcije. Akcije koja bi u budućnosti trebala uroditi i ponekom značajnijom knjižarom, ali i značajnijim beletrističkim naslovima koji su za sada rezervirani za jače igrače koji su sa svojim knjižarama počeli stizati u Rijeku. Na radost svih onih koji vole knjigu. Jer izgledalo je prije nekoliko godina da ćemo izgubiti utrku s krpicama i da ćemo biti potpuno istisnuti s Korza i iz centra grada nakon odlaska Mladosti i Vladimira Gortana. Ostao nam je u središtu grada tek Antikvarijat i njegovi domaćini Saša i Tomo. Ali Grad to ipak nije dopustio, stigao je  Ribook, pa VBZ, i najzadProfil s prekrasnom knjižarom na tri kata, stigli su i sajmovi knjiga, ne jedan, već dva, riječki ljubitelji knjige ipak su polako došli na svoje. I ima mjesta za svih.      

 

Gaženica

Kreće druga faza izgradnje luke . Nakon što je nasipano dvadeset hektara površine i nakon što je sagrađen 270 metara dug lukobran, počinje izgradnja cesta i ostale infrastrukture kako bi konačno 2012. godine luka primila  i prve brodove. Tako će se najzad grad osloboditi velikog broja automobila i kamiona koji s brodova moraju ulaziti u grad i stvaraju, ljeti posebice, neopisive gužve. Luka je, najzad, premještena iz grada i ovako novoizgrađena sa svom infrastrukturom imat će velik učinak na razvoj cijele regije, imat će godišnji kapacitet oko sedam milijuna putnika i zaposlit će oko tisuću ljudi. Ovo, nažalost, nije plan za riječku luku. Sve pročitano odnosi se na zadarsku luku, na premještanje luke izvan Zadra, na brzopoteznu izgradnju luke Gaženica koja je "preko noći" iznikla ni iz čega. Na ponos svih Zadrana, ali i bivšeg zadarskog gradonačelnika, aktualnog ministra mora, prometa i infrastrukture kojeg, nažalost, nije puno briga kada će se najzad kamioni pomaknuti iz središta Rijeke i kada će već izgrađena cesta D 404 najzad biti puštena u promet. Kada je već izgrađena tamo gdje je izgrađena, kada su Pećine, najelitniji dio Rijeke, pretvorene u kontejnerski terminal, kada zbog buke s tog istog terminala veći dio Sušaka više ne živi svojim nekadašnjim životom, pitanje je zašto se još uvijek ne pušta u promet famozna D 404 i zašto nitko ni za to ne odgovara? Odnosno, pitanje je zašto se i riječku kontejnersku luku nije premjestilo iz grada, zašto nije prebačena na sjeverni dio otoka Krka, zašto Rijeka nije poput Zadra dobila privilegiju premještanja kamiona iz grada, zašto se i za Rijeku, još uvijek našu najveću luku, nije našlo novca za njezin premještaj?


Nema više lučkih dizalica na riječkom lukobranu. Nema, kažu, novaca za obnovu jednog od riječkih simbola.

Dizalice

Nevjerojatno! Kako netko može i pomisliti samo tako, šutke, nečujno, oduzeti Riječanima ono što im pripada.  Jer one pripadaju nama. Lučke dizalice, o njima je riječ. U redu, vlasništvo su Luke, ali su zapravo naše. Postale su našim simbolom. Stare dizalice koje više nisu u uporabi, ali su tu oduvijek. Tako nam se barem čini. I ne može nam ih se tek tako uzeti. Ne mogu to učiniti bez suglasnosti građana ni političari, niti smiju direktori lučke uprave. Svi su oni ipak na tim svojim pozicijama dva do tri mandata, i istina – u tih desetak pa i više godina vrlo su moćni, ali kad-tad smjenjuju ih drugi. Dizalice, međutim, jer o njima je ovdje riječ, ostajale su zauvijek na riječkom lukobranu. I niti jedan  dosadašnji predsjednik Lučke uprave ili direktor Luke, kao se to nekada govorilo, niti jedna vlast, nije se usudila maknuti ih iz našeg vidokruga. I onda kada su se prestale koristiti. Sada odjednom nema novaca za njihovu restauraciju, treba ih maknuti. Nema novaca za simbol luke i za simbol Rijeke! Kao da je netko Zagrepčanima rekao kako nema više novaca za Grički top, ili  Dubrovčanima za obnovu Orlandovog stupa . I stavljaju nas pred dilemu ili maknuti dizalice ili zatvoriti lukobran. Naš lukobran na koji smo čekali desetljećima. Stavljaju nas pred izbor na koji ne pristajemo. Želimo i dalje naš lukobran – i to s dizalicama na njemu. Još donedavno su nam obećavali kako ćemo na njima moći ispijati kavu s pogledom na pučinu. Sada su nam ih maknuli. Još će nam i palme posaditi na lukobranu i na rivi!

 

CIA i potresi

Nije CIA, američka obavještajna agencija, objavila u svom izvještaju u Hrvatskoj ništa novoga, ništa od onog što i sami nismo znali. Ali nas je neugodno podsjetila da živimo na području kojeg  mogu zadesiti katastrofalni potresi. Podsjećanje, nimalo ugodno u vrijeme tužnih televizijskih slika iz Čilea i Haitija, kako živimo na vrlo aktivnom tektonskom području. Jugoistočnu Europu, naime, prema seizmološkim podacima svake minute zadesi mali potres, vrlo su aktivna područja Zadra, Dubrovnika, Stona i Zagreba, a najaktivnije je upravo naše područje – od Rijeke do Senja. Litosferna ploča, ona euroazijska, baš u hrvatskom Jadranu prelazi preko one afričke i prijete ovom našem kraju, a mogli bi, kažu znanstvenici, ostati i bez tog našeg mora. Zbog pete talijanske čizme koja se približava hrvatskoj obali tako da bi se istočna i zapadna obala Jadrana mogle u budućnosti spojiti nastave li se tektonska pomicanja. Ali, srećom, tek za pedesetak milijuna godina. Nadajmo se da će se tek tada, ako već ikada moraju, dogoditi oni prijeteći potresi koji stoje kao prijetnja Hrvatskoj u CIA-inoj priči o našoj zemlji, zemlji, kako su naveli, sa 770 tisuća muškaraca između 18 i 49 godina, sposobnih za rat, zemlji bogatoj boksitom i još nekim rudama, te s posebno istaknutih  milijun i pol telefonskih brojeva. 
 


Buka iz kafića – problem s kojim se susreću susjedi ugostiteljskih objekata. Jedna
od njih potražila je pomoć Europskog suda za ljudska prava i pobijedila.

Ljudska prava

Nije bilo druge, Riječanku Marinu nisu zaštitile ni komunalne službe, ni hrvatski sudovi, ni hrvatski političari, tek Europski sud za ljudska prava. Riječanka Marina živi u zgradi u kojoj je kafić stvarao nesnosnu buku, nije se dalo spavati, nije se dalo živjeti. Stručnjaci za buku u suradnji sa sanitarnom inspekcijom utvrdili su preveliku razinu galame, zatražili da se kafić zvučno izolira, vlasnik se oglušio, stvar je završila na sudu, ali zar još jednom ponavljati priču o hrvatskim sudovima?  Postoje, međutim, srećom, i europski sudovi i nakon osam godina borbe za svoje pravo Riječanka Marina pobijedila je na Europskom sudu za ljudska prava koji je presudio kako Hrvatska nije poduzela zadovoljavajuće mjere kako bi jamčila pravo gospođi Olui na poštivanje njezina doma i njena privatnog života, dodijelivši joj i odštetu od 15 tisuća eura koju joj Hrvatska mora isplatiti. Marina je pobijedila i pokazala put mnogima koji pate zbog istog problema – buke iz neizoliranih kafića, noćne buke iz kontejnerske luke, buke zbog loše postavljenih bukobrana sa zaobilaznice, mnogima koji su u istoj ili sličnoj situaciji kao i Marina, situaciji u kojoj im nitko ne može pomoći, i u kojoj se u svojem vlastitom stanu ne mogu od buke nigdje skloniti. Marina je pokazala put, put koji je dugačak, ali, srećom, ipak pobjedonosan.
 

Stražnica

Mislili smo da je gotovo s vremenima kada je predsjednik države sugerirao izborniku nogometne reprezentacije kojeg će napadača ili beka staviti među najboljih jedanaest. Mislili smo da je došlo vrijeme struke, vrijeme u kojoj je struka jača od politike koja se oduvijek pokušavala umiješati u sve sfere života, svuda gdje joj se to dopuštalo. I uvijek smo podržavali kada bi struka argumentima i znanjem pobijedila one koji bi zbog povlaštene pozicije u društvu pomislili kako su meritorni o svemu dati svoje mišljenje. Pa čak i stražnjici u spotu kojom se reklamira ljetna sezona na hrvatskom Jadranu. Stražnjici, ženskoj, pokrivenoj, kakvih se može vidjeti na svim svjetskim plažama, pa i izvan plaža. I razumjeli smo negodovanje kada bi se takve stražnjice u ljetnim mjesecima pojavljivale u trgovinama, muzejima, pa čak i crkvama, jer svako mjesto ima svoja pravila ponašanja i njihovo nas poštivanje razlikuje od barbara. Ali tražiti da se sekunda u kojoj se u reklamnom spotu Hrvatske turističke zajednice pojavljuje bočna strana djevojke koja ležeći uživa u ljetnom suncu negdje na Jadranu makne iz filma koji se vrti na inozemnim televizijama – to zaista ne spada u naše vrijeme. To zaista nije 21. stoljeće i to nije moderna Hrvatska. To je Hrvatska iz 90-ih godina prošlog stoljeća, to je sluganstvo struke koje je odmah poslušalo preporuku, a ne naređenje hrvatske premijerke koju je na početku njezina madata vrijedilo podržati u odluci da se bori i radi za drugačiju Hrvatsku. Ovakva preporuka, međutim, dio je one stare Hrvatske, one stare hrvatske politike bez ideje koja nas je i dovela na rub bankrota.

 

Fotografije: Dražen Šokčević               

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana