SUŠAČKA REVIJA broj 82/83

 


obljetnica

20 GODINA SUŠAČKE REVIJE

Povodom dvadesetog rođendana Vašeg i našeg časopisa dobili smo brojne čestitke. Hvala na lijepim željama i prijedlozima, te podršci koju ste nam pružali svih ovih godina, jer bez Vas, naših vjernih čitatelja, ne bi bilo ni Sušačke revije.

 

Antun Vujić, nekadašnji ministar kulture u Vladi RH, današnji ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža

Sušačka revija je prebogata sadržajima da bih se usudio ocjenjivati njene doprinose u golemom rasponu pojedinih područja i tema o kojima se u časopisu piše. Ograničit ću se na osobniji izbor. Mene Sušačka revija potiče, a i odgovara mi na neka donekle osobna pitanja, pitanja "identiteta". Taj se inače noviji pojam često rabi i u nekoj anemičnoj verziji, kao neka vrsta lokalne nostalgije. To bih svakako htio izbjeći, iako neće ići lako; upravo sam neki dan proslavio 50. godišnjicu mature - na Sušaku, naravno - pa je teško ne biti nostalgičan.

Identitet, dakle, nije nostalgija, premda može biti ukrašen starim razglednicama, pa i visokim maturalnim godišnjicama. Identitet je vjerojatno neki aktivni temelj na kojem treba graditi nešto novo, tako da se u tome novome još uvijek možemo prepoznati – što je to teže, to je potreba za identitetom veća. Tom potrebom se po prirodi stvari bavi Sušačka revija, a to je u sušačko-riječkom slučaju osobit posao; materijala ima puno, ali i sjena koje ga zastiru. Područje Sušačke revije, geografski i povijesno, kulturno i politički, sinkrono i dijakrono, područje je duge borbe za identitet – urbani, kulturni, jezični, nacionalni, a taj identitet koji je bio pluralan, nije uvijek bio i pluralističan, niti jedinstveno koncipiran, često je bio i konfliktan i uvijek je nekome izmicao.

Najprije – Sušačani i Riječani. Iz Revije doznajem da su prvu međusobnu nogometnu utakmicu odigrali još 1906., i to riječka CS Tarsia i sušački Primorac, "ali je rezultat, nažalost, ostao nepoznat". Da li ga je netko zatajio? Te su utakmice i poslije bile više od sporta. Nisu samo Sušak i Rijeka bili podijeljeni Rječinom, nego i unutar sebe, pa i u razdobljima kada Rječina nije bila granica, i prije i poslije D'Annunzija. Stariji talijanski, (austro)njemački, mađarski i hrvatski identiteti nisu uvijek označavali multikulturalnost grada nego i politički sukob u gradu. Gotovo je svatko igrao u svom posebnom klubu, ili u savezu više klubova, najčešće protiv onog politički najslabijeg, makar taj bio i najlegitimniji. U izmijenjenom obliku takvih klupskih obračuna bilo je i poslije 1945. i poslije 1971., a možda negdje tinjaju i danas. Svakako, Sušačka revija se trudi da mnogi rezultati više ne ostanu nepoznati, ali i da se pretvore u harmoničniju identitetsku supstanciju. Što se mene tiče, ja sam oduvijek navijao za Orijent onaj radnički, sušački i hrvatski klub čiji dosezi, nažalost, nisu mogli nadići ograničenja takvog njegovog izvornog postava, pa im je i bilo dosuđeno, a i presuđeno, da ostanu skromni. US Fiumana je igrala i u prvoj talijanskoj, NK Rijeka u prvoj jugoslavenskoj ligi, a Orijent ne igra ni u ovoj svojoj hrvatskoj ligi. Iako su danas svi Sušačani ujedno i Riječani, a svi Riječani nisu i Sušačani, klupske metafore mogu i dalje propitivati stanje identiteta.

Između tolikih izvanrednih priloga Sušačke revije, jedan me se posebno dojmio jer pogađa osobnu dramu pitanja identiteta; sažimam ga po sjećanju.

Erazmo Barčić mlađi, patricijski sin, briljantan mladić, pravnik, ali i dečko teške ruke, poginuo je u posve političkom dvoboju 1892. godine. Poginuo je na hrvatskog strani toga identiteta. O njegovom šturom k.u.k. protivniku doznaje se da je izbjegao uobičajenu sablju i tražio dvoboj pištoljima, na što je Barčić pristao. Ali, njegov je pištolj zatajio, a protivnikov opalio i pogodio u srce. Zapravo, tako je i kukavni Paris strelicom ubio dičnoga Ahileja, samo u petu. Barčićeva smrt, zatim i zabrana crkvenog pokopa (kojoj je smrt u dvoboju bila samo kulisa) dirnula je, na trenutak i ujedinila, gotovo sve građane Rijeke i Sušaka, i one politički i nacionalno suprotstavljene. Teški znaju biti hrvatski prinosi zajedničkom identitetu.

Kad su Ćiro Kovačić, Danko Pavešić i drugi pokretali Klub Sušačana, zatim i Sušačku reviju, bio sam u politički aktivnoj prilici. Bio sam ponosan što su mi se obratili moji toliko poštovani klupski kolege iz Primorja gdje sam kao mladić s njima igrao vaterpolo i koje sam doživljavao kao divove. Tada je i u Zagrebu trebao biti pokrenut Klub Zagrepčana – to mi je djelovalo nesimpatično, kao neko elitističko zatvaranje, a u Zagrebu nije ni zaživjelo. Međutim, smisao Kluba Sušačana shvatio sam odmah. To nije značilo zatvaranje, nego otvaranje požutjelih i često slijepljenih stranica identiteta jedne jake posebnosti prema vrijednostima univerzalnog identiteta budućnosti; univerzalnost bez posebnosti je prazna, a posebnost bez univerzalnosti slijepa. Sušačka revija razvija tu sušačku i riječku posebnost u aktivnom smjeru, kako nam univerzalnost i ovoga puta ne bi ostala prazna.   

Pitam se postoji li pojam "zagrebački Sušačani", ili "zagrebački Riječani"? Takvih, naime, ima mnogo, a to sam i ja. Ako takav pojam ne postoji, predložio bih jednu njegovu moguću, ne suviše strogu definiciju: to su oni Sušačani ili Riječani koji žive u Zagrebu i koji ne znaju jedni za druge ako se ne poznaju još iz Rijeke, niti im pada na pamet da se posebno okupljaju zato što su Sušačani ili Riječani. I to je jedna vrsta identiteta – nepoznato im je stvaranje protekcionističkih koterija, a i Rijeka i Zagreb su blizu, možda su i najbliži. Okupljaju se samo Riječani na privremenom radu u Zagrebu – ali to nije isto. Pravi zagrebački Sušačani i Sušačanke jedni za druge doznaju tek iz Sušačke revije i tada im bude drago da ih toliko ima, da su baš "pravi" i da imaju dosta slične poglede. I to je jedna vrsta identiteta, možda najbolja; nasljedna je, a nije genetska.

 

Akademik dr. sc. Petar Strčić

Moj je djed podigao 1930. god. veliku kuću s više stanova i dva dućana na Krimeji. Rođen sam u zavičajnom selu mojih predaka, u Krasu na o. Krku, ali od 1937. god. sam Krimejčan. U Sušaku sam završio osnovnu školu i gimnaziju te službovao do 1980., kada sam prešao na rad u Zagrebu, ali svaki tjedan – doslovce – sam na mojoj sušačkoj Krimeji. Tako da mi je Sušak i zavičaj, pa sam o njemu i pisao i objavljivao radove. Stoga sam rado pozdravio osnivanje Kluba Sušačana, pokretanje njegove i moje Sušačke revije. Jer sušačko područje, napose s Bogorodičinim svetištem i franjevačkim samostanom te frankopanskim kaštelom na Trsatu, pa potom ostali prostori podno njih, s mnogim njegovim stanovnicima, među kojima ima i znamenitih i zaslužnih i drugdje – učvršćuje uvjerenje da su naši preci dobro radili, a mi moramo tako nastaviti. Dakako, prirodno je bilo da dva grada uz obalu Rječine postanu jedan – Rijeka, za kojim su posezale strane sile, ali i dalje treba čuvati osobitosti našega Sušaka. To stalno čini korisna i sadržajima vrijedna Sušačka revija u svojih dosadašnjih dvadeset godina, pa će tako biti i dalje.    

 

Budislav Vukas

Iako rođeni Sušačanin, za Sušačku reviju sam saznao tek prije nekih petnaestak godina od Zdravka Ćire Kovačića, jednog od sportskih idola moje mladosti. Naime, nažalost, nakon mature u Sušačkoj gimnaziji morao sam na studij u Zagreb, jer u Sušaku/Rijeci još nije bilo sveučilišne nastave. Zato nisam znao ni za Klub Sušačana ni njegovu Reviju.

Moram priznati da me Sušačka revija privlači već svojim nazivom, jer se time potvrđuje određena individualnost grada moje mladosti. Međutim, zahvalan sam i divim se Uredništvu što svaki broj Revije - uz napise o sadašnjosti Sušaka/Rijeke - sadrži i brojne izvanredno zanimljive i kvalitetne članke o prošlosti toga grada i njegove okoline.

Kako moja obitelj djelomično potječe iz toga područja, s posebnim uzbuđenjem čitam povijesne članke Sušačke revije.

Srdačan pozdrav – uz želju za uspješnim daljnjim desetljećima Sušačke revije - Budislav Vukas

 

Kristian Benić

U relativno siromašnom riječkom publicističkom prostoru, posebno onom segmentu koji se tiče društveno-humanističkih disciplina, Sušačka revija možemo reći, gotovo "strši". Ona je uvijek svježa, energična, informativna... U njoj nalazimo jedinstveni koncentrat ljubavi prema gradu i zavičaju, kritičkog osvrta prema svakodnevici, šetnje kroz tunele povijesti, ali i okrenutosti budućnosti. Kao entuzijast digitalnog izdavaštva Sušačka revija je jedna od rijetkih publikacija te vrste kojoj ne želim kraj tiskanog života jer dolazak do tog papira i njegovih boja za mene ima gotovo ritualnu vrijednost. Kao autoru Sušačka revija je uvijek iskakala otvorenošću i jednostavnošću dolaska do željenog stila. Pisanje za nju uvijek znači da će to pročitati netko kome je do sadržaja doista i stalo. 

 

Vesna Spinčić Prelog

Za mene je Sušačka revija lijepa i dragocjena, kako svojim bogatim sadržajem tako i svime što nam ona pruža. Nas Primorce u Zagrebu okupi jednom godišnje i veselim se tim susretima s dragim ljudima. Volim Reviju jer me veže za moj kraj djetinjstva i odrastanja. Svaki novi broj dočekujem kao najljepši poklon. Zahvalna sam vrijednom uredničkom timu Revije i želim joj sretan dvadeseti rođendan i dug život.

Srdačan pozdrav svim mojim Sušačanima!

 

Igor Žic

Kako sam iz blizine promatrao nastanak Sušačke revije i njenih prvih dvadeset godina, mislim da mi je prilično jasna njena uloga. Po meni, to je najvažniji riječki časopis poslije Drugog svjetskog rata. Obrazloženje je vrlo jednostavno: to je časopis koji je obradio sve značajnije teme za Rijeku i Sušak, od urbanizma i arhitekture, preko povijesti i politike, do zabavne glazbe i sporta. Svojom širinom i demokratičnošću možda je ponekad donosio i tekstove koji su bili nešto lošiji od očekivanih, ali kao cjelina Sušačka revija uspjela je nadmašiti i Riječku reviju (koja je, ipak, pretežno bila orijentirana ka književnosti) i Domete (koji su imali posve suprotstavljene uređivačke politike i često gubili grad iz središnjeg polja svog interesa). Sušačka revija istovremeno je sentimentalan gradski album, ali i priručnik u kojem se mogu naći odgovori na sva pitanja o tome što se događalo u starijoj i novijoj prošlosti na Kvarneru.                                                

 

Tomislav Nagy:

Rođeni sam Sušačanin sa stalnom adresom u Zagrebu i povremenom adresom u Polić Kamovoj 44. Sušačku reviju volim iz sentimentalnih razloga. Kao prvo jer je to jedini časopis, a bome i jedina aktualna publikacija koja se bavi Sušakom. Nigdje u Hrvatskoj nema takve publikacije koja na ovaj način sprečava zaborav jednog važnog perioda hrvatske povijesti te jednoga bitnoga hrvatskoga grada. Sušačka revija ne samo da pruža informacije o povijesti Sušaka, koju je sve teže čuti od njenih starosjedilaca, već aktivno nastoji očuvati formu i duh Sušaka. Teško se oduprijeti novim idejama 'razvoja' u vidu Tower Centra i drugih propalih investicija. Revija oko sebe okuplja ljude koji nastoje sačuvati vrtove i kupališta Sušaka iz naše mladosti i dati nam nadu da možemo s obiteljima planirati povratak tom divnom životu na Sušaku.

Srdačan pozdrav, Tomislav Nagy, unuk prof. Berislava Lukića, nekadašnjeg direktora Sušačke gimnazije, i sin dr. Jasne Lukić – Nagy

 

Dušan Rupert

Poštovana Redakcijo Sušačke revije!

Po meni bilo bi dobro malo više o Sušaku, Sušačkoj gimnaziji, početcima medicinskog fakulteta i prvim generacijama med. fakulteta i što su članovi tih generacija postigli u njihovome pozivu. Također interesantno je da se sazna i o daljnoj budućnosti grada Rijeke.

Pošto živim već preko 40 u inozemstvu, bar donekle preko Revije ostajem u kontaktu s bivšim mjestom stanovanja.

Srdačni pozdrav dr. Rupert

P.S. Izvinite na ortografskim greškama, pošto naški skoro nikada ne pišem i malo govorim.

 

Dubravka Luić, Filozovski fakultet Zagreb 

Poštovani gosp. uredniče,

U dvadeset godina izlaženja Sušačka revija je povremeno dolazila u našu knjižnicu. Tek nedavno odlučila sam zbog nekoliko upita naših profesora naručiti sve dostupne brojeve Vašeg časopisa i biti na listi stalnih pretplatnika. Prepoznala sam u Vašem sadržaju, izboru tema i suradnika snagu, svijest i volju uredništva da zadrži i osigura mjesto za promicanje i čuvanje identiteta ne samo domaćeg okruženja Kvarnera, Rijeke, Primorja, Gorskog kotara, nego i cijele Hrvatske.

Uz njegovanje suvremene književnosti  i umjetnosti, prateći aktualni društveni trenutak, uz tekstove vezane za povijest, etnologiju, arheologiju,  čuvate svoj etnički, nacionalni i kulturni identitet prenoseći ga novim naraštajima.

Izdavati  časopis kroz dugi niz godina najbolje govori o snazi pisane riječi i potrebi da se i u današnjem globalnom svijetu i virtualnom okruženju ostavi trag, sačuvaju sjećanja i poštuju tradicije. 

Čestitam Vam Vašu značajnu obljetnicu i želim Vam još dugi niz godina redovito izlaženje, mnogo brojeva, godišta i još više mladih i redovitih čitatelja.

Pozdravljam Vas srdačno i zahvaljujem unaprijed na novim sadržajima

Dubravka Luić

 

Rajka Jurdana Šepić

Sušačka revija ima već 20 let. Već al komać?

Za delo ko je storeno je to jako čuda, a za živet i

cvast je sada divojka, rožica va najlepšeh leteh.

Čestitan sen ki ju pišu, urejuju, čitaju, vole i

neka cvate još čuda let!

Rajka Jurdana Šepić

 

Velid Đekić

Kao čitatelj Revije, imam sreću i prokletstvo da živim u području snažno obilježenom događajima u politici, gospodarstvu i kulturi u neka druga vremena, pa je bez poznavanja tih događaja vrlo često teško adekvatno razumjeti vrijeme u kojemu živimo. Revija je odličan izvor informacija te vrste, pogotovo što o njima piše lako razumljivim jezikom, a i urednička koncepcija diše elastično. Oboje ide na ruku čitatelju. Pitanje na koje još uvijek valja tražiti odgovor je kako učiniti korak bliže mlađim čitateljima, utopljenima u svijet digitalije i njome posredovanih uvjeravanja da sve vrijednosti dolaze u globalizacijskom paketu.

Velid Đekić

 

Dafinka Večerina 

Poštovani glavni uredniče,

S veseljem se odazivam pozivu, te ću rado odgovoriti da čitam Reviju kao vrlo zanimljivo, ozbiljno i edukativno štivo u kojem sam našla puno do tad nepoznatih činjenica o mome rodnome gradu. Otkrivam znamenite ljude i događaje, prekrasne palače, visoke domete umjetnika, znanstvenika, pomoraca i drugih sjajnih ljudi koji su svojim umom i vještinom osvijetlili i pokazali pravo lice Rijeke, koja je zaista, u pravom smislu riječi, mali velegrad. Grad u kojem su rođene moje none i nonići, majka i otac, pa i ja, sve mi je privlačniji, a zahvaljujući Sušačkoj reviji i sve poznatiji, te jedva čekam novi broj kako bih saznala još nešto novo i uzbudljivo o rodneme gradu, njegovoj povijesti i ljudima. Želim Vam uspjeh u Vašem uredničkom poslu u kojem pokazujete profinjeni ukus i izvanredan smaisao za selekciju.

Dafinka Večerina 

 

Kitty Bosnar

Poštovani gosp. Alen Čemeljić, glavni urednik

Na Vaš cij. upit o razlogu mojeg vjernog čitanja Sušačke revije zahvaljujem se. Mogu reći da je glavni razlog moje Sušačko porijeklo po rođenju, kao i porijeklo mojih predaka.

Osim toga Sušačka revija je na kvalitetnoj razini obrade sadržaja i opreme, te se veselin svakom novom broju.

Uz lijepi pozdrav, Vaša vjerna čitateljica,

Bosnar Kitty

  

Nedeljko Fabrio

Horaciju dugujemo mudrosni stih u kome rimski pjesnik kaže kako "ćup dugo zadržava miris onoga čime je jednom bio naliven".

Riječka Sušačka revija uspjela je zadržati miris ćupa: možemo sasvim nepristrano kazati kako građani Hrvatskoga primorja, kvarnerskih otoka i Gorskog kotara imaju u svojim rukama reviju koja je opskrbljena naprosto fenomenalno fotografijama i koja će se gotovo na neponovljiv način raspričati o ljudskim sudbinama. Zato savjetujemo izradu kataloga dosadašnjih brojeva.

Na kraju čestitke: ćup uvis!

 

Prof. Vladimir Peršin 

1. Čestitam Vam dvadeseti rođendan!

Sušačka revija se uspješno održala. Ona je svjedok svog vremena, a i bogate kulturne, društvene i povijesne prošlosti i tako pridonosi za nove generacije vrijedne dokumente, ne samo na području Sušačke Rijeke i šireg područja, da se na tome uči i prenosi na nove generacije.

2. Čita se od A do Ž pa i više puta.

3. Dobro bi bilo dati stranicu za novije događaje u muzejima, galerijama i dr. našeg doba.

4. Vrijedna je stranica iz starih novina "Vijesti iz prošlosti".

         Još jednom puno sreće i uspjeha!

Prof. Vladimir Peršin

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana