Industrijska propast Rijeke turobna je sadašnjost koju više nitko ne bi smio ignorirati. Od usluga, turizma, prometa i trgovine ne može se živjeti i promjena koncepcije razvoja cijele riječke regije nameće se kao neminovnost. Nažalost, lakih i brzih rješenja nema na vidiku, ali je promjena prijeko potrebna kako bismo sutra možda ipak živjeli nešto bolje, imali radna mjesta i plaće za solidan život.
Danas je industrijska Rijeka ostala na svega dvije tvrtke koje se bave proizvodnom djelatnosti. Riječ je o Brodogradilištu 3. maj, koji je svojevrsni relikt prošlosti, i Jadranskom galenskom laboratoriju, koji spada u farmaceutsku industriju. Sva ostala proizvodna djelatnost više ne postoji. Metalci se u jedinom riječkom škveru bore za goli život, a JGL predstavlja rijetku iznimku tvrtke koja svoj opstanak na tržištu traži u modernoj i sofisticiranoj proizvodnji. Između te dvije tvrtke zjapi ogromna praznina, koja se nije dogodila slučajno, već je posljedica urušavanja industrijske Rijeke, koje traje već gotovo tri desetljeća. 
Rijeka u Europsku uniju ulazi kao grad koji više ni u Hrvatskoj nema neku važniju lidersku poziciju u gospodarstvu jer se prema visini prihoda u 2010. godini samo 15-ak od 500 najvećih tvrtki u Hrvatskoj nalazi u Rijeci. Nažalost, Rijeka uskoro neće biti lider ni u Primorsko-goranskoj županiji, jer od 30 najvećih tvrtki PGŽ-a njih 16 nije iz Rijeke, a statistika bi bila i daleko gora da nema državnih tvrtki koje su ipak uspjele preživjeti izlaz iz socijalizma kao što su spomenuti 3. maj, Luka Rijeka i Jadrolinija. Među 30 najvećih PGŽ – tvrtki njih 12 bavi se trgovinom, a još 11 pruža razne usluge, najviše u prijevozu roba i putnika, pretovaru robe, gradnji objekata, hotelskom smještaju, marinama itd. Jedna novinska kuća i jedna tvrtka u proizvodnji kruha i kolača spadaju u specifične proizvodne djelatnosti, pa ih u kontekstu dodane vrijednosti ne treba previše uzimati u obzir. Preostaju tri brodogradilišta, koja su posebna priča i izuzev Viktor Lenca spadaju u tvrtke s neizvjesnom budućnosti, pored čega među proizvođače još ulaze čabarski Finvest s preradom drva i proizvodnjom ostalog namještaja, i Dioki s velikim gubicima, gdje radnici nisu primili četiri plaće, a pogoni stoje već šest mjeseci.
Ono što se događalo u propadanju gospodarstva Rijeke najbolje opisuju brojke, odnosno realne procjene da je u Rijeci u zadnjih 20-ak godina izgubljeno oko 30.000 radnih mjesta, mnoga od njih upravo u djelatnostima proizvodnje, koja je vrlo teško ponovo vratiti. Između ostalih nepovratno su nestali Croatia Line (bivša Jugolinija) s oko 3.000 zaposlenih i više od 50 brodova u floti koji su povezivali Rijeku sa svim svjetskim kontinentima. Isto vrijedi i za prateću metalnu industriju koja se naslanjala na brodogradnju, kao što su Rikard Benčić, Vulkan i Torpedo u kojima je radilo gotovo 4.000 ljudi. Još tri do četiri tisuće radnih mjesta ugasilo se u Harteri, Tvornici konopa i Brodomaterijalu. Građevinski div GP Primorje, gdje je u najboljim vremenima radilo gotovo 9.000 ljudi, također je nestao. Prodana je Riječka banka, koja više nema osnovni cilj zbog kojeg je osnovana, a to je potpora razvoju riječkog gospodarstva, te predstavlja samo još jednu komercijalnu banku u nizu.
Oni koji su preživjeli također su drastično rezali broj radnih mjesta, pa je tako 3. maj sa »socijalističkih« 7.000 radnika došao do aktualnih oko 3.000 zaposlenih u cijelom sustavu. Luka Rijeka je od 7.000 zaposlenih sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća došla na sadašnjih oko 800 radnika.
Isti trendovi nastavljeni su i u novom mileniju, iako u posljednjih desetak godina u Rijeci više nisu propadala tako velika poduzeća kao u prethodnom desetljeću iz jednog jednostavnog razloga – više ih gotovo nije ni bilo. Primjerice, Ina u Rijeci danas broji jedva stotinjak ljudi, ugašeni su ili su odselili iz Rijeke: Adriainspekt, Elektromaterijal, Elektroluks, Magma, dio HT-a i Hrvatske pošte, jer su dobar dio radnih mjesta premjestili iz Rijeke. Brand Lero sa 80-ak radnih mjesta i proizvodni pogoni Istravina odlaze s Gornje Vežice, preseljena je iz Rijeke i tvornica RIO na Kukuljanovo, u tijeku je stečajni postupak Transadrije u kojem je s brojke od 400 zaposlenih nekad ugledna i moćna tvrtka spala na stotinjak radnika. Nedavno su iz Hotela Bonavia morali otići prekobrojni, a riječ je o 19 djelatnika, uglavnom kuhara i konobara. Zoranu Maržiću oduzeta je zbog neplaćanja koncesija na Putničkom terminalu riječke luke, koji je do daljnjega zaključan. Nažalost, u ove dvije sezone od otvorenja nova obala i zgrada na Molo longu nije donijela neki bitniji razvoj putničkog prometa jer niti jedan cruisier u riječku luku nije došao, pa je sve i dalje ostalo na prometu katamarana te povremenom dolasku brodova Jadrolinije na dužobalnoj liniji Rijeka–Split–Dubrovnik, koja je nažalost ocijenjena neperspektivnom, te je ukinuta u zimskom razdoblju.