SUŠAČKA REVIJA broj 78/79

 


razgovor

RASPRODAJA HRVATSKE

Marinko Krmpotić

SR  Hrvatska danas nije ona o kojoj su sanjali svi oni koji su početkom devedesetih bili spremni dati (i dali su) život za svoju državu. Što je po Vašem mišljenju, u razdoblju nakon pobjede u Domovinskom ratu pogrešno učinjeno?

RP  Prije odgovora moram zahvaliti Uredništvu na pruženoj prilici. Naravno, u ovom razgovoru mogući su samo jednostavni i jednostrani odgovori jednog geografa  i ekonomista, koji je danas po vokaciji zadrti i zaprisegnuti geopolitičar. Ali, uza svu jednostavnost i jednostranost moguće je, ako baš i ne biti previše glasan – barem nešto tiho promucati.

Nužna je odmah jedna ispravka, koja se tiče Vašeg pitanja: naime, Vi govorite o pobjedi u Domovinskom ratu, što nije sasvim točno, jer, Hrvatska, istina, jest pobjednik u ratu kojim je (između ostaloga) ostvarena hrvatska država, ona, dakle, jest politički pobjednik, ali nije u potpunosti i vojni pobjednik, i to zato jer i danas Srbija (i ne samo ona) drži pod okupacijom dijelove hrvatske države s lijeve obale Dunava i otoke u samom toku Dunava. Rebus sic stantibus – Srbija je (za sada) ostvarila neke teritorijalne ciljeve (a tako će vjerojatno i ostati), i to iz triju razloga: snage Srbije i njezinog povoljnog međunarodnog položaja (svemu uprkos), međunarodne podrške Srbiji i hrvatske snishodljivosti i pomanjkanja svakog dostojanstva.

Što je u razdoblju poslije Domovinskog rata pogrešno učinjeno? Prvo, počela je i (s ulaskom u Europsku uniju) bit će i dovršena rasprodaja Hrvatske, i drugo – zbog hrvatskog "Velikog zaborava" ostvarena je olaka pomirba i oprost svima i za sve što je poništilo hrvatsko dostojanstvo i unizilo žrtve. Zbog onog prvoga – živjet ćemo u gospodarski tuđoj državi, a zbog onog drugoga živjet ćemo bez čista obraza pred žrtvama. Govorim o olakoj pomirbi (i oprostu) jer su oni istinski mogući tek na osnovici čistih računa. I zato treba dobro osluhnuti kako viču mrtvi.

U svezi s Vašim pitanjem nužna je jedna napomena: naime, hrvatska država je izborena i nastala je u uvjetima izuzetno dugog razdoblja nedržavnosti (od 1102.), u kojem je trebalo izdržati pritisak onih jačih, a to se moralo osjetiti u ovih 20-ak godina. Nesnalaženja su zato logična u vremenima i prilikama koje su nadrastale naše snage. Ali, za stanje pomutnje kojemu danas svjedočimo – nema izgovora i drugih uzroka, osim onih u nama samima.

SR  Kakav je međunarodni položaj Republike Hrvatske i kakvi su odnosi sa susjedima?

RP  Ovo se pitanje odnosi na neke vrlo osjetljive sadržaje u kojima Hrvatska nije (od 1102. god. pa nadalje) imala, nit je mogla imati, svoja posebna iskustva, jer je stalno bila u podložnom položaju, iako nikada nije bila posve podvrgnuta i dotučena. Pri tome je važna usporedba sa Srbijom, koja ima (u novijoj povijesti, op. ur.) državu od 1878. god., i koja je otad uključena u međunarodne političke odnose. Ali, ne samo otad, jer je još od Prvog srpskog ustanka početkom 19. st. Srbija uvježbavala (i to ponekad vrlo uspješno) lekcije iz vanjsko-političkih odnosa, dok s Hrvatskom to nije bio slučaj, pogotovo ako se uzme u obzir da briljantna dubrovačka diplomacija i snalaženje u vraški zakučastim balkanskim i balkansko-azijatskim pitanjima nisu mogla biti i opće hrvatsko iskustvo. I to je jedan od razloga za razumijevanje hrvatskih nesnalaženja u međunarodnim odnosima.

Prof. Dr. Radovan Pavić nedvojbeno je jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca. Rođen 1933. godine u Delnicama, kao sin općinskog suca koji je u Delnice došao iz Ogulina, Pavić je cijeli život ostao vezan uz ljepotu goranskog kraja, kao i susjednog ogulinskog područja, ali ga je život odveo u Zagreb gdje je diplomirao, magistrirao i doktorirao na geografskom odsjeku zagrebačkog PMF-a, te diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od 1963. do umirovljenja 2000. predavao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Utemeljitelj je, popularizator i veliki promicatelj političke geografije i geopolitike u Hrvatskoj, a široj javnosti postaje poznat početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada kroz TV emisije i ostale medije iznosi vrlo zanimljive analize koje su se, gledajući s današnjeg stajališta, često pokazivale vrlo točnima. Naravno, za te analize trebalo je puno hrabrosti, a budući da često nisu odgovarale stavovima vladajućih, Pavić je često bio "na ledu", posebno kod onih koji su, neovisno kojeg političkog opredijeljenja bili, obnašali vlast.

Svoje jasne, koncizne te na temelju analiza i sinteza izvedene stavove Pavić je, bez obzira na pokušaje marginaliziranja, iznosio konstantno kroz svoje brojne članke u domaćoj periodici, a upravo zbog tih često vrlo provokativnih i uvijek zanimljivih stavova odabrali smo ga za sugovornika u ovom broju Sušačke revije...

Razlog zašto su naši odnosi s nekim susjedima (Madžarska i Italija) danas bolji nego s drugim susjedima jasan je: s jedne strane tu prvenstveno djeluje nedavno i neposredno ratno iskustvo (pri čemu nije bilo problema s Italijom, dok se Madžarska pokazala kao pravi prijatelj u nevolji), dok su druga iskustva sa susjedima poražavajuća: Srbija i Crna Gora su bile agresori, Slovenija je opljačkala hrvatske štediše i postavljala nerealne granične, a zapravo teritorijalne zahtjeve, BiH je pokušala u ratu potisnuti tamošnje hrvatstvo (a to traje i danas). A što se tiče odnosa sa Srbijom, stvar je pomalo bizarna: nakon svega i unatoč svemu – Hrvatska ima izuzetne i najbolje odnose baš sa Srbijom, pri čemu su male oscilacije posve nevažne: Srbiji je sve oprošteno, od nje se ništa ne traži (što je i „logično“, jer: „...Srbija i nije sudjelovala u ratu.“). Hrvatska je čak spremna na svaku uslugu i pomoć Srbiji kada je u pitanju njezin ulazak u Europsku uniju! Međutim, neke su promjene moguće. Naime, pobjeda radikala u Srbiji u svibnju 2012. zapravo je pogodnost i za svijet i za Hrvatsku, jer može  otvoriti oči svima  koji žele saznati što je što i tko je tko u Srbiji – a otrježnjenje u tom smislu zaista je više nego potrebno.

SR  Kako u budućnosti vidite naše odnose s balkanskim susjedima – Slovenijom, BiH, Crnom Gorom i Srbijom?

RP  U svezi s tim problemom, treba istaknuti: riječ je o hrvatskim granicama, koje su prijeporne sa svim susjedima iz bivše Jugoslavije, a koje to uopće ne bi smjele biti ako se poštuju međunarodno pravo i pravorijek europske Badinterove komisije iz siječnja 1992. god., prema kojemu su granice bivših republika Jugoslavije ujedno granice novih država.

Pri svakom razmatranju odnosa sa susjedima iz bivše Jugoslavije najprije treba postaviti temeljno pitanje koje glasi: na kojoj osnovici treba uspostaviti ovakve ili onakve odnose? Odgovor je pri tome jasan, pogotovo ako se ima u vidu status državništva i dostojanstva države: povoljni odnosi mogući su samo na osnovici čistih računa i na osnovici – da li žrtva može i želi podijeliti oprost, sve drugo krajnje je ponižavajuće.

Uzimajući u obzir odnose s bivšim jugoslavenskim republikama izgleda da je međunarodni politički položaj Hrvatske vrlo povoljan – naime, s Hrvatskom su svi susjedi vrlo zadovoljni: Slovenija, jer je opljačkala to što je opljačkala, i zna da Hrvatska tu ne može ništa i da se to europskog "Velikog svijeta" uopće ne tiče. Zatim, jer i dalje drži pod okupacijom Svetu Geru (za koju inače priznaje da je to hrvatski teritorij), a Hrvatska i tu ne može i ne smije ništa, i najzad jer slobodno postavlja zahtjeve prema hrvatskim granicama i teritoriju (a da to uopće ne šteti njezinoj predodžbi u očima "Velikog svijeta"), a ni tu Hrvatska ne može ništa. I Srbija je zadovoljna: od nje se ne traži i ne očekuje ni ratna odšteta niti isprika, ne traži se povlačenje s okupiranih prostora hrvatske države. Isto vrijedi i za Crnu Goru, s tim da je ona još i politički dobitnik, jer je ostvarila djelomični suverenitet uz hrvatsku obalu u vanjskom zaljevu Boke kotorske. A što se tiče Bošnjaka i Srba u BiH, nikome u "Velikom svijetu" ne pada na pamet da omogući povratak prognanih Hrvata, nikome ne pada na pamet da osudi borbu Bošnjaka za životni prostor na račun Hrvata (do 1995.), baš kao ni danas. Sve je, eto, u redu, Bošnjaci su zadovoljni, uspjeli su otvoriti (i održati) problem luke Ploče i neumskog koridora, imaju podršku europskog "Velikog svijeta" u suprotstavljanju gradnji Pelješkog mosta, i tako su svi zadovoljni, jer s Hrvatskom nema nikakvih problema...

Toliko s njihove strane, a s druge strane – stoji ocjena o krajnje ponižavajućem međunarodno-političkom položaju Hrvatske u bivšim jugoslavenskim okvirima. Zato treba jasno reći: neka svaki susjed Hrvatske kojeg se to tiče vrati opljačkano, vrati ratnu štetu, klekne na nekom hrvatskom grobištu, i zamoli za oprost i tek će to onda biti osnova za čiste račune i na tome se onda nešto stvarno i može graditi, tj. – tek je u tom slučaju istinsko pomirenje moguće. Pri svemu tome, treba a limine odbiti svaku neprimjerenu usporedbu s pomirbom Francuske i Njemačke, koja glasi: „Pa kad su mogli Francuska i Njemačka – onda mogu i Hrvatska i Srbija!“ Takva usporedba ne stoji, jer do pomirbe nikako nije došlo u uvjetima dok je Njemačka držala pod svojom okupacijom dijelove francuske države.

Do istinske pomirbe na razini puka između Hrvatske i Srbije nije zapravo došlo niti danas (ma koliko hrvatska vlast slinila oko odnosa sa Srbijom), jer su živi oni koji su stradali i njihovi potomci koji pamte, pri čemu treba podsjetiti: toliko hvaljena „pomirba“ Francuske i Njemačke, ipak je više rezultat hladnoratovskih odnosa i geopolitičkih/geostrateških interesa Zapada, negoli pravih razloga za pomirbu. Kad smo već kod pomirbe, treba ukazati na neke terminološke nejasnoće i neadekvatne prosudbe koje se javljaju u Hrvatskoj. Tako se obično u svezi s Domovinskim ratom govori o „padu“ Vukovara 1991. god., što je posve neadekvatno i politički nezrelo, i to zato jer Vukovar nije „pao“ – on je samo tada bio vojnički zauzet, ali zato pada u današnjici, i to svakodnevno, kada se napadači slobodno šeću gradom i smiju žrtvama, i to onim žrtvama koje nije htio primiti naš Predsjednik, jer se to ne uklapa u politiku pomirbe i dodvoravanja Srbiji. Pomirenje je krupan problem i ne dozvoljava sluganstvo i ponižavajući pristup.

SR  Kako gledate na skori ulazak Hrvatske u EU?

RP  Pri tome treba biti brutalno jasan: ne primaju nas zbog naših, nego zbog svojih interesa, u čemu je najvažniji onaj koji smjera rasprodaji nacionalnog bogatstva Hrvatske u korist stranaca. Naime, Hrvatska je za razvoj bogomdana zemlja, i njezinih se dobara treba dokopati i dočepati. Međutim, uza sve to, dobro je što je Hrvatska izglasovala ulazak u Uniju, naravno, ne zato jer bi to bilo dobro rješenje, nego zato jer je to najmanje loše rješenje: sve drugo značilo bi pogubnu izolaciju. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska je posvema pristala na kapitalističke društvene odnose, dakle, na privatizaciju, pri čemu se nameće jedna zanimljiva usporedba: u socijalizmu imali smo prisilni socijalizam s državnim/društvenim vlasništvom, a danas? E, pa danas imamo takav prisilni kapitalizam u kojem sve moramo privatizirati.

Ulaskom u EU Hrvatska je ujedno i pristala na krupne međunarodno-političke/gospodarske laži kakva je, primjerice, ona o slobodnom kretanju radne snage, što jednostavno nije istina, jer članice Unije mogu u roku ovakvom ili onakvom za neke države zatvoriti svoje tržište radne snage, ovisno o prilikama i interesima. Zatim, laž je teza o slobodnoj gospodarskoj utakmici, jer postoje kvote i u proizvodnji i u izvozu. I konačno, Hrvatska je pristala da dio svog suvereniteta prenese na Europsku uniju. A što je s člankom 2. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi: „Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv!“ Važno vanjsko-političko pitanje jest problem u svezi s idejom o tzv. zapadnom Balkanu, i to u kontinuitetu nekog zajedništva. Na Zapadu to je omiljena teza, koja počinje naizgled posve bezazleno: pojam zapadnog Balkana odnosi se na te i te države. Ali, onda slijedi ono glavno – te se države moraju u svakom pogledu sve više povezivati (i Europa se ujedinjuje, zar ne!), a onda, kada se sve dobro poveže i umreži u različitim životnim oblicima – e, onda će logično nekome pasti na pamet: pa takvu već postojeću povezanost treba i politički institucionalizirati. Važno je zato upozoriti da pokušaji neprimjerenog i nepotrebnog povezivanja već postoje: to je prijedlog o zajedničkoj hrvatsko-srbijanskoj gospodarskoj komori, prijedlog o zajedničkoj zrakoplovnoj kompaniji na prostoru bivše Jugoslavije... Sve to nije uspjelo, ali je najvjerojatnije taj neuspjeh samo privremen, i od toga neće se odustati, pri čemu je međunarodna podrška zajamčena.

SR  Što je po Vašem mišljenju danas najvažniji politički i gospodarski problem Hrvatske?

RP  Ovo Vaše pitanje dotiče se same biti našeg razgovora, ono je, jednostavno rečeno, njegova nosiva greda, i zato ne mogu iskazati nikakvu suzdržanost – konačno neke stvari jednom treba reći. Na Vaše pitanje lako je odgovoriti: kratko i jasno – najveći i dugročno najpogubniji, štetočinski i neprijateljski stav jest onaj kojim se rasprodaju hrvatska nacionalna dobra strancima. Na to su mogli pristati i takvu politiku voditi samo svjesni ili nesvjesni, ali dobro prikriveni neprijatelji Hrvatske i/ili jednostavno – glupani! Točka. Jer, tu se zapravo više i nema što reći i može se samo postaviti pitanje: ako je rasprodaja tako pametna i perspektivna politika, koja osigurava sadašnjost i budućnost, zašto onda druge velike, razborite i uspješne države ne vode isto takvu pametnu politiku, zašto jedna Italija, Velika Britanija, Švedska, Njemačka ili Poljska lijepo sve ne rasprodaju, nego vode „uskogrudnu“, „besperspektivnu“ i „glupu“ politiku stjecanja i opet samo i uvijek stjecanja i stjecanja! Rasprodaja Hrvatske navodi na ideju i zaključak da vlastita dobra kao temelj i razvitka Hrvatima i svim građanima Hrvatske zapravo i nisu potrebna i da oni, zapravo, i ne znaju što bi s njima, pa je onda najbolje sve lijepo rasprodati i riješiti se brige. I onda sljedećih 890 godina kukati za državom. Jer, treba imati u vidu – rasprodana, otuđena i raskućena Hrvatska uopće nije ni rasprodana, ni otuđena, niti raskućena Hrvatska više nije Hrvatska.

DANAŠNJI I PERSPEKTIVNI GOEPROMETNI I GEOPOLITIČKI POLOŽAJ REPUBLIKE HRVATSKE

 Taj položaj uključuje neke važne negativne i pozitivne vidove, zbog čega je značajan za budućnost Hrvatske.

1 – 1-8 – Granični problemi – njih Hrvatska ima sa svim susjednim državama, tj. republikama bivše Jugoslavije (1-Savudrijska vala, 2-Ploče, Neum, 3-Prevlaka, 4-Sveta Gera, 5-Mura, 6-Hrvatska Kostajnica, 7-„Vojvodina“, 8-Vukovarske ade). Posebno je važno da se čak 37,5% problema odnosi na jadranski prostor, koji je geopolitički najosjetljiviji, jer ekstremisti s raznih strana postavljaju pitanje nove političke podjele jadranskog akvatorija. Važno je pri tome upozoriti na dvoje: prvo, ti problemi uopće ne bi smjeli postojati ako se ima u vidu međunarodni pravorijek Badinterove komisije, kojim su granice nekadašnjih jugoslavenskih republika postale nove državne granice. I – drugo, posebno je važno da Hrvatska ništa ni od koga ne traži, traže samo oni drugi. Uz to treba posebno spomenuti da sa Srbijom nikakav granični problem ne postoji, nego se radi o nečem posve drugom, tj. o okupaciji dijela hrvatske države. U slučaju Savudrijske vale, Neuma/Ploča i Prevlake, postoji navodni problem, tj. „zatvaranje“ od strane Republike Hrvatske u odnosu na otvoreno more, što uopće nije slučaj.

2 – Povoljna lokacija Rijeke u lučkom četverokutu Venecija-Trst-Koper-Rijeka. Ova potonja dobro je položena u odnosu na Mitteleuropu, a naročito je povoljno položena u odnosu na Istok, i to očito nameće potrebu izgradnje željezničke pruge Rijeka-Madžarska, što treba promatrati u kontekstu očekivanog (i već postojećeg) sve jačeg mogućeg gospodarskog prodora Kine (i ne samo Kine) u Europu.

3 – a) U perspektivi istočna Hrvatska može dobiti i povećano geoprometno značenje, zbog dvaju razloga, tj. uspostavom istočno-slavonskog prometnog križa i prokopa Vukovar-Šamac. Međutim, ta činjenica ne može više biti čimbenikom nastanka i razvoja nekog novog važnog urbanog središta, jer je urbana mreža u istočnoj Hrvatskoj već davno dovršena.

b) Potencijalni prokop Vukovar-Šamac ima bitno značenje ne samo za Hrvatsku, nego i daleko šire međunarodne okvire.

c) Pri tome svi mogu imati koristi, osim Srbije, jer prokop bitno umanjuje važnost srbijanskih tranzitnih plovnih puteva i beogradskog riječnog pristaništa. Zbog toga je logično očekivati da međunarodni čimbenici neće odobravati gradnju prokopa, odnosno, da će inzistirati na svojoj staroj tezi, tj. da oko prokopa mora postojati dogovor između Hrvatske, Republike Srpske i Srbije. Tim zahtjevom potire se hrvatski suverenitet, jer bi prokop bio posve lociran na hrvatskom teritoriju i ne bi mijenjao ni hidrološke, niti ekološke uvjete koji bi išli na štetu Srbije i Republike Srpske. Interes je europskog "Velikog svijeta" posve jasan: treba ograničiti prometno-gospodarske mogućnosti Hrvatske i ne štetiti Srbiji.

4 – Sve veće prometno značenje dobivat će luka Ploče s prometnicom za Panonsku nizinu, koja je ujedno i najvažnija životna okosnica BiH u cjelini.

5 – Geografski položaj, tj, pročelje BiH je takvo da ona za svoj izlaz u svijet maksimalno ovisi o Hrvatskoj i u primorskom (Rijeka, Ploče, Split), i u kopnenom vidu, i to prema Zapadu I Istoku.

6 – a) Države članice NATO-a (2009. god.)

b) CG – Crna Gora kao buduća članica NATO-a. S novim jačanjem ekstremizma u Srbiji (u što treba ubrojiti i reafirmaciju četništva) za europske je prilike važno da i Crna Gora i Makedonija uđu u NATO, što za BiH vrijedi samo donekle, jer se ona tako i tako nalazi u geostrateškom okruženju od strane R. Hrvatske.

c) Geostrateško je značenje Crne Gore naglašeno i time što ona posve onemogućava i fizički dodir ruskih interesa na Sredozemlju sa Srbijom, drugim riječima, Ruska Federacija je u geostrateškom smislu defitnitivno onemogućena u Središnjoj južnoj Europi. Zajedno s Crnom Gorom i Albanijom, Republika Hrvatska i Italija pretvaraju Jadran u apsolutno more Zapada („natovsko jezero“).

Zato valja upozoriti (naravno, s punom sviješću o beskorisnosti ovih redaka) na ono što se nije smjelo prihvatiti, i što se u budućnosti ne smije dopustiti: to je prvo – teza koja glasi: „Prodati sve što vrijedi!“, pri čemu se odmah postavlja pitanje da li se zastupnici takve ideje isto tako ponašaju u svojim kućanstvima i sa svojim vlasništvom i svojim vrijednostima? Ta je teza duboko neprijateljska prema Hrvatskoj i zbog nje ćemo trajno ispaštati, a krivnju snose sve stranke i sve vlade koje su je prihvatile i provodile. I zatim – drugo – nije se smjelo prihvatiti tezu koju su nam uspjeli olako prodati, tj. da je rješenje i perspektiva za Hrvatsku orijentacija na malo i srednje poduzetništvo. Dakle: nama ono dohodovno sitno, strancima sve ono dohodovno krupno! I – treće – pomnjivo treba navesti ono što se ne smije rasprodati; to su nekretnine/zemlja/tlo/teritorij, što je baza naše opstojnosti, zatim šumsko i vodno bogatstvo, nacionalni parkovi, ceste, pomorski promet itd., kao i sve ono što definira naš identitet – to je kulturno naslijeđe, a u tome su izrazi i našeg identiteta. Svjestan sam buduće rasprodaje, pri čemu se ipak neće rasprodati baš sve, nego – samo ono „što vrijedi!“

SR  Umjesto rasprodaje – da li bi koncesije mogle biti rješenje?

RP  Sigurno! Iz svega navedenog trebalo bi biti jasno da rasprodaja Hrvatske nije osnovica ni za sadašnjost niti za budućnost. Već je rečeno tko su nosioci ideje rasprodaje, čemu treba dodati još nešto, a to je: rasprodaju je izmislila i na nju pristala ona politička elita, kojoj je uvijek dobro, bez obzira na prilike. Zato bi trebalo ići drugim putem, a taj je očuvanje vlastitog. Naravno, tu postoje ograničenja, ali ona se mogu riješiti koncesijom: u koncesiji sve ostaje u našim rukama, nakon isteka koncesije sve nam se vraća, za vrijeme koncesije i mi se možemo uvježbati za uspješnost, pri čemu, naravno, postoji problem dužine trajanja koncesije i ona nikako ne bi smjela iznositi 99 godina (što zvuči jako kolonijalistički), nego bi rok od 30-40 godina izgledao razumno. Koncesije su, dakle, prihvatljive kao izlaz u nuždi, u uvjetima nemogućnosti za vlastite investicije, dok je rasprodaja jednostavno zločin prema narodu i državi. Pri tome, Vaš se sugovornik nada da čitatelji Sušačke revije uočavaju vrlo precizno izražavanje: stalno se govori o rasprodaji, a ne o prodaji, i ta je razlikovnost važna, jer su rasprodaje uvijek ispod cijene.

 SR  Nakon svega navedenog, postavlja se pitanje budućnosti Hrvatske?

RP  Točno. To je žalosno pitanje na koje nema veselih odgovora, i bilo bi ga najbolje izbjeći. Ali uza sve nepovoljnosti treba naglasiti: mora se vjerovati u ljudski napredak, što znači da će se sve jednog dana riješiti: jedino je pitanje – roka, tj. kada? Pokušat ću odgovoriti što prikladnije uz strogu napomenu: Nemojte me optuživati za katastrofičnost, jer vidim i osjećam ono što za neke ne znači ništa, a to je: nezaposlenost od više od 300.000 (koja će rasti), zaduženost od 45 milijardi eura (koja će rasti), deficit trgovačke bilance (koji će rasti), negativni prirodni prirast (koji će to i ostati), uvozna privreda (koja će takva i ostati), neobrađeno zemljište (koje će takvo i ostati), itd.

Unatoč navedenoga, treba ustvrditi: prvo, promjene su moguće. Vjerujem u budući napredak, i drugo – hrvatska država će se razvijati unatoč svemu. Ali, rasprodana, otuđena i  bez sposobnosti da iskoristi svoje potencijale u svoju korist, Hrvatska nikada neće biti onakva kakva bi mogla biti da je svoja – pri čemu, dakako, ne zaboravljamo pitanje vlastite sposobnosti/nesposobnosti. Treba odmah otvoriti i dva druga dodatna pitanja, tj. pitanje vlastite krivnje i vlastite (ne)sposobnosti, što znači: tko je kriv za nastalu situaciju i tko je sposoban sve promijeniti? Iako se sve čini složenim, odgovor je dosta jednostavan: krive su sve one Vlade, koje su jeftino rasprodavale hrvatska gospodarska dobra. U isto vrijeme treba naglasiti da su mogućnosti za rješenje hrvatskih gospodarskih prilika sada prilično male, zato i današnju (i svaku buduću) Vladu treba odmah unaprijed ekskulpirati/riješiti krivnje i ne potezati pitanje (ne)sposobnosti, nego samo istinskog i poštenog htijenja. Naime, bilo koja buduća Vlada ima vezane ruke i polazi s nemogućeg stajališta, tj. – rasprodaja Hrvatske će biti dovršena, što znači da bilo koja Vlada zapravo ne može učiniti ništa bitno, jer lovu drpaju i odnose stranci. Drugim riječima, nijedna buduća Vlada nema bitne i odlučujuće gospodarske poluge u svojim rukama, što znači da sve ostalo, makar i uz najveće poštenje i sposobnosti, ipak predstavlja samo palijativu.

Odgovor na Vaše pitanje treba razdijeliti u nekoliko sadržaja. No, prije svega, potrebna je jedna važna konstatacija. Hrvatska je (za sada) neuspješna država (pustimo sada prijam u NATO i EU, oni nisu uslijedili zbog naših, nego očito zbog njihovih interesa). A ta se neuspješnost ogleda u nezaposlenosti, demografskom padu (koji je nepogrešivi pokazatelj realnosti), ekonomskoj emigraciji i širenjem standarda preživljavanja. One koji se toga groze nitko nema pravo nazvati katastrofičarima. Sve se to događa u sramotnim uvjetima definiranim sve većim socijalnim razlikama:

Prvorasprodaja Hrvatske će se očito nastaviti, a to znači onemogućavanje onog pravog i potpunog i inače posve dohvatljivog napretka. Međutim, međunarodni kapital ostavit će Hrvatskoj dovoljno prostora i za razvoj, jer je taj razvoj koristan. Naime, Hrvatskoj treba stalno držati glavu iznad vode kako bi bila siguran i vjerni kupac/potrošač stranih proizvoda.

Drugo – za gospodarski razvitak Hrvatske važna su i strana ulaganja. Pri tome često operira s ovakvim ili onakvim brojevima, po kojima izlazi da su ona ipak znatna. Međutim, to je čista manipulacija, jer treba razlikovati zelenopoljska ulaganja od akvizicija (stečevina), (Znamo da se to hrvatski kaže „green field investment“, ali mi se radije priklanjamo Englezima, koji doslovno kažu: zelenopoljska ulaganja, pa onda i mi možemo tako govoriti) Ova je razlikovnost važna, zato jer novih pravih investicija neće biti dok se sve ne rasproda, odnosno pokupuje. Logika je pri tome jasna i za ulagače opravdana: zašto ulagati u novo kada se može kupiti sve već postojeće (akvizicija) i tako doći na gotovo, pogotovo u uvjetima kada se ne radi o prodaji, nego rasprodaji, a ona je uvijek ispod cijene.

SR  Među rijetke poslove koje smo dobro odradili jesu oni vezani uz cestogradnju. Hrvatska je danas u tome iznad europskog standarda. Postojeća mreža autocesta je pažnje vrijedna i vrlo lijepa. Treba li je nastaviti? Konkretno, što mislite o izgradnji dionice Rijeka – Žuta Lokva, odnosno, nastavka gradnje autoceste do Dubrovnika? Kakav je vaš stav o gradnji Pelješkog mosta? Ima li smisla projekt gradnje nizinske pruge prema Panoniji?

RP  Nova cestovna povezanost Hrvatske jedna je od doista istinskih dostignuća koje može izdržati usporedbu s bilo kojim dijelom razvijene Europe. Međutim, taj posao nije dovršen, a nedovršenost cestovnog prometnog poduhvata treba usporediti s drugim prometnim sadržajima i problemima. Zato ističemo neke važne smjernice za budućnost kako slijedi:

Vrlo je karakteristično da jedan riječki/sušački čimbenik kakav je Sušačka revija postavlja pitanje i Pelješkog mosta i Dubrovnika i Žute Lokve i nizinske željezničke pruge, dok željeznički tunel kroz Učku ne živi u svijesti hrvatske države, čak niti u Rijeci! Odgovarajući na Vaše pitanje, odmah treba naglasiti: istina, promet je izuzetno važan, ali se ne smijemo zanositi, jer promet više koristi krajnjim točkama, a ne usputnim regijama.

1 – Među najvažnijim je (i za sada najrealnijim) mogućnostima izgradnja nizinske željezničke pruge Madžarska – Rijeka. Međutim, nizinska pruga, sama kao takva, neće oživjeti riječku luku, jer problem danas nije toliko u željezničkoj pruzi (uz postojeću autocestu), nego u nedostatku tereta, iako će nizinska pruga očito biti čimbenik koji će teret privlačiti, pri čemu je jasno da kineski (i općenito azijski) interes nije i ne može biti tek usputna tema za političke razgovore.

2 – a) S nizinskom željezničkom prugom, Rijeka postaje važno europsko prometno čvorište i luka (za Kinu i Aziju općenito), koja se s budućih 20 milijuna tona prometa može okvalificirati kao velika luka. Time ona postaje dio sjevernojadranskog lučkog kompleksa (Kopar-Trst-Venecija) pred kojim stoje dvije mogućnosti: konkurencija bez suradnje ili suradnja u suprotstavljanju sjeverozapadnim europskim lukama.

b) Pri tome kopnena veza za staru Južnu željeznicu (1857.) i luke Kopar i Trst nema značenja.

c) Ali, veliku važnost imala bi cestovna veza Rijeka – Žuta Lokva, što je logična i najpovoljnija veza sa Dalmacijom.

Jasno je pri tome da se ceste ne smiju ni prodati ni dati u koncesiju, nego ih treba čuvati kao dragocjenost.

d) Nužnost željezničkog tunela za Istru. Pravcem za Žutu Lokvu i za Istru (i s nizinskom prugom) Rijeka konačno definira svoj geoprometni položaj.

3 – Kao što se ne smiju prodati ili dati u koncesiju ceste, isto vrijedi i za kabotažu.

4 – a) Od prometnih pravaca kombiniranog značaja (nacionalnog i internacionalnog) Hrvatska je logično najviše zainteresirana za koridor 5c kroz BiH, jer je on doista bitan i za vezu istočne i južne Hrvatske, kao i za međunarodni promet.

b) Mogući prokop Vukovar-Šamac

5 – Pitanje koridora 5c i luke Ploče povezano je s problemom Pelješkog mosta, koji je najlakše riješiti: naime, svaka država ima pravo i dužnost u odnosu na svoje građane da svoj teritorij poveže vlastitim prometnicama preko vlastitog prostora (u ovoj konstataciji naročito inzistiramo na aspektu – dužnosti!). Svako drugačije rješenje je zapravo nasilje nad odgovarajućom državom i izraz je nekih tuđih interesa, a to ujedno i znači: ako bi Hrvatska morala za eksteritorijalni provoz kroz BiH ovoj nešto ustupiti/platiti u luci Ploče – onda je to presedan po kojem i Slovenija i Austrija mogu tražiti nešto u Republici Hrvatskoj i od Republike Hrvatske zbog omogućavanja tranzita kroz te države. Razumljivo je da bi se o problemu Pelješkog mosta moglo reći dosta toga u prilog Mostu, ali će to ovdje izostati, i to zato jer bi svaka argumentacija bila, ne samo suvišna, ne samo (prividno) banalna, nego bi bila i uvreda zdravoj pameti.

6 – Važan je interes Hrvatske da Bihaćko-cazinsku krajinu prometno privuče i orijentira prema Rijeci i Zagrebu.

7 – Jedan je od najvažnijih budućih prometnih zadataka Hrvatske kompletiranje prometnog pravca Panonija – Rijeka aktiviranjem i dvostrukom modernizacijom dionice Karlovac – Sisak, kojom se panonski prostor povezuje s nizinskom željezničkom prugom Madžarska – Rijeka. A ta moderna dionica morala bi, naravno, uključivati i željezničku prugu i autocestu. Time se ujedno izbjegava besmisleni zaobilazak preko Zagreba, a ujedno i potire i izbacuje iz igre isto tako besmislena ideja o zagrebačkoj riječnoj luci (?!), koja bi značila – nužnost uređenja Save od Siska do Zagreba, izgradnju jedne nove luke uz zapuštanje one već postojeće i uhodane u Sisku, i to s posljedicom da bi i dalje postojao dulji i zaobilazni put umjesto onog izravnog i kraćeg. A tome treba dodati i staro pitanje na koje nikada nije bilo odgovora: naime, koja bi to roba išla do zagrebačke riječne luke, a onda za Rijeku?

S ovim pitanjem o budućnosti Hrvatske Vi ste očito precijenili Vašeg sugovornika; jer, treba se sjetiti da imamo HAZU, Maticu Hrvatsku, ekonomske fakultete i institute... pa su odgovori ipak nemušti. Zato od mog odgovora ne možete očekivati previše. Ali, ovo nije formula za izvlačenje, nego tek razumna ocjena onog što jest te onog što nije moguće. Očito bi se o tom problemu dalo opširno govoriti, no ovdje je moguće dati samo sažetak kako slijedi: poseban je problem (i to onaj najteži i dugoročni) što se pogreške učinjene rasprodajom više nikada ne mogu ispraviti, tj. ono što smo neoprezno rasprodali/otuđili više nikada neće raditi za nas i u našu korist.

Tako će Hrvatska biti stalno izložena svojevrsnoj hemoragiji, i onoj gospodarskoj, i onoj biološkoj, zbog iseljavanja (naravno, ako ono doista bude bilo moguće, unatoč ulaska u Europsku uniju), čime neki ozbiljniji napredak neće biti moguć.

Pri tome postoji još jedna opasnost – zbog iseljavanja Hrvata i mogućeg priliva stanovništva s istoka/jugoistoka/Orijenta, moguće je da Hrvatska prestane biti nacionalna država hrvatskog naroda, nego da postane nešto drugo. Srećom, zbog naših problema sa zapošljavanjem takve se masovne imigracije zapravo ne treba bojati. Naravno, sve rečeno vrijedi ako se nešto duboko ne promijeni.

Zbog svega, čeka nas dugotrajno životarenje, uz mogućnost socijalnih nemira. I najzad, ako bismo pokušali budućnost Hrvatske definirati jednom rečenicom, onda bi ona glasila: država koja je rasprodala samu sebe, i koja se time odrekla sebe, i – ako hoćete konkretnije – država koja ima Slavoniju (i ne samo Slavoniju), a uvozi češnjak iz Kine (kojoj se to isplati), e, ljudi moji, takva država nema druge mogućnosti, osim polukolonijalnog životarenja. Hrvatska će biti razvijena zemlja, međutim, samo u korist stranog kapitala.

SR  Osim gospodarskih i demografskih problema, koji su, po Vašem mišljenju, mogući problemi Hrvatske naglašenog političkog značaja i značenja?

RP  Razumljivo je da uza sve navedeno u ovom prilogu svoje mjesto moraju naći i politički problemi, a oni su trojaki: prvo, to je mogućnost nekog novog balkanskog zajedništva, koje je političko-terminološki u dijelu Zapada već prihvaćeno i formulirano kao „zapadni Balkan“. To novo balkansko zajedništvo je u procesu stvaranja, na čemu priliježno rade političke elite Hrvatske, Srbije i BiH. Hrvatska i Srbija su pri tome dva najvažnija partnera, BiH je logična spojnica u međuprostoru, a ostali su premali i ponašat će se prema prilikama. Pokušaji stvaranja tog novog balkanskog zajedništva očiti su: najprije su potrebni pomirba i „gledanje u budućnost“ (što implicira "Veliki zaborav" i u Hrvatskoj i u BiH), zatim (prividno bezazlena) gospodarska suradnja i povezanost, koja vodi prema onoj široj povezanosti (u čemu i jezično zajedništvo mora imati bitnu ulogu, a tome je Hrvatska već dijelom podlegla): A onda, kada je sve povezano i umreženo – onda je logična ideja: pa da se onda sve to, moliću lepo, institucionalizira. U tom smislu, više su nego karakteristični pokušaji da se stvori zajednička hrvatsko-srbijanska gospodarska komora i zajednička jugo–balkanska zrakoplovna kompanija. Za sada su to samo pokušaji, ali se na tome očito neće stati. U svemu tome Hrvatsku još brani Članak 141. Ustava, koji glasi: „Zabranjuje se pokretanje postupaka, udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojima bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“. Ali, nažalost, jasno je da se u nas Ustav može lako i promijeniti, ili jednostavnije – zanemariti.

Drugo – to je mogućnost zahtjeva za autonomijom Istre, pri čemu nisu potrebna nikakva posebna umovanja i politička pronicljivost jer je istarski župan već sve najavio: kada Hrvatska uđe u Uniju, Istra će tražiti autonomiju (navodno zbog ostvarenja veće financijske samostalnosti i pravednosti). Međutim, svakome mora biti jasno da će uz autonomiju pristati Talijani/talijanaši i Istrijani (ne i Istrani Hrvati), ali ne zato što toliko žele autonomiju, nego zato jer ne žele Hrvatsku! I ako se ne probudi Veli Jože – Istra će tu autonomiju i ostvariti. Naravno, više od toga nije moguće, jer se granice neće mijenjati, ali će Istra postati dio Italije u Hrvatskoj. I Talijani/talijanaši i Istrijani znaju da se granice neće moći mijenjati, ali znaju i to da je autonomija Istre najbolji put za njezinu retalijanizaciju.

Treće –autonomija Istre može poslužiti kao opravdanje i da autonomiju zatraže i abolirani militantni velikosrbi u tzv. "Krajini", i to s naslova: ako većinski hrvatska Istra ima pravo na autonomiju, e – onda to isto pravo imaju i većinski Srbi u Krajini (sada bez navodnika).

SR  Što biste naveli kao specifičan problem u Hrvatskoj danas?

RP  U Hrvatskoj zaista postoji jedan specifični problem, koji se pojavio poslije posljednjih parlamentarnih izbora, a to je ništenje vrijednosti u Hrvatskoj. Svaka sastavnica u tom procesu za sebe ne čini se dramatičnom, ali je kumulacija zabrinjavajuća: tako je unatoč općeg protivljenja javnosti ugašen „Vjesnik“ (koji je očito vrijednost), mijenja se izložbena koncepcija „Klovićevih dvora“, koji su isto tako posebna vrijednost, atakira se na hrvatski jezik (valjda ne treba reći da je i hrvatski jezik vrijednost), i dalje se planira rasprodaja, a sve to dolazi odozgo, i uzeto zajedno je vrlo zabrinjavajuće jer se izričito radi o potiranju vrijednosti.

SR  Da li postoji i kakva je nada za Hrvatsku?

RP  Očito je da ona postoji i da mora postojati, inače ne bismo mogli živjeti. Treba zato podsjetiti da je u povijesnom smislu Hrvatska proživjela neka izuzetno teška razdoblja, ali da ih je i nadživjela. Sjetite se samo osmanlijske pohare, kada je u 16. st. (uz ranije strašne poraze –Krbavska bitka 1493.) Hrvatska bila svedena na reliquiae reliquiarum... Međutim, nada je i tada postojala, ali (opet taj poznati “ali“), prilike su danas posve drugačije, jer određeni vidovi nade danas više nisu mogući, što znači: ono što smo rasprodali (ispod cijene) i otuđili i raskućili, izgubili smo zauvijek. Nekada je Hrvatska mogla računati na teritorijalnu rekonkvistu otetih zemalja, ali danas više nije tako. Jer, više nikada to rasprodano i otuđeno više neće raditi i skrbiti za nas, nego za strance. I tu nikakve nade za jedan razvijeni i prosperitetni život više nema, živjet ćemo od mrvica koje ostavlja strani kapital, a to nije mnogo.

SR  Naglašavate pitanje sposobnosti/nesposobnosti, kao važno u odnosu na postojeću krizu i izlazak i krize. Da li je moguće naslutiti uzroke mogućih (ne)sposobnosti i da li je taj vid razmatranja uopće primjeren?

RP  Teško je dati sveobuhvatni odgovor, no neke su natuknice i neka orijentacija ipak mogući: naime, zbog povijesnih razloga Hrvati su se uvelike iscrpili. Rezultat je to, prvo, strašnog i iscrpljujućeg i višestoljetnog hrvanja i otimanja u okviru četverolista, koji očito nije mogao donijeti sreću, hrvanja između Germana, Ugra, Mlečića i Orijenta (Osmanlije i velikosrbi). Drugo, rezultat je to sudjelovanja u svim mogućim povijesnim ratovanjima po Europi, kuda je Hrvate bacala sudbina, i to za tuđe interese. Ta su ratovanja iscrpljivala biološku snagu i vitalitet uopće (u ratovima pogibaju samo oni najjači i najsposobniji, pri čemu je preživljavanje moglo biti jedinim postignućem, a to ne može biti temeljem i zalogom napretka. Treće, isto tako iscrpljivanje vrijedi i za sve ono što slijedi – to je emigracija u 19. i početkom 20. st. (filoksera na primorju, i suton Austrougarske), a u emigraciji također sudjeluju oni najbolji i najjači. I ti najbolji i najjači su (zajedno s ostalima) izgradili i uspostavili, ni manje niti više – nego Ameriku. A na kojoj osnovi? Na osnovi sposobnosti koja je otekla iz domovine.

Četvrto, tome treba pribrojiti i masovna stradanja u 2. svjetskom ratu. I najzad, peto, tu su emigracija u vrijeme druge Jugoslavije (od 1960-ih godina), što nas, izgleda, ponovno očekuje, a sve je to za jedan mali narod, smješten na vjetrometini povijesti, i mnogo i previše. Zato treba jasno ustvrditi: jednostavno nije moguće toliko dugo rasipati biološku i intelektualnu supstancu a da to ne ostavi duboke i pogubne tragove i utvrdi razliku prema onima koji takvo iskustvo nemaju.

SR  Konačno, na kraju, postavlja se i pitanje: što da se radi?

RP  Ovo pitanje je logično i obvezujuće u zaključku, ali, upućeno je na posve krivu adresu. Smatra se doista kvalificiranim za uočavanje i definiciju stanja, ali ne mogu davati korisne savjete drugima, i to iz dvaju razloga, prvo, nisam u svom životu postigao i ostvario ništa bitno (u tome nema sramote, jer su bile takve prilike), te stoga nemam pravo praviti se pametan i dijeliti savjete drugima. I drugo – savjeti bi mogli biti samo idealistički, dakle, i smiješni i neostvarivi, ali ipak, ipak je moguće navesti barem nešto:

Ne rasprodajte Hrvatsku, ona nije samo vaša, on pripada i budućim generacijama. Naši su starci očuvali tu zemlju u nemogućim uvjetima, toliko koliko je to bilo moguće. I bilo bi glupo rasprodati/izgubiti zemlju sada kada imamo državu.

Očuvajte identitet pred ludostima globalizacije jer bez identiteta ne postojimo (sve to uz napomenu da nikakve globalizacije zapravo i nema, nego taj eufemistički pojam pokriva područje interesa za one najjače). Laž je kako je globalizacija opći proces – ma niti govora, ona je proces samo u interesu nekih.

Najstrože progonite one koji su postojanje hrvatske države iskoristili za privatno bogaćenje, koji, dakle, imaju našu oskudicu i imaju naše nemanje. 

Vaše pitanje „što da se radi“, zahtijeva i odgovore, a neki se nameću i sami po sebi, dakle, u okviru spontaniteta, a ne neke promišljene politike. Za sada, „rješenje“ je mali, zapravo negativni prirodni prirast (ne trebaju nam novi nezaposleni, ni sada niti u budućnosti), zatim, „rješenje“ je i iseljavanje, pa će doznake/priliv iz inozemstva biti bitan gospodarski činilac. No, to su „rješenja“ s one negativne, da ne kažem bolesne strane. A s one pozitivne, zdrave strane stoji samo jedno, tj. vlastita proizvodnja (tu se nipošto ne misli na autarhiju), koja bi svela uvoz na razumnu mjeru. Međutim, tome će se očito suprotstaviti međunarodni kapital, koji Hrvatsku vidi kao potrošačku/uvoznu zemlju. Nešto bi se ipak moglo, no ne s Vladom, čiji je predsjednik rekao da se on u ekonomiju ne razumije, ali „...da to i nije važno!“. S vlastitom proizvodnjom riješili bi se ne samo gospodarskih poteškoća, nego i sramote, što predstavlja uvoz hrane, čime s vraćamo na ono pitanje koje nismo htjeli baš previše doticati, a to je onaj problem o sposobnosti/nesposobnosti.

SR  Imajući sve u vidu, postavlja se i pitanje: hoće li Hrvati opstati kao povijesni narod.

RP  To je pitanje na koje se ne usuđujem, ne samo odgovoriti, nego čak ni o njemu misliti. Ali, nešto ipak valja reći: mogućim (naglašavamo ovo – mogućim) potpunim gubitkom gospodarskog suvereniteta, gubitkom jezika, gubitkom identiteta, gubitkom tla/zemlje/prostora/nekretnina i rasprodajom, Hrvati u uvjetima globalizacije (kao, „slamka među vihorove“) mogu stupiti na put kojim se prestaje biti povijesnim i državotvornim narodom i postaju nepovijesnom gomilom, koja je bez svijesti i, ne zna što je i odakle je došla i ne zna kuda ide. Vi ste u ovom razgovoru očito osjetili da sugovornik želi biti maksimalno racionalan. Ali sada napušta to tlo i utječe se nadi. S tom konstatacijom ovaj razgovor, može i završiti, čemu dodajem i zahvalu na pruženoj prilici.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana