SUŠAČKA REVIJA broj 78/79

 


parkovi

RIJEČKI PARKOVI & SPOMENICI

Igor Žic

NADVOJVODSKI PARK

Prvi riječki park kojeg se sjećam bio je Park Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta), koji se strmo uspinjao od impresivnog kamenog podzida ulice Žrtava fašizma ka Kozali. Tamo me je od 1963., dakle kad sam imao samo dvije godine, šetao djed Ivo, koji je radio u Historijskom arhivu, svojevremeno vili nadvojvode Josipa. Zapravo cijeli taj park nastao je kao dokoni hir bratića moćnog cara Franje Josipa, koji je svoje dane na Kvarneru kratio sadnjom biljaka i pisanjem knjiga o mađarskim Ciganima.

Godine 1882. nadvojvoda, sa suprugom Klotildom, dolazi živjeti u Rijeku i otkupljuje vilu baruna Vranyczanyja. Razlog za doseljenje bila je nepoželjnost nadvojvode u Beču i njegova potreba da bude u ugarskom dijelu Monarhije, a, opet, dovoljno blizu Dvora – koji je odabrao Opatiju za svoje zimovalište.

Kao vrsni botaničar podigao je park veličine 52.700 m2 ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.

U njegovim najblistavijim danima, krajem XIX. stoljeća, nadvojvodski park poetično je opisao Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac (Zagreb,1853.-1921.), autor očaravajućih knjiga: Lijepa naša domovina (1891.-1893.), Hrvatsko primorje (1891.), Gorski kotar (1898.), Lika i Plitvička jezera (1900.), Na Kvarnerskim otocima (2003.) te Stari Zagreb (I-II, 2008.). Tako je svojim okom iskusnog prirodoslovca zabilježio:

Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe, silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje  samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan! (Hirc, D.: Hrvatsko primorje, Zagreb, 1891., str. 44)


Pogled s Vidikovca prema Krku

O tom velikom zahvatu, u kojem mu je pomagao građevinar Isidor Wauchning, nadvojvoda Josip napisao je rad Essais d'aclimation des plantes à Fiume.

Druga njegova velika strast bili su Cigani. Njihova muzika ga je oduševljavala, naučio je njihov jezik i čak napisao jedinstvenu gramatiku istog. Zbog toga je bio prozvan ciganskim kraljem. Vrlo nekonvencionalna ponašanja, znao je osobno odlaziti na tržnicu i sam odabirati namirnice. Riječani su ga voljeli i obično govorili o njemu kao sior Prinzipe, a on se odužio prisustvujući svim važnijim društvenim događajima. Zgradu u kojoj je živio, a koju je podigla ugledna obitelj Androca još oko 1700. godine, bitno je povećao i monumentalizirao. Taj je posao bio povjeren riječkom arhitektu Raffaelu Cullottiju 1892. godine.

 Prvog svjetskog rata. Godine 1926. vila je bila temeljito obnovljena, s ciljem da služi svečanim primanjima, pa su nabavljeni veliki portreti kralja Vittoria Emanuela III. i Benita Mussolinija. U zgradu su smješteni Gradska knjižnica, Državni arhiv te Gradski muzej. Muzej je bio smješten na drugom katu i imao je četiri prostorije: s izlošcima suvremene talijanske umjetnosti, povijesnim eksponatima te dvoranu posvećenu D'Annunziju. Kasnije dobiva i stalni postav arheologije u prizemlju.

Paolo Santarcangeli (izvorno Pal Schweitzer), najvažniji riječki pisac među esulima, ostavio je dopadljivih redaka u svojoj autobiografskoj knjizi Luka obezglavljena orla o tadašnjoj knjižnici koju je godinama vodio zaboravljeni pjesnik i prevoditelj Pietro Pillepich i parku oko nje.

Baš u toj sam knjižnici učio, poglavito pripremao maturalni ispit, ustajući u četiri ili pet sati ujutro, sa strašnim naporom, koji još i dan danas pamtim. No, u to doba buđenja i svježine, ptice se nisu dosađivale. Dosađivao sam se ja zbog školske lektire i radije sam slušao promjenjivu varijaciju pjeva slavuja, kojih je tamo u krošnjama drveća bilo mnogo, pa sam nastojao zapamtiti njihove različite cadenze ili ih oponašati zviždeći, sve u nadi da će se odazvati na moj pjev; koji put sam čak bio pokušao – uzalud – zabilježiti te glasove na notnom papiru koji sam uvijek nosio sa sobom.

Park je i poslije bio poprište i svjedok mojih prvih ljubavnih sastanaka, gdje je svaki poljubac i svaki i najmanji napredak mojih ruku pod suknjom bio popraćen novim i drukčijim otkucajem srca, a djevojke su me, nervozne i zgrožene na klupi, molile da držim ruke tamo gdje im je mjesto, a možda su ipak od mene očekivale nešto više odvažnosti, poduzetnosti i drskosti, koje mi nisu bile odlika. (Santarcangeli, P.: Luka obezglavljena orla, Rijeka, 2010., str. 44)

U parku je gradonačelnik Riccardo Gigante okupio 1934. godine niz kamenih spomenika, do tada razasutih na raznim lokacijama, s ciljem formiranja lapidarija. Park je još 1926. presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha, djelo venecijanskog kipara Angela Franca (1887.-1961.). Bista je već dugo u depou Pomorskog i povijesnog muzeja.

Naravno, meni je sve to tada bilo nepoznato – ja sam samo pokušavao trčati po šljunčanim stazama koje su nepredvidivo krivudale između bujnog zelenila, bez odviše padova. To su mi bile godine oguljenih koljena. Sam Historijski arhiv imao mi je težak miris prašine i pljesnive vlage i nije mi bio naročito simpatičan. Djed je bio rezigniran, ali s puno razumijevanja za moja krajnje pojednostavljena pitanja. Ja sam već tada sve razumio o životu – naravno, na onaj način kako to djeca razumiju. Sjećam se i labuda koji su plivali jezercem, kao ostatak malog zološkog vrta, ukinutog 1962. godine, posve skromnog Prirodoslovnog muzeja.

TRSATSKA GRADINA

Dosta godina potom, tijekom jednog obilaska Beča, razgledao sam spektakularnu izložbu o dinosaurusima u Naturhistorisches Museum i sve je bilo neusporedivo veće no u Rijeci. Čak i trik da se Prirodoslovni i Povijesno-umjetnički muzej odražavaju jedan u drugom bio je očaravajuće velegradski!

Nedaleko tih muzeja Anton Dominik von Fernkorn izveo je ogromne konjaničke spomenike nadvojvodi Karlu i princu Eugenu Savojskom na Heldenplatzu. Isti umjetnik, najveći kipar konjanika u XIX. stoljeću, ostvario je za feldmaršala Lavala Nugenta četiri skulpture Zmaj – dva za Bosiljevo i dva za Trsat. Trsatske zmajeve izveo je 1863.-1864. i postavio ih je ispred grobnice Mir junaka u davnašnjem frankopanskom kaštelu. Oni su trebali sačuvati mir u muzejsko-mauzolejskom prostoru, tada ispunjenom romantičnom melankolijom.

O malom parku u trsatskom kaštelu ostavio je svjedočanstvo 1886. Julije Janković, profesor povijesti na riječkoj gimnaziji.

Prošav izpod prve iztočne kule, eto nas u nutarnjem dielu kaštela. Baciv pogled po otom čarobnom prostoru, opazimo na jednom, da je cieli prostor opet trostruka terasa. Južna iztočna kula je najniža. Od ove vodi ravno prema zapadu debeo zid, koji je nekoć visok bio, prema drugoj južno-zapadnoj kuli, danas sasvim sniženoj i od nutarnje strane odsječenoj. Ovdje bijahu smješteni topovi za obranu kaštela s južne strane. Donja terasa jest danas vrt, te svršava napram drugoj sjevernijoj terasi zidom, nekoć pećinom i špiljom, kojom se je moglo za slučaj prieke nužde pred neprijateljem iz kaštela pobjeći. Špilja vodi ravno dolje na Lujzinsku cestu. Blizu špilje bio je i zatvor i to prava tamnica, u koju su gospoda bacala s gore uhapšenike. Nad zatvorom je danas kapela.

Srednja terasa jest liep čistac. Spreda vidimo sa svake strane po jedan visoki stup. Onaj desni imade povjestnu važnost. Bio je naime postavljen blizu Marenga, na spomen ondje god. 1800, izvojevane pobjede Napolena Bonaparte, konsula franceske republike...

...Tankovrhe ciprese, gusti ružmarin, male smreke, raznocviete ruže, bršljan i vinika; ulaz u špilju i uzu, poviš u sredini starolika dvorska crkvica, a sa strane visoke kule, stvaraju čarobnu sliku, koju ma stoput gledali, stoput će se militi. Ovakva slika grada uz tišinu prekidanu jedinom pjevom slavuja, nuka čovjeka, da pomisli na starodrevne bajne – 'al valjda zaklete dvorove -? (Janković, J.: Nekoliko crtica iz sadašnjosti i prošlosti Trsata, Zagreb, 1886., str. 19, 21)

Napoleonov stup odnijela je talijanska vojska poslije Prvog svjetskog rata i tako je Rijeka izgubila jedan u nizu važnih spomenika. Godine 1937. po malom parku oronulog kaštela koračala je Rebecca West, književnica i dugogodišnja ljubavnica svjetski slavnog književnika H. G. Wellsa. O svom putovanju ostavila je obiman, prekrasno napisan, no uglavnom nepouzdan i tendenciozan putopis Crno janje i sivi sokol (1941.).

Bilo nas je sedam u maloj grupi koja je pošla da razgleda dvorac Frankopana: nas dvoje, jedan srednjovječni Francuz sa plavokosom ženom koja je morala biti sopran. Njemac i Njemica na bračnom putovanju izmučeni i iznervirani, što se Njemcima danas često dešava u kontaktu sa strancima, i još jedan privlačan tamnoputi mladić, Dalmatinac, koji je pošao na odmor sa južnijeg djela jadranske obale, koji se od nas rano odvojio i koga smo povremeno viđali iz daljine kao siluetu, na ivici zaobljene kule, koju smo obišli, ili kao sjenku koja je gazila po trnjištu na ulazu u tamnice. Na njega smo sasvim zaboravili kada smo se našli u čudu pred grobnicom, unutar zidina dvorca, koju je početkom XIX. stoljeća podigao austrijski general irskog porijekla, maršal Nugent. Nugenti su imali običaj, poput Engleza koji žive na Karibima i ranih doseljenika u južnim američkim državama, da sahranjuju svoje mrtve na svom zemljištu. Ali dok su ti drugi iseljenici sahranjivali mrtve u svojim vrtovima, Nugenti su svoje mrtve uzidali u niše na zidinama, postavivši kovčege uspravno iznad zemlje i pokrivši ih mramornim pločama.

To me je zbunilo. Jedini ljudi za koje sam ikad čula da su sahranjivali uspravno iznad zemlje bili su drevni Irci, koji su misleći stalno jedno te isto, željeli da ih sudnji dan zatekne spremne za suočavanje s neprijateljem. Ali Nugenti su porijeklom Englezi i nisu ni vidjeli Irsku sve do vladavine kraljice Elizabete. (West, R.: Crno janje i sivi sokol, Sarajevo, 1989., str. 82-83)

Po obnovljenom Trsatu šetao me je otac ranih šezdesetih godina, a tu je negdje bio i Branko Fučić, uvijek podjednako jezičav i grintav, zaljubljen u lijepe žene i dobro vino. On mi je pričao nešto o trsatskim Zmajevima, no mene su oni samo plašili i podsjećali na prijeteću neprozirnost noći. Meni je tih godina, kao i nekad Jankoviću, trsatski kaštel bio poput bajkovita dvorca iz kojeg je vlasnik otišao tek na koj dan, no u koji će se sigurno vratiti. Nažalost, to se nikad nije dogodilo, pa je park oko kaštela postao boćarski, izgubivši s vremenom bilo kakve dvorske elemente!

S najviše, Rimske kule pružao se prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, na onu optimističnu Rijeku koja je šezdesetih godina doživljavala posljednji veliki ekonomski uspon. Grad je ponekad zaklanjao smog, a Rječina je postajala crvenkasto-smeđa zbog otpada iz klaonice Mesokombinata, no nekako se ipak išlo naprijed...                                                                                                        Nekom zgodom je u nekadašnjoj muzejskoj kuli svirao sastav Magnifico, makedonski Meksikanci, i odjednom je povijest postala nešto bučno, raspjevano i sladunjavo. Na ovim prostorima ona je vrlo često upravo takva! Još uvijek negdje imam potpisanu fotografiju simapatičnih glazbenika.

PARK NA MLAKI

Gradom se razlio pomalo naivni optimizam šezdesetih godina, ojačan prvim većim grupama stranih turista i masovnijim odlascima u Trst. U njegovom sasvim drugom dijelu nastavilo se moje odrastanje.

U parku na Mlaki, koji je, također, nastao na ranijem prostoru još jedne vile vrlo bogate obitelji Vranyczany, a koji je projektirao 1874. dr. Filibert Bazarig, po sugestijama gradonačelnika Giovannija de Ciotte, zbila se, za mene, jedna važna epizoda. Bili smo u obiteljskom posjetu kod profesora Žarka Benkovića, nesuđenog franjevca koji se, shvativši promijenjene društvene okolnosti, ipak opredijelio za studij sociologije. No, doktorirao je na bogumilima, koji su u Bosni postavili duhovne temelje na kojima su franjevci podigli svoju kulturu. Teško je pobjeći od samog sebe.

Upravo to sam i ja, tada u dobi od četiri godine, pokušao. Naime, kad smo, već u smiraj ljetnog dana krenuli pješice od Benkovićeve kuće na Podmurvicama ka Mlaki, ja sam otrčao. Bio sam brz, prebrz za roditelje, i skrenuo sam u park koji me je oduševljavao svojom veličinom i zagonetnošću. Zaustavio sam se na dječjem igralištu, privučen toboganom i ljuljačkama. Osjećaj slobode, kojem ljudi tako često teže, a tako rijetko uspijevaju doseći, posve me je ispunio i vjerovao sam da sam najsretnija osoba na svijetu. No mrak je postao gušći, a roditelji me nisu našli. U jednom trenutku shvatio sam da sam ostao sam, ali da Mlakom prolazi tisuće ljudi koji su su vraćali s utakmice nogometnog kluba Rijeka. Netko je uočio da sam bez pratnje, pozvao je obližnjeg policijaca i tako je (sretno?!?) završio moj prvi bijeg od kuće.

O istom parku, koji se sastoji od tri terase i obuhvaća površinu od 37.000 m2, Hirc je ostavio nekoliko nadahnutih redaka, koji nam ga približavaju u suton tromog i temeljitog devetnaestog stoljeća.

Nu i Cecilinovo vriedno je na Rieci posjetiti; svaki dan polaze tamo kola i voze za jeftinu cienu. U ovom je perivoju lovorika tako na gusto porasla, da se čovjek izmedju crnih stabala ne može provući. Mjeseca travnja tisuće se cvietaka iztiče medju tamnim lišćem dočim na okolo cvatu suručice, pavenke, ružmarin i mnogo južno bilje. Ugodne puteljke, obrubljene kamenjem, ukrasuju modrocvjete pavunike, dočim zamašne hrastove povija bršljan.

Uz puteljke smještene su i klupe ili je sjedalo u pećinu uklesano, a najugodnije je u lovornjaku, gdje je debela hladovina i svjež, miomirisan dah, Ovdje si osamljen, to je mjestance koje ljubovnici rado traže, te se u toj polutami miluju i dragaju, no to je mjesto kamo takodjer slavuljevi biglisaji dopiru. (Hirc: 1891., str. 44)

Hircovo Cecilinovo već je odavno izgubljen toponim. Riječ je o prostoru oko nekadašnje crkve sv. Cecilije, na lokalitetu Mlaka, zapadno od Podpinjola, od obale do stare ceste za Trst. Naziv se javlja u dokumentima iz  XV. stoljeća. Glavni posjednik na tom prostoru bio je samostan augustinaca, kojem je pripadala i crkvica. Po ukidanju augustinskog reda 1788. godine izgubila je crkva sv. Cecilije svoje dotacije, te je 1789. godine zatvorena. Neko je vijeme služila kao skladište, da bi potom bila restaurirana na trošak općine, te su u nju preneseni oltar, zvono i drugi predmeti iz srušene kapele sv. Andrije. Otvorena je ponovo pod nazivom Sv. Andrija, 22. listopada 1876. godine.

Park na Mlaki dugo je bio poznat kao Giardino Pubblico, odnosno Javni park i bio je centar nedjeljnog društvenog života Riječana. Cijele obitelji dolazile su kočijama, pješice ili tramvajem u onom vremenu neizvjesnog mira, uoči Prvog svjetskog rata.

No, kad bi utihnuo smijeh, taj engleski park, posve nalik šumi, dobio bi prijeteće obrise. Upravo zbog mračnih staza tamo su se nekoliko godina skupljali članovi riječkog anarhističkog udruženja Cefas, o čemu je sačuvano svjedočanstvo književnika i političara Mije Radoševića.

Dobro se sjećam kako nam je Josip Baričević u Giardino Pubblico na Rijeci, po kiši podastirao tajni raport o bakarskom Cefasu. A sjećam se i toga, kako smo drugi dan govorili o lumpaciji, jer smo s Baričevićem skresali nekoliko – limunada.

Po kiši.

I Cefas se razvijao dalje. Nekoji su kolege otišli po drugim gimnazijama i tako se je revolucionarna propaganda širila ispod zemlje. I Janko Polić Kamov je otišao sa Sušaka. Zavadio se s profesorom njemačkog jezika, svađa je poprimila konkretne forme i on je radi svoje nepopustljivosti otjeran sa sušačke gimnazije…

I kao takav, jedna golema i snažna hipertrofija energije, mladosti, vjere i zanosa, otišao je da organizira i proširi Cefas u Senju.

A tu je moj Janko, sve do sada pobožni Janko, postao - liberalac. A Cefas je unatoč svog anarhizma bio čisto, izrazito, kršćansko, čak katoličko dijete i poduzeće. (Radošević, M.: Janko Polić Kamov, Savremnik, br. 10, Zagreb, 1910., str. 738)

Kako je Cefas jedno vrijeme posve zaokupljao Kamova, nužno je objasniti što zapravo znači to ime. Cefas je Kefa, odnosno Stijena, odnosno Petar kao oslonac Kristove crkve. Zašto su se mladi članovi tog udruženja – Radošević, Baričević, Polić – okupljali u riječkom parku na Mlaki? Osim što je to bilo omiljeno riječko šetalište, taj raskošni park davao je svojim gustim raslinjem jedan ugođaj tajanstvenog i skrovitog mjesta. Osim toga u parku je bila bista carice Elizabete, lijepe žene cara Franje Josipa, koju su anarhisti ubili 1898. godine, iako se nikad nije bavila politikom. Ima li boljeg mjesta za anarhističko-katoličke zavjere uz bistu lijepe, tragične žene?

Cefas se raspao tijekom ljeta 1901. godine, prilikom najvećeg okupljanja članova, kad se trebao jasno formulirati njegov cilj. Osnovne dileme prisutnih bile su teološke prirode – odnos prema Bogu!

Uz park je vezana i prva velika riječka proslava Prvog svibnja – simbola borbe za radnička prava. Već 1904. godine u parku su se okupile tisuće radnika i potom u dugoj povorci otišle do starog Teatra Fenice, gdje su se držali govori.

Mlaka je bila izazov i za treće udruženje, odnosno za Giovine Fiume (Mladu Rijeku). U obližnjem parku stare vile Lorenza Ciotte to iredentističko udruženje podiglo je 1910. godine, povodom petogodišnjice svog postojanja, veliki spomenik Danteu, koji je izveo samouki skulptor Giovanni Marussig. Kako je društvo poduzelo 1908. i 1911. dva velika hodočašća na Danteov grob u Ravennu, kao otvoreni iskaz težnje Italiji, mađarski guverner zabranio je Mladu Rijeku 1912. godine, a ubrzo je bio uklonjen i spomenik velikog talijanskog pjesnika.

Upravo iz tog sve zlokobnijeg vremena ostavio je svjedočanstvo Guido Depoli u svojoj lijepoj knjizi Guida di Fiume e dei suoi monti (Vodič Rijeke i njenih brda) iz 1913. godine.

Park, koji je u općinskom vlasništvu, zaprema 37.000 m2; donji dio je izveden u engleskom stilu i ispunjen rijetkim biljkama, a u gornjem dijelu očuvana je drevna šuma lovora, kroz koju vode sjenovite, krivudave staze, mirne i primjerene za sanjare. Dva veća otvorena prostora, nalik trgovima, služe djeci za igru, a jedna gostionica je na raspolaganju onima koji se žele osvježiti; postoji i mali natkriveni prostor u kojem svake nedjelje, za ljepšeg dijela godine, svira glazba. Na zapadnom rubu parka nalazi se ženska gradska škola i sirotište Klotilda; u blizini, na rubu potoka nalazi se drevna crkvica sv. Cecilije koju je još Hugon Devinski donirao augustincima u XIV. stoljeću; godine 1876. iz srušene kapelice sv. Andrije ovamo je prenesen oltar s bizantskom madonom i zvono s natpisom: Anno MCCCVIII (1308. godina). Kod gornjeg ulaza u park, u Tršćanskoj ulici (Vukovarska), općina je podigla gradsku školu (Gelsi), koja bi trebala poslužiti kao predložak za slične gradnje, sa svime što traže nove higijenske norme, uključujući centralno grijanje i kupaonicu. (str. 88)

Danas kroz isti park znam prolaziti sa svojim malim shih-tzuom, tražeći mu primjereno pasje društvo. Nalazim dosta različitih četveronožaca, koji sve ispunjavaju lavežom i trkom. Tu su i, znatno tiši, brojni umirovljenici koji, za lijepih dana, sjede na klupama i sjetno se prisjećaju svoje jučerašnjice... Djeca su postala rijetkost, a glazbe nema već odavno. Ponekad zastanem pred pećinom s Mustaccioneom (Brkajlijom), koji neutješno riga vodu u mali bazen. Taj zanimljivi ostatak stare fontane s Korza na ovom je mjestu od 1934. godine – zahvaljujući već spomenutom gradonačelniku Riccardu Giganteu i njegovoj ljubavi prema riječkoj prošlosti.

Mlaka zaziva još spomeničkih emocija. Nakon anektiranja Rijeke Italiji osnivaju se u gradu nove župe, pa je tako 13. siječnja 1924. osnovana župa Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u kapeli ubožnice braće Branchetta (Medicinski fakultet). Jedan projekt za novu crkvu izradio je riječki arhitekt Bruno Angheben oko 1940. i po njemu je bilo predviđeno da se crkva gradi u blizini željezničke stanice, gdje je sada mali park dr. Vinka Frančiškovića.

Poslije travanjskog rata 1941. godine, počeo se intenzivno prikupljati novac za gradnju crkve na Mlaki, na samom rubu parka. Na natječaj su se javila četiri arhitekta, a izabran je projekt Virgilia Vallota, autora nove željezničke stanice u Veneciji.  Bila je riječ o modernističkoj građevini koja je sjedinila starokršćansku i romaničku tradiciju. Jedino obogaćenje unutrašnjosti trebao je biti mozaik inspiriran mozaicima iz Torcella, s prikazom Krista Otkupitelja na prijestolju. Kako je projekt bio odviše ambiciozan, odlučeno je da se izgradi samo glavni brod i oltar, a nije dovršen ni visoki zvonik kroz koji se ulazilo u crkvu. Crkva je bila privedena funkciji, no dignuta je u zrak 4. studenog 1949. godine jer su gradski političari smatrali da je odviše vezana uz fašizam. Uz njene temelje danas ide Zvonimirova ulica... 

TRSATSKI PARK

Moje obrazovanje – započeto prvim razredom u osnovnoj školi Brusić, danas Brajda – nastavilo se s druge strane Rječine, na Vojaku. Sam toponim označava goli vrh brda – Goljak. Školu pamtim po zastrašujuće velikom broju đaka i po nizu dragih profesora. Odmah na školska igrališta nadovezivalo se groblje, a na njega veliki park.

Trsatski park nastao je na inicijativu gradonačelnika Sušaka Jurja Kučića 1926. godine. Arhitektonski projekt na prostoru površine  33.500 m2 izradio je ugledni građevinar Zlatko Prikril 1927. a hortikulturalno uređenje bilo je povjereno Josipu Kulfaneku.

On je po završetku srednje hortikulturalne škole u rodnoj Čehoslovačkoj došao 1921. godine u Karlovac, a 1926. na Sušak. U prvo vrijeme radio je kao službenik u Gradskom poglavarstvu. Njegovo životno djelo bilo je uređenje Trsatskog parka, na čemu je radio od 1926. do 1940. godine. U svom je radu stvorio prepoznatljiv stil koji se temeljio na poštivanju i korištenju domaćeg raslinja. Osim Trsatskog parka sređivao je sve parkove i drvorede na Sušaku do 1941. godine. Krajem tridesetih godina park je proširen za još 11.500 m, pa je ukupne površine od 45.000 m2. Od 1951. do 1957., po projektu Zdenka Kolacija i Zdenka Sile, na najvišem platou sagrađena je spomen-kosturnica.

Upravo ta spomen-kosturnica, jedan od dojmljivijih riječkih spomenika, istovremeno sugestivan po ideji stilizirane kamene zastave koja se izdiže iz zemlje, u kojoj je dostojanstvena, kružna memorijalna grobnica, bila je jedan od ciljeva naših kratkih školskih izleta. U prostoru grobnice bili smo, instinktivno, posve tihi i slušali smo nastavnicu koja je pričala stvari koje nismo baš posve razumjeli.

Kad sam nastavio školovanje u Prvoj riječkoj gimnaziji, u ovaj park počeo sam dolaziti s prijateljima koji su imali pse. Hrvojeva irska seterica Asna bila je dobar razlog za prolazak kroz park i odlazak sve do Fratarskog, odakle se pružao čudesan pogled na grad. Sanjinov afganistanski hrt često je išao svojim putem i pokazivao je začuđujuću tvrdoglavost. Oliverova doga bila je, pak, odviše krvoločna u stalnoj potrazi za nesretnim mačkama...

Po tom parku znao sam se voziti i biciklom, nerijetko uz ozbiljne padove zbog kočenja na šljunku. Nakon jednog od tih padova, opasnog i bolnog, jednostavno sam se ostavio biciklizma...

Dio Fratarskog danas je parkiralište, a ljepši dio postao je Kalvarija, koja se tek uređuje na tragu vizija patera Emanuela Hoška i – još i više! – patera Serafina Sabola, koji su Trsatu uspjeli vratiti ponešto od njegove drevne mističnosti i privlačnosti.

Ispred crkve Gospe trsatske spomenik je papi Ivanu Pavlu II., koji ju je došao pohoditi 8. lipnja 2003. godine, poslije mise koju je održao na Delti pred sto tisuća vjernika. Godine 2005. tu mu je podignut dostojanstven spomenik, rad Antuna Jurkića, nesumnjivo kompromisan, koji spretno i emotivno balansira između klasičnog i suvremenog izraza. Papu promatra iz prikrajka sveti Ivan Nepomuk, barokni kip zaštitnika mostova, koji je nekad stajao u kapeli na obali Rječine...


Godine 1934. trg je umjesto parka dobio pješački otok zbog naraslog gradskog prometa.

Nešto niže, na malom vidikovcu uz Trsatske stube, stoji i kip Marije, koji je 2008. realizirao Željko Kranjčević Winter, zahvaljujući zalaganju i razumijevanju franjevaca.

PARKOVI I SPOMENICU DUŽ OBALE

Jedan od najstarijih riječkih parkova bio je onaj ispred stare Guvernerove palače (nasred današnjeg Jadranskog trga) koji je, kao i palaču, projektirao Anton Gnamb 1780. godine. Park je bio na samom moru. Od 1850. godine nosio je ime carice Elizabete, žene Franje Josipa. Pomaknut je nakon što je srušena palača 1895. godine, pa je nova inačica zaživjela upravo na mjestu srušene zgrade. Godine 1920. Umberto Gnata projektirao je veliki spomenik sa sidrom s ratnog broda Emanuele Filiberto, koji je bio postavljen usred tog parka 17. studenog 1919., uz D'Annunzijev govor pred oduševljenom masom ljudi. Park i trg dobili su 1924. godine ime Regina Elena (Kraljica Jelena Petrović-Njegoš, žena Vittoria Emanuela III.), no park i spomenik uklonjeni su 1934. godine zbog nove regulacije prometa.


Dok su vozili samo tramvaji, park nije smetao prometu.

Park na Školjiću službeno je otvoren 1823. god., uz veliko zalaganje Andrije Ljudevita Adamića. Na monumentalnom ulaznom portalu stajale su dvije velike barokne skulpture venecijanskog kipara Orazia Marinalija. (Danas su ispred Državnog arhiva, no u lošem stanju.) Stabla posađena u četiri reda pružala su se u duljini od 300 i širini od 25 metara. Dragutin Hirc zabilježio je ponešto i o ovom parku.

Na kraju fiumarskih kuća velika su željezna vrata, a nad njima dva kamenita kipa. Ovuda se ulazi na Scoglietto, najveće riečko šetalište. Drveće poraslo je tu u četiri reda: u dva reda zasadjeni su omašni kostanji, u dva visoke platane, a samo tu i tamo proviruje svojim srebrnastim lišćem po koja topola. S jedne strane leži Riečina, a s druge jedan njezin rukav, pa zato je ovo šetalište uz vodu preugodno, nu ipak pusto i mrtvo, jer Riečani riedko amo zalaze. Naći ćeš ovdje ponajveć djake, gdje uče ili učeć se uz knjigu odmaraju. (Hirc; 1891., str. 46-47)

Park je nestao 1899. godine, kada je grad dobio električni tramvaj, čije je okretište uređeno upravo na Školjiću.

Najveća riječka fontana bila je ona izgrađena u osovini Gradskog tornja, u blizini obale. Ideja o njenom podizanju rodila se 1852. godine, povodom dolaska tada dvadesetdvogodišnjeg cara Franje Josipa I. Nacrt je napravio Primo (Prvislav) Adamić, umirovljeni pješački bojnik, a izvedba je bila povjerena kiparu Pietru  Stefanuttiju. Voda je tekla u bazen iz lavljih usta, nad kojima su se dizali Atlanti, koji su bili podnožje za spomenik caru. Fontana visoka 660 cm, s carskim dvoglavim orlom i geslom Viribus unitis (Sjedinjenim snagama) bila je svečano otvorena 23. travnja 1857. godine. Uklonjena je zbog prometnih razloga u veljači 1874. godine. (Mramorni kip Franje Josipa, inače pohranjen u podrumu Državnog arhiva, sada je na posudbi u opatijskoj vili Angiolini.)

Riješivši se neomiljenog austrijskog cara, Riječani su se poželjeli riješiti i Mađara. Zahvaljujući tome grad je dobio jedan od svojih nekad prepoznatljivih simbola – riječkog dvoglavog orla na Gradskom tornju. Na dan svetog Vida, 15. lipnja 1906. bila je postavljena 220 cm visoka metalna skulptura gradskog grba, za čiju su izradu novac prikupile žene lokalnih političara. Rad Venecijanca Vittoria de Marca bio je postavljen na toranj samo da se na njemu ne bi vijorila mađarska zastava!

Kako su različiti orlovi "nadlijetali" grad, može se spomenuti da je jedan spomenik s jugoslavenskim kraljevskim orlom bio postavljen na Zametu 1. ožujka 1925. godine. Natpis na ploči glasio je: 28. veljače 1924. skinut je sa ove grude tuđinski jaram i Zamet bi povraćen u krilo rođene majke Jugoslavije za vječna vremena da na ivici ove nenaravne granice šalje uvijek o zapadu sunca svojoj neoslobođenoj braći tople pozdrave.

Nešto ozbiljniji spomenik bio je podignut kralju Aleksandru Karađorđeviću na današnjem Gimnazijskom trgu na Sušaku. Spomenik je bio djelo uglednih kipara Frana Kršinića i Antuna Augustinčića, a kralj, ubijen u atentatu u Marseilleu 1934., bio je prikazan kao admiral državnog broda. Na reljefima sa strane bili su prikazani uskoci i tadašnji mornari.

Najveći dio nekadašnje Dorotejske ceste se danas zove Šetalište prestolonasljednika Petra, a obično se nazivlje cijeli kraj skoro od Piramide do zaljeva Martinšćice – Pećine. Jedan je dio zasađen lijepim drvoredom i to na onoj crti, odakle je lijep pogled na more. Tu se,  s gornje strane ceste, nalazi i lijep, mali park, pokrej nekadašnje vile Kozulić. (Vrignanin, J. S.: Sušak-Trsat, Zagreb, 1932., str. 8).

Zlatko Prikril projektirao je tridesetih godina XX. stoljeća na Sušaku parkove Kraljice Marije (Vidov park) i Wilsonov park (Augusta Cesarca). Pred Drugi svjetski rat postavljen je jedan zaboravljeni spomenik.

Krajem 1938. godine usred malog parka ispred osnovne škole (danas OŠ Centar) podignut je spomenik kralju Petru I. Velikom oslobodiocu, koji je izveo mladi sušački kipar Vinko Matković. Brončani kip na niskom postamentu uništen je prigodom talijanske okupacije 1941. godine, zajedno sa spomenikom kralju Aleksandru.

Istovremeno jedan od simbola međuratne talijanske Rijeke bio je osam metara visoki spomenik podignut na Molu Adamich 12. rujna 1926., na sedmu godišnjicu D'Annunzijevog ulaska u grad. Bio je posvećen poginulim talijanskim dobrovoljcima, a na vrhu je dominirao krilati lav sv. Marka. Model lava bio je djelo kipara Urbana Nona, u kamenu ga je isklesao Gaggio, a bio je predan Rijeci uz zaneseni govor grofa Pietra Orsinija, gradonačelnika Venecije. Spomenik je srušen 1945. godine i potom uzidan u mol prilikom njegove obnove.

Na problem postavljanja i uklanjanja spomenika skrenuo mi je pažnju na Pedagoškom (Filozofskom) fakultetu arhitekt Zdenko Sila, još jedan udomaćeni Čeh, koji je držao sjajna predavanja o urbanizmu. Pred fašizmom njegova obitelj prešla je u Maribor, gdje je maturirao. Arhitekturu je studirao u Ljubljani kod slavnog Jože Plečnika (1934.-1941.). Kao student asistirao je i samostalno radio na Sveučilišnoj knjižnici u Ljubljani (1937.-1938.). Na Sušaku je od 1941., s time što je poslije rata neko vrijeme radio u Ministarstvu narodne obrane u Beogradu. Od 1949. godine je u Rijeci – u Urbanističkom institutu zapošljava se 1952., a ravnatelj je od 1956. do 1978. godine.

Predavao je od 1968. na Višoj tehničkoj školi, na Tehničkom fakultetu te Pedagoškom fakultetu (od 1978.). Izradio je urbanističke planove za Poreč, Rovinj, Rabac, Labin, Crikvenicu, Rab i Mali Lošinj. Surađivao je u idejnom rješenju ili postavljanju niza spomenika: sa Zdenkom Kolacijem spomenik i grobnica Vladimira Gortana u Bermu (1953.), spomenik Oslobođenja Rijeke na Delti, na kojem je skulpturalnu grupu izradio Vinko Matković (1955.), sa Z. Kolacijom spomen-kosturnica u parku na Trsatu (1957.), spomenik poginulim borcima u Viškovu (1959.) te jedan od najosebujnijih radova – spomenik smrznutim partizanima u Mrkoplju, gdje je postavio 26 neobrađenih komada kamena u formi kolone (1969.).

Park na Rivi projektirali su Sila i Kolacio 1952. godine na mjestu u ratu srušene zgrade. Dvadesetak godina park je povezivao Korzo s obalom, da bi napokon na tom mjestu bila podignuta robna kuća Rijeka. Na samom kraju grada Sila i Kolacio projektirali su 1951. godine Park na Plumbumu, na prostoru Pećina, iznad zaljeva Martinšćice. Park je bio uređen 1953. godine na 6.200 m2. (U njemu je 1986. godine postavljena Lanterna od kamena, dar japanskog grada Kawasakija. Isti grad darovao je Rijeci i skulpturu Djevojčice i dječaka za tzv. Fontanu Kawasaki na Jelačićevom trgu.)

Nakon razrješenja ozbiljne tršćanske krize 1954. godine počelo se u Rijeci ozbiljnije razmišljati o postavljanju memorijalnih obilježja. Odsutnost bilo kakvih spomenika u gradu, deset godine poslije rata, dovela je do ideje o spomeniku Pomorcu, na mjestu ranijeg venecijanskog krilatog lava sv. Marka.

U osovini današnjeg Trga Republike, a na novom gatu, predviđeno je mjesto za spomenik palim pomorcima, koji bi prema ovom prijedlogu bio izrađen iz bijelog kamena u obliku osam do deset metara visokog i četiri do pet metara širokog kamenog zida s dubokim reljefima na obje strane. Ovi bi reljefi bili uklesani po čitavoj plohi, a prikazivali bi život, rad i borbu pomoraca. (Novi list, 21. 2. 1954.)

Ipak taj spomenik nije realiziran, no ubrzao je rad na Matkovićevom  spomeniku Oslobođenja na Delti iz 1955. godine, gdje su samo brončane figure više od četiri metra. Duboke reljefe na vitkom postamentu u obliku slova T (Tito) izveo je Raoul Goldoni. To je bio i prvi spomenik u Rijeci podignut nakon rata i nakon što je prethodno bio srušen niz spomen-obilježja: od venecijanskog krilatog lava na obali (1945.), preko crkve Presvetog otkupitelja na Mlaki (1949.), do dvoglavog orla na Gradskom tornju (1949.).

Kasnije je grad dobio niz spomen-obilježja, no među njima su dominirali uglavnom spomenici "Idejama", a ne sjećanja na konkretne osobe. Čak se pokušavalo podignuti i spomenik Pomorcu početkom devedesetih godina, u formi šiljka od inoksa visokog 18 metara, no bez rezultata. Vrijedi ipak spomenuti neka zanimljivija realizirana djela.

Jasna Bogdanović dovršila je 1979. godine 240 cm visoku brončanu skulpturu Majčinstvo, u maniri Alexandra Archipenka, koja je postavljena ispred Zavoda za javno zdravstvo na Mlaki. Ljubo de  Karina izradio je Spomenik palim borcima na Trsatu (1977.), palima u Domovinskom ratu na Kozali (2008.), te skulpturu More pokraj atletske dvorane na Kantridi (postavljena 2011., drvo, visoka 6 i pol metara, teška gotovo dvije tone). Belizar Bahorić izveo je Ivana Zajca (podignutog usred obnovljenog Kazališnog parka), Mlikaricu, Nogometaša, te apstraktni Val ispred Gradske knjižnice. Zvonimir Pliskovac izveo je radikalan spomenik s 13 crvenih cijevi, nepravilno raspoređenih, iznad stubišta na Pećinama, u spomen na 13 strijeljanih u Drugom svjetskom ratu. Podjednako radikalno izgleda i metalna kugla usred fontane, koju je izveo Dušan Džamonja ispred kazališta.

Josip Diminić i Ćiril Koludrović realizirali su Spomenik palima u Domovinskom ratu u Tvornici papira (1992.), a sam Diminić mali spomenik Ima nade (Cvijet i ptica) u Starom gradu. Potonja skulptura nedavno je oštećena, kao i Hodač na Korzu, koju je u lijevanom aluminiju izveo Ivan Kožarić. 

Brončanog Janka Polića Kamova na mostu preko Rječine (2000.) ostvario je Zvonimir Kamenar. Most hrvatskih branitelja na Delti iz  2001. neobičan je pokušaj izvedbe funkcionalnog spomenika. Rus Aleksandar Zvjagin, koji je u Rijeku došao 1990. godine, izveo je Svetog Mihovila koji ubija zmaja – spomenik trinaestorici policajaca palih u Domovinskom ratu. Inauguracija je bila 5. svibnja 2009. godine, a skulptura je postavljena ispred Policijske uprave.

Tek se uređuje prostor za postavljanje velikog, razigranog, Broda Voje Radoičića u Starom gradu. Na žalost, tzv. Središnji park na Delti, planirane površine od 37.000 m2, tek je maglovita vizija, koja će se, možda, realizirati u nekoj (bližoj?) budućnosti. No kako je u pitanju Delta, na kojoj je propao čitav niz vrlo ambicioznih projekata, moramo biti vrlo oprezni... 

Kad gledam malo unatrag, Zdenko Sila bitno je utjecao na moja razmišljanja o spomenicima, urbanizmu, fontanama i parkovima... U njegovom dobrodušnom, ali opet nekako pronicavom, pogledu bilo je nekakvih odbljesaka dobrog vojaka Švejka, jednog pomalo rastužujućeg sveznanja, uz puno ciničnih opaski izrečenih nekako uvijeno... Želio je uvijek biti iskren, ali nije želio povrijediti ljude – a to je vrlo zamršeno.

BOLNIČKI PARK

Kako život ide dalje, a ja, sada u pedesetim godinama, planiram umrijeti zdrav, u viskoj životnoj dobi i radeći do posljednjeg trenutka, ipak učestalo moram pohoditi Riječku bolnicu, zbog bliže i dalje rodbine te boležljivih prijatelja. Park oko impresivne zgrade danas je zapušten i devastiran, no ima svoju dugu povijest. Nastao je još 1857. godine, kad je bila otvorena Vojno-pomorska akademija. Projektiran je na tri razine, na površini od 26.000 m2. O tome je ostavio je svjedočanstvo već spomenuti Guido Depoli 1913. godine.

Malo dalje nalazi se stacionar i skladište hrane za vojsku, u prostoru nekadašnjeg starog lazareta, kojeg je utemeljio car Karlo VI., svojim privatnim sredstvima. U neposrednoj blizini stacionara ukazuje se veličanstveni park Vojno-pomorske akademije. Cijeli prostor darovala je općina. (str. 87)

U parku su se nalazili divlji kesten, tisa, alepski bor, himalajski cedar, magnolija, japanska akuba, japanski limun, oleander…

Nakon Prvog svjetskog rata monumentalna zgrada prenamijenjena je za bolnicu. Tako je kipar Giuseppe Kovacich 1928. godine izradio za ulazne niše biste dvojice istaknutih riječkih doktora: Lionella Lenza i Antonia Grossicha. Grossicheva bista bila je kopija one Angela Franca iz Nadvojvodskog parka. Nakon 1945. godine biste Lenza i Grossicha bile su više puta premještane – neko vrijeme stajale su i u bolničkom parku – da bi danas bile pohranjene u Muzeju grada Rijeke.

Najatraktivniji dio parka danas je onaj oko fontane s kipom Higyeje, grčke božice zdravlja, djelo Crikveničana Zvonka Cara iz 1956. godine. Nažalost, još davno su nestale skulpture malih kornjača u njenom podnožju. Cijeli taj prostor, zbog brojnih novoizgrađenih zgrada, zastrašujućeg prometa i neprimjerenog parkiranja izgleda gotovo apokaliptično!

Ako su bolnice nevesela mjesta, gdje se život i smrt isprepliću uz glazbu vremena, park ispred bolnice ne daje novu nadu. No, šećući shih-tzua od Škurinja, preko parka na Mlaki, potom kroz bolnički park i dalje Potokom, završavam krug u malom parku uz vrlo prometno raskrižje gdje se razdvajaju Tizianova i Osječka ulica, dakle Belveder i Škurinje. U tom parku postavljen je intimistički, apstraktni spomenik Giordanu Brunu – jedan od onih koji nas zbunjuju nerazmjerom veličine i važnosti onog kome su posvećeni. Skromna bista Frana Supila, koju je izveo Julije Csikos Sessia, logično postavljena ispred zgrade Novog lista, ipak je odviše skromna u odnosu na njegovo povijesno značenje za Rijeku...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana