SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


likovna umjetnost

MONARHIJSKA RIJEKA

Igor Žic

krajem XIX. i početkom XX. Stoljeća

Da bismo shvatili složena politička i umjetnička događanja u Rijeci u razdoblju od 1868. do 1918. godine, nužno je, barem u najkraćim crtama, iznijeti važnije činjenice. Car Fanjo Josip I. došao je s osamnaest godina na prijestolje Habsburške monarhije 1848. i ostao je na tronu do smrti 1916. godine. On je davao stabilnost prostranoj, krhkoj, mnogonacionalnoj tvorevini, ali ju je istovremeno i umrtvljivao i usporavao. Uopće nije čitao novine, prezirao je električnu struju, nerado je telefonirao. Težak poraz njegove vojske od Pruske Otta von Bismarcka kod Königgrätza (Sadowe; na sjeveru Češke) 3. srpnja 1866. direktno je vodio ujedinjenju Njemačke te uspostavi Austro-Ugarske kao dvojne monarhije.

Rijeka je 1. lipnja 1867. godine formirala izaslanstvo koje će pratiti Akosa Radicsa, riječkog zastupnika u mađarskom parlamentu, na krunjenje Franje Josipa za mađarskog kralja. U delegaciji su bili: Paolo Scarpa (oženjen Marijom von Bruck, kćerkom ministra financija Karla von Brucka), Antonio Randić, Gašpar Matković, Sigismund Cohen i gradonačelnik Antonio de Verneda. Krunjenje je bilo 8. lipnja 1867., a car i kralj Franjo Josip primio je 10. lipnja riječku delegaciju kao jedinu koja je došla iz Hrvatske. Izaslanici su mu predali grumen zemlje iskopan ispod Gradskog tornja.

Nakon Austro-ugarske nagodbe, koju su 1867. potpisali car Franjo Josip I. i Ferenc Deák, Hrvatski sabor prihvatio je Hrvatsko-ugarsku nagodbu 24. rujna 1868. i time je Rijeka potpala izravno pod Mađarsku, pod kojom će, provizorno, ostati sve do propasti Monarhije 1918. godine. Tako je Rijeka postala mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski(!). Grof Jozseph Zichy, prvi nagodbeni guverner Rijeke, instaliran je 10. kolovoza 1870. godine. Sjedište mu je bilo u staroj, skromnoj, jednokatnoj Guvernerovoj palači, smještenoj između palača Vranyczany i Zmaić (nasred današnjeg Jadranskog trga), s elegantnim parkom koji ju je odvajao od morske obale.

Za gradonačelnika Rijeke izabran je 3. studenog 1872. godine Giovanni de Ciotta, vojni građevinski inženjer, koji će tu dužnost obnašati izuzetno uspješno sve do 1896. godine. 

Ključni problemi tog razdoblja bili su povezivanje Rijeke željeznicom s Bečom i Budimpeštom, što je ostvareno 1873., te podizanje nove velike luke, što je bio višegodišnji projekt ozbiljnije započet 1871. godine po projektu Hilariona Pascala (projektanta luka u Marseilleu i Trstu).

Godine 1874. dovršeni su novi veliki hoteli Europa, na obali, čiju je gradnju finacirao Josip Gorup, najbogatiji Slovenac Monarhije, te Hôtel de la Ville, uz provizornu željezničku stanicu. Gradonačelnik Giovanni de Ciotta, oženjen Natalijom, udovicom Pietra Scarpe te uglednom književnicom na njemačkom jeziku, pokušavao je brzo rastućoj luci dati jedan novi sjaj. Monumentalizaciju grada započeo je nadogradnjom i obnovom svog sjedišta, odnosno Municipija (danas Kanal Ri).

U decentnoj velikoj vijećnici bile su odmah izložene tri velike slike koje je izveo Giovanni Simonetti: Andrija Ljudevit Adamić (1864.), Car Franjo Josip I. (1865., izgubljeno), te Iginio Scarpa (1866.). Taj prvi ozbiljni riječki slikar–dekorater, školovan na Akademiji u Veneciji, izveo je, znatno ranije, za Municipij i manje portrete Car Ferdinand V. (1841) i Car Ferdinand II. (1842.), dok je za Riječku županiju, smještenu u palači Zmaić na obali, izveo monumentalne portrete Velikog župana Bartola Benedikta Zmaića i njegove žene Ane Zmaić (svaki 230x157 cm, 1869.).  

Sljedeći umjetnik koji je trebao postati ilustrator i dekorater blistave Rijeke bio je slikar Emanule Gallico. Studirao je na venecijanskoj Akademiji i potom radio kao docent na tršćanskoj školi crtanja. S Rijekom ga je povezao tršćanski arhitekt Giacomo Zammattio. Tu je boravio u više navrata između 1878. i 1884. godine, vodeći tečajeve crtanja i slikanja.  

Kao što je bilo uobičajeno u to doba, izlagao je u trgovinama Jerouschega (1878.), Kunasza (1882.), Breisacha (1884.), i to uglavnom portrete istaknutih ličnosti: gradonačelnika Giovannija de Ciotte (1875.), gradonačelnika Ernesta de Vernede (1875.), Minaka, Scarpe, Stanka Dall'Aste, kapetana Pajkurića, Ignazija de Zaccarije, F. Jeschela, grofa Augusta Zichyja (1883.), Antona Simonića (1885.)... Portreti dva riječka nagodbena gradonačelnika, Vernede i Ciotte, bili su izrađeni za Municipij

Slikao je i pejsaže i oltarne slike. Za crkvu u Pehlinu naslikao je i darovao oltarnu sliku Sveta Jelena (1882.), a za katedralu u Senju Svetu Anu. Bavio se i restauracijom slika. Riječ je o discipliniranom slikaru bez jasno izraženih karakteristika, čiji je akademizam bez prave svježine.

...

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana