SUŠAČKA REVIJA broj 72

 


UVODNIK

      Rijeka jučer, danas, sutra. Tako bismo u nekoliko riječi mogli opisati sadržaj novog broja Sušačke revije kojeg držite u rukama. Rijeka jučer – kada je Beč favorizirao Trst kao luku u odnosu na Rijeku, ali se Rijeka ipak nije dala već je bila prava kapitalistička oaza u još uvijek uglavnom feudalnom okružju na ovim prostorima kako je to opisao naš autor Irvin Lukežić. Trgovačkim, pomorskim i industrijskim razvojem privukla je došljake iz svih europskih zemalja, pa su tako nizozemski poduzetnici baš u Rijeci vodili jednu od najvećih europskih kompanija tog doba – rafineriju šećera, čije je dionice posjedovala i sama Marija Terezija.

Danas kada je industrija skoro potpuno odselila iz Rijeke, svoju budućnost gradimo na razvoju luke, sveučilišta i energetike. I opet ne samo u korist Rijeke već i šireg okruženja, jer razvoj riječke luke jedan je od rijetkih postojećih važnih hrvatskih projekata koji bi nam mogli donijeti veliku korist. Ali moramo inzistirati na njegovoj realizaciji, jer riječka luka danas, iako je u posljednjih desetak godina na Brajdici povećala promet za 17 puta, još uvijek je daleko iza svih važnijih europskih luka. A tako će i ostati ako teritorij za razvoj luke ne budu dali i ostali. Rijeka je dala i Brajdicu i Pećine i  novu Zagrebačku obalu, ali luka traži još prostora i u Bakru za automobilski  i na Krku za još veći kontejnerski terminal. Bez tog novog prostora i bez nove nizinske pruge kojom će teret od Rijeke do Zagreba stizati za 60 minuta, a do Mađarske za dva sata još ćemo više zaostati za ostalim europskim lukama, ostat ćemo tek lučica umjesto najbržeg puta za teret od Kine do zapadne, sjeverne i srednje Europe.

Važna europska luka, snažno sveučilište u širim omjerima od hrvatskih, energetsko čvorište – to je, nadamo se, Rijeka sutra. Grad znanja u kojem već danas studira 6.000 studenata iz Rijeke, ali i 10 tisuća iz drugih dijelova Hrvatske, za koje gradimo pravi studentski grad na Trsatu na prostoru nekadašnje vojarne. Već danas tamo studiraju studenti Filozofskog, Građevinskog i Učiteljskog fakulteta, Akademije primijenjenih umjetnosti, studenti fizike, matematike, informatike, biotehnologije, već sada je u izgradnju Kampusa uloženo 650 milijuna kuna, a u drugoj fazi izgradnje na Trsat će se preseliti i studenti pomorstva, ekonomije, korisnici Sveučilišne knjižnice. To je Rijeka sutra, s Trsatom kao gradom mladih, sa snažnom lukom, s Deltom koju bi luka u dobrom dijelu prepustila gradu za izgradnju ogromnog parka koji bi spajao Sušak i zapadni dio grada Mrtvi kanal, koji će se, uspije li se realizirati projekt udruge Pro torpedo, oživjeti mnoštvom jarbola i šarenih jedara, izložbom jedrenjaka na otvorenom u kanalu u kojem su i nekad noćili jedrenjaci, zimovali brodovi bijele flote, opremali se vikinški brodovi za snimanje filmova. Filmova koji se danas sve više snimaju u Rijeci nakon potpisanog sporazuma s Hrvatskim audiovizualnim centrom što omogućuje ne samo riječkim redateljima, da fotogeničnu Rijeku prikažu na velikom platnu već i češkom redatelju Alešu Suku u filmu Kamo?, i sve nagrađivanijoj zagrebačkoj mladoj redateljici Ireni Škorić u filmu Bila je tako lijepa, i Igoru Mirkoviću i Tanji Golić i svima koji žele za scenu iskoristiti sjajan pogled na Rijeku s putničkog terminala. Takvih je svakim danom sve više, a kako ih i ne bi bilo u gradu u kojem je još tamo 1909. snimljen prvi igrani film na području današnje Hrvatske i koji je postao grad pun kulturnih događanja, pa bi ga danas teško prepoznali i zagrebački pisac Ljubo Wiesner i talijanski književnik Osvaldo Ramous koji su u svoje vrijeme pisali o Sušaku i Rijeci. Sada mi pišemo o njima, a vrijeme je bilo i da se svi zajedno prisjetimo i Antuna Depopea. Postoje ljudi koji se dogode na razmeđi vremena, zapisala je naša autorica Nataša Šegota Lah, a Antun Depope je jedan od takvih. Slikar, profesor i nadasve iznimna osoba koja je otišla kada je stizalo novo vrijeme i čija je izložba prije dva mjeseca organizirana i na Sušaku i u Crikvenici istovremeno, nakon što 24 godine nismo vidjeli njegove javno izložene radove.

To je naše jučer, danas i sutra o čemu pišemo u novom broju Sušačke revije ne ograničavajući se nikada na usko nametnute riječke granice jer bi tada ostali bez takvih poslastica kao što je marunada u Lovranu, koju je engleski tisak prošle jeseni smjestio među deset najboljih europskih gastrodestinacija, bez Gorskog kotara, bakarskih terasa koje se počinju obnavljati, bez svih onih ljepota našeg Primorja.

Nikada po mentalitetu nismo bili centralisti, uvijek smo bili otvoreni i zato smo se uvijek suprotstavljali takvom načinu razmišljanja. I zato smo još prije dvadeset godina tražili da se iskoristi riječki prometni pravac, riječka luka, da vojska na Trsatu prepusti mjesto znanosti. Ni danas još nije potpuno kasno. O svemu tome pišemo na stranicama novog broja Sušačke revije uz nadu da ćemo unatoč sve težoj gospodarskoj situaciji uspjeti razviti ono što bi nam trebalo donijeti bolju budućnost i nama i onima oko nas. Da što bolje prebrodimo sve prepreke koje će stajati pred nama u idućoj 2011. godini, te da nas i dalje čitate želi Vam

  Alen Čemeljić

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana