SUŠAČKA REVIJA broj 84

 


pabirci vremena

VIŠE OD IGRE

Alen Čemeljić

Društvo velikih i bogatih. Često je upravo takvo bilo naše riječko društvo kroz povijest. U 18. stoljeću Beč i Budimpešta, Trst i Rijeka, dvije metropole i dvije glavne luke dvojne monarhije. U devetnaestom stoljeću riječki proizvod torpedo kupuje svijet od Japana do Amerike. Početkom idućeg stoljeća Carpathia i ostali brodovi engleskog društva Cunard Line povezuju Rijeku i New York, a u drugoj polovici 20. stoljeća preko Jugolinijinih brodova Rijeka je u društvu svih važnijih svjetskih luka na svim kontinentima – Hamburga, Amsterdama, Marseilla, New Yorka... Riječka brodogradilišta grade brodove za Skandinaviju i Daleki istok, građevinari grade po Arabiji, Hartera izvozi u cijeli svijet, a tih istih 80-ih godina prošlog stoljeća riječki rock-glazbenici biraju svjetsko društvo znamenitim albumom Rijeka-Paris-Texas.

Nakon toga, međutim, riječko društvo nisu više ni veliki ni bogati. Nema više pomorstva ni brodogradnje, nema izvozne industrije, osim farmaceutske koja se srećom razvila i održava naš dodir s bogatim svijetom na koji smo stoljećima navikli dok nismo postali puki promatrači zbivanja na Zapadu. Političkih, gospodarskih, kulturnih i sportskih. A onda prošle jeseni Rijeka se opet našla u odabranom društvu, u društvu gradova Hegela, Ampera (Ampère), Saint-Éxupéryja, Alfonsa Portugalskog. Gradova velike tradicije, kulturne baštine, ali i gradova nogometa, igre koja je danas u modernom zapadnom svijetu puno više od toga, i koja je Rijeku vinula u to odabrano društvo:

Stuttgart – šesti najveći grad u Njemačkoj. Središte regije u kojoj živi 5 i pol milijuna ljudi, kolijevka automobila, sjedište moćnog i velikog proizvođača automobila Mercedes-Benza. Dom druge najveće njemačke burze, odmah iza one frankfurtske, mjesto studiranja za 20 tisuća njemačkih i europskih studenata. Rodno mjesto Roberta Boscha na kojega i danas podsjeća moćna multinacionalna kompanija nazvana po svojem osnivaču. Rodno mjesto velikog Hegela, jednog od najvećih umova modernog doba. Grad u kojem, pokazat će Google u sekundi, možete odsjesti u nekom od 150 hotela.

Lyon – treći francuski grad po veličini s 1.750.000 stanovnika, glasovit po tekstilnoj industriji utemeljenoj još na srednjovjekovnoj preradi svile. Grad u kojem je prije 150 godina konstruirana prva funkcionalna uspinjača na svijetu, rodno mjesto braće Lumière i Saint-Éxupéryja, oca Malog princa. Dom fizičara Ampèrea, utemeljitelja elektrodinamike, grad pod zaštitom UNESCO-a, grad s najvećim javnim parkom u Francuskoj, većim od 100 hektara. Tamo pak dvjesto i pedeset hotela čeka na vas.

Sevilla – i tu mnoštvo hotela, čak 350, čeka na turiste koji žele obići ovaj grad što ga je UNESCO stavio na popis umjetničke svjetske baštine. Četvrti grad u Španjolskoj, još ga je slavni Julije Cezar opasao zidinama, glavno trgovačko središte Španjolske, veliko sveučilište, prva tvornica duhana u Europi, koja je inspirirala slavnog Bizeta za glasovitu Carmen. Bogata povijest, osim kulturnog veliko i materijalno bogatstvo zbog nekadašnjeg monopola na trgovinu s Amerikama, domaćin EXPO-a koji ga je prije dvadeset godina opet oživio.

Guimaraes – najmanji u ovom društvu, ali i njega vrijedi vidjeti i spomenuti, jer kolijevka je Portugala, rodno mjesto Alfonsa, prvog portugalskog kralja Alfonsa. Također na UNESCO-vom popisu umjetničke svjetske baštine, grad u industrijski najrazvijenijoj portugalskoj regiji.

I na kraju Rijeka – treći grad u Hrvatskoj, četiri hotela, sjedište regije s dvjesto tisuća stanovnika, grad u kojem je izumljen torpedo, u kojem je dr. Peter Salcher prvi put u povijesti fotografirao let puščanog zrna, kojeg je američki predsjednik Woodrow Wilson krajem Prvog svjetskog rata predlagao za sjedište Lige naroda, današnjeg UN-a. To je i grad u kojem je D'Annunzio stvorio svoju državu, u kojem je rođen fašizam, grad kroz koji je prolazila granica između Jugoslavije i Italije, sjedište nekada velike, danas nepostojeće, tvornice duhana i propale tvornice papira, sjedište nekada snažne brodograđevne industrije, rodno mjesto Ivana Zajca – autora popularne opere Nikola Šubić Zrinjski, iz koje se melodije rado slušaju i u svijetu. Također i središte regije gdje su braća Lumière brzo nakon otkrića filma došli snimati nalete juga, grad bez velikog javnog parka o kojem godinama postoje planovi, bez uspinjače prema Trsatu, kaštelu na brdu ponad grada, gdje se gradi veliki sveučilišni campus, kandidat za europski grad kulture koji bi ga preporodio.

Eto, u takvom smo se društvu našli. U društvu bogatih, moćnih, velikih. Što bismo i sami željeli biti, kao dio zapadnog bogatog svijeta, bogate i slavne prošlosti, ali i visokog životnog standarda. U društvu gradova koji nisu metropole, ali su uređeni, lijepi, zanimljivi, privlačni. Što bismo i sami htjeli biti. S velikim uređenim parkovima za svoje stanovnike. Što bismo, također, i sami voljeli imati. S izloženim umjetničkim blagom za svoje stanovnike, ali i za turiste koji ih posjećuju. Što bismo i mi željeli kada je u pitanju naše blago. Sa sto, dvjesto, tristo hotela. Što mi u samom gradu nikada nećemo imati, ali ih u regiji od Crikvenice do Opatije također imamo više od stotinu. Gradovi su to koji ističu svoje – Boscha, Hegela, braću Lumière, Saint-Éxupéryja, Ampèrea, Alfonsa, Bizetovu inspiraciju za Carmen u tamošnjoj tvornici duhana. A to bismo i mi htjeli. Da i naši budu istaknuti. I Antun Mihanović i Lijepa naša, koja je napisana u Rijeci, i Ivan Zajc i njegova rodna kuća, i mjesto gdje je bila naša tvornica duhana, i gdje se privezala Carpathia nakon potonuća Titanica, i odakle je lansiran torpedo...

Htjeli bismo puno toga, htjeli bismo se približiti tim gradovima. Ne samo u nogometu, zahvaljujući kojem se Rijeka ove jeseni našla u tom odabranom društvu, već i po načinu na koji oni koriste svoje prednosti, svoje ljude, tradiciju, povijest. Željeli bismo pokazati da smo u nečemu i bolji, kao što smo na zelenom terenu bili bolji od bogatog Stuttgarta, i htjeli iskoristiti naše mogućnosti da bi što ravnopravnije pripadali tom svijetu. Ali za sve to treba imati prave ljude na pravim mjestima, "lokomotive" koje vuku i koji se ne zadovoljavaju s postojećim, koji žele promjene, koji se to usuđuju i stoje iza svojih odluka. Vječna je dvojba imamo li ih dovoljno da se borimo s prevladavajućom ravnodušnošću, neambicioznošću i pomanjkanjem želje za bilo kakvim promjenama.
 

Rijeka 2020.

 Godinama smo govorili i na ovom mjestu pisali kako ni kao država ni kao gradovi nemamo nikakve strategije razvoja, kako ne znamo što bismo htjeli, gdje ulagati napore, što planirati, kako se razvijati, kako nema vizije kakvi bismo trebali biti u skoroj budućnosti. Godinama smo vapili za strategijom i dobili smo je. Dobili smo strategiju razvoja Rijeke do 2020. godine, u koju, međutim, mnogi sumnjaju. I nitko ih zbog toga ne može kriviti jer u ovakvim vremenima zaista nerealno zvuči da će se u idućih pet do šest godina u grad uložiti više od dvadeset milijardi kuna. Već 2017. bismo po tom dokumentu imali Zapadnu Žabicu – autobusni kolodvor i javnu garažu, financirane velikim dijelom iz EU-fondova, tunel od Žabice do Mlake, uređen željeznički kolodvor, novu prometnicu D-403 koja bi vodila od zaobilaznice do novoizgrađenog terminala na Zagrebačkoj obali, završen Sveučilišni kampus, Gradsku knjižnicu i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Benčiću, do kraja desetljeća i novu Sveučilišnu bolnicu žičaru do Trsata i još puno, puno toga. Sve, dakle, o čemu se godinama i desetljećima priča sada bi se trebalo realizirati u roku od samo nekoliko godina u što, "opečeni" i lažnim obećanjima bezbroj puta zavedeni, zaista teško možemo povjerovati. Već smo, naime, navikli dobivati malo i zato bismo se zadovoljili da u idućih nekoliko godina dobijemo barem nešto, da ne stojimo, da ne hiberniramo. Da dobijemo, recimo, veliki park na Delti i najzad novi autobusni kolodvor, a ako bude sreće i postanemo Europski grad kulture, možda i knjižnicu i muzej. I s tim bismo bili prezadovoljni, a onda mogli opet sjesti i vidjeti što bismo mogli napraviti u sljedećih nekoliko godina. Tako bi izgledao puno realniji plan u vremenima kada je svaki korak prema naprijed izuzetno težak i zato bi morao biti dobro isplaniran i dogovoren s financijskim partnerima bez obzira radilo se o privatnom investitoru, državi ili Europskoj Uniji.

A možda su tvorci te strategije vizionari koji misle kako je stiglo riječko vrijeme, možda smo nakon Zagreba i Zadra zaista i mi došli na red. Voljeli bismo da je tako, iako smo s vremenom postali presumnjičavi bez obzira što smo godinama baš na ovim stranicama najavljivali kako bi riječko vrijeme trebalo stići s Europskom Unijom. I možda je zaista stiglo s odlukom iz Talina o glavnim europskim prometnim koridorima, na kojima se našla i Rijeka.
 

EU-koridori

Kako se Rijeka našla na glavnim europskim koridorima? Možda se netko tamo daleko u Europskoj komisiji, netko tko ne razmišlja zavičajno nego realno i racionalno, netko tko ne želi bacati novac na izgradnju ceste za nepostojeću luku Gaženica, netko kome je dovoljno baciti pažljiviji pogled na zemljopisnu kartu Europe zapitao: A zašto ne Rijeka? Zašto ne riječka luka koja može biti glavna luka za Srednju Europu? Možda je ta riječka luka oduvijek, odnosno još od vremena Habsburgovaca, ucrtana u europsku prometnu kartu i samo su se trebale poklopiti političke okolnosti, trebale su ta Rijeka i Hrvatska postati dijelom Europske Unije pa da se riječka luka nađe među glavnim europskim morskim, a zagrebačka među ključnim zračnim lukama u Europi i da tako postanu sastavnim dijelom nove europske prometne karte o kojoj je odlučeno u estonskom Talinu. Devet prometnih koridora, devedeset glavnih morskih i četrdesetak zračnih europskih luka – to je europska prometna budućnost. Ono što posljednjih dvadeset i nekoliko godina nismo znali ili htjeli prepoznati mi sami, učinili su u Europskoj komisiji. Rijeka je, a ne nekakve lučice na jadranskoj obali, sastavni dio mediterankog koridora koji će povezati Iberijski poluotok s Mađarkom i Ukrajinom, Rijeka je bila i ostat će naša glavna i najveća luka i s tom odlukom puno realnija postaje i odluka iz riječke strategije razvoja o razvoju riječkog prometnog pravca. Hoće li se, međutim, zaista u njega do kraja desetljeća uložiti 17 milijardi kuna (milijardu i pol u Zagrebačku obalu, dvostruko u željezničku prugu Delnice – Rijeka – Šapjane, pola milijarde u cestu D-403, isto toliko u Zapadnu Žabicu, 220 milijuna u tunel od Mlake do Žabice, dvije milijarde u cestu D-403, isto toliko u Zapadnu Žabicu, 220 milijuna u tunel od Mlake do Žabice, dvije milijarde u marinu Porto Baroš) ili se radi samo o mašim željama, vidjet ćemo već za koju godinu.
 

Evropski grad kulture

 Može li Rijeka te iste 2020. godine postati europska prijestolnica kulture? Može, ali ne ovakva kakva je danas. Zapušteni nekadašnji industrijski grad, nečistih ulica, koji nikako da zakorači u 21. stoljeće, iako bi to silno želio. Može, uz "dobru priču", dobru viziju i dobar program koji bi pokazao što je ovaj, u europskim razmjerima relativno nepoznati grad, imao nekada, što je uspio sačuvati i najzad upotrijebiti za sadašnjost i budućnost. Program koji će pokazati kako se sačuvala industrijska baština, kako se zgrade rafinerije šećera, nekada najveće privatne kompanije u Habsburškoj Monarhiji, koja je obuhvaćala cijelu Srednju Europu, mogu iskoristiti za Gradsku knjižnicu i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, kako se Hartera može koristiti u kulturne svrhe, ali ne jednom godišnje, kako stogodišnji Teatro Fenice, najstarije armirano-betonsko kazalište u Europi, može biti sjajna koncertna dvorana, a prekrasno lučko skladište Metropolis nacionalni muzej pomorstva. Jer postoji li uopće grad u Hrvatskoj i izvan nje (osim Trsta) na bližem prostoru koji može konkurirati Rijeci kada bi Rijeka željela dobiti veliki u nacionalnim, pa i u internacionalnim razmjerima, muzej pomorske tradicije? Ne samo kao luka, ne samo kao sjedište moćnih brodarskih kompanija i brodogradilišta, već i kao grad iz kojeg je Crikveničanin Ivan Skomerža prvi na Mediteranu krenuo u ribolov s motornom brodicom, dok će se s druge strane Jadrana još desetljećima koćariti na jedra. Ne samo kao grad iz kojeg će put Senja isploviti prvi naš parobrod Hrvat, već i kao grad preko kojeg je tisuće iseljenika na slavnoj Carpathiji, Panoniji i ostalim brodovima kompanije Cunard line otišlo put Novog svijeta.

Samo na taj način Rijeka može postati europskom prijestolnicom kulture. Ako pokaže gdje je bila prije sto godina kada je naglo prekinut njezin nagli razvoj, kada je počela bivati ratnim plijenom, kada su je počeli osvajati, dijeliti i kada su o njoj prestali brinuti. Danas, stotinu godina kasnije mogla bi opet, kao kulturna prijestolnica ujedinjene Europe, vratiti barem dio starog sjaja, a kada se "svjetla pozornice ugase", ostali bi joj i Gradska knjižnica, i Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Muzej pomorstva, i obnovljeni Teatro Fenice i lansirna rampa za torpeda. S mnoštvom obnovljenih objekata za sve te naše talentirane umjetnike, i riječke i one koji bi htjeli doći u Rijeku, bio bi to novi početak. Možda i početak Rijeke kao filmske kulise nakon što bi njezina fotogeničnost bila prepoznata i u širim okvirima, a ne samo kod autora reklama za omiljeno piće u Hrvata. To bi trebala biti priča koja bi Rijeci donijela naziv kulturne prijestolnice, to bi trebala biti vizija kojom bi dobila i Rijeka i Riječani, Rijeka sto godina poslije, to bi mogao biti slogan riječke kandidature za EPK 2020. godine
 

Zatvaranje KBC-a

U ovim vremenima velikih promjena težimo boljem i višem standardu, ne mirimo se s postojećim, a istovremeno smo primorani braniti i ono što imamo. Godinama smo branili i barem za sada obranili i sačuvali 3. maj, glasovitu Croatia-line nismo uspjeli spasiti, borba za opstanak zračne luke traje, spašen je nogometni klub, na redu je, čini se, borba za KBC. Je li uopće moguće da Rijeka, grad takve medicinske tradicije i središte regije koja svoj razvoj, uz ostalo, temelji i na zdravstvu, ostane bez Kliničkog bolničkog centra? Ako to u javnosti najavljuje sam ravnatelj te ustanove dr. Herman Haller, onda to sigurno nije nova priča, onda je to sigurno ideja koja već neko vrijeme kruži i koju se nitko nije usudio javno iznijeti dok to nije učinio sam ravnatelj riječkog KBC-a u trenucima očaja jer javno zdravstvo, ovakvo kakvo je, valjda više ne može funkcionirati. Bez osnovnih sredstava za rad, u starim austrougarskim vojarnama i konjušnicama koje prokišnjavaju, na tri lokaliteta. Tako to, tvrdi dr. Herman Haller, izgleda u Rijeci, a ništa bolje nije ni u ostalim dijelovima Hrvatske koja nema više dovoljno novaca za 64 bolnice i mnogi će gradovi u budućnosti sigurno ostati bez njih.

U opasnosti je, dakle, mimo svake pameti, i Rijeka, treći grad po veličini u Hrvatskoj, po mnogo čemu i prvi u državi, grad s Medicinskim fakultetom i srednjoškolskim medicinskim obrazovanjem, grad u kojem je još 1971. izvedena prva transplatacija bubrega na ovim meridijanima, centar područja na kojem se nalaze brojne privatne zdravstvene ustanove, sjedište regije koja je zacrtala zdravstvenu strategiju o kojoj je u prošlom broju Sušačke revije govorio dr. Vladimir Mozetič i od koje bi, zahvaljujući medicinskom znanju, iskustvu, tradiciji, klimi i položaju, moglo ovdje živjeti na tisuće ljudi. Koji istovremeno trebaju i moraju imati i javnu zdravstvenu zaštitu, međutim, na izgradnju nove bolnice u Rijeci čekamo desetljećima, kao uostalom i na izgradnju mnogo čega drugoga. Godinama se samo priča o brojnim planovima i projektima koji ostaju samo na riječima, ali kada je u pitanju KBC, strpljenju je došao kraj. Ovako dalje izgleda više ne može, jer u protivnom ne bi dugogodišnji ravnatelj te ustanove javno najavio mogućnost njezinog zatvaranja. Predstoji, po svemu sudeći, teška borba za riječki KBC. Što bi za Rijeku značilo zatvaranje, ne treba ni početi opisivati, na tako nešto ne smijemo ni u snu pristati.
 

Starost

Stari smo. I kao kontinent, i kao država i kao županija. Europa je postala najstarija regija na svijetu, a Hrvatska se s prosječnom starošću svojih stanovnika od 41,7 godina našla među deset najstarijih europskih zemalja. U društvu s Njemačkom, Italijom, Grčkom, Portugalom, Švedskom, Bugarskom, Latvijom, Litvom i Austrijom. Od 1991. prosječno smo ostarili za četiri i pol godine, a od 1971. skoro osam godina. I to nije kraj. Procjenjuje se kako ćemo svake godine gubiti po 25 tisuća stanovnika, te da će nam za 40-tak godina nedostajati 370 tisuća radnika. I čini se da je baš Rijeka i riječko područje najugroženije, jer najmanje mladih do 19 godina u ukupnom udjelu stanovništva ima baš Primorsko-goranska županija. Tek 20,93 posto, čime se našla u društvu Ličko-senjske, Karlovačke i Šibensko-kninske koje nose oznaku vrlo duboke starosti. Što to znači i koje sve to probleme nosi, nije ni potrebno objašnjavati imajući u vidu kako će se Njemačka, Švedska i ostale bogate, a stare zemlje upravo zahvaljujući svojem bogatstvu puno lakše nositi s tim problemom, a Rijeka i Primorsko-goranska županija morat će pod svaku cijenu nastaviti razvijati ideju Rijeke kao sveučilišnog grada ne bi li privukli što veći broj mladih ljudi iz regije. I ne samo njih već i one starije od 60 godina, kojih u krugu od 500 kilometara od Rijeke ima čak 14 milijuna, kako bismo im pružili sve što im treba za što udobnije starenje. Ali, to je već druga priča, priča o zdravstvenoj strategiji Primorsko-goranske županije, o čemu smo pisali, ponavljamo, u prošlom broju Sušačke revije. 

OŠ Vežica

U krizna vremena najlakše bi bilo dići ruke od svih ideja, kriza je idealan izgovor za odustajanje od svih projekata. Ali i u vrijeme krize postoje ljudi koji se trude, koji žele više i koji "vuku". Kao, primjerice, oni iz Osnovne škole Vežica, prve hrvatske osnovne škole koja je rekla: Zbogom udžbenicima! Nema više teških torbi, nema više 15 kila tereta na leđima, samo bilježnice i tablet računaloza svakog učenika. I hrabri nastavnici i roditelji koji su se odlučili na taj, u hrvatskim prilikama, revolucionaran korak. Krenuti u nimalo jeftin poduhvat u danima kada u školama širom Hrvatske nema novaca čak ni za kredu ni za papir i zakoračiti tako u digitalno školsko doba, znači imati i viziju i hrabrosti i odlučnosti. I osjećaj u kakvom prijelaznom razdoblju živimo i kako će već sutra svi oni koji se nisu uspjeli prilagoditi novom dobu biti gotovo nepismeni. I nepripremljeni za to novo doba koje već teče. Školarcima iz OŠ Vežica se to sigurno neće dogoditi.
 

Arheološki park

 Bit će to jedan od najatraktivnijih gradskih trgova. Zapušteno područje u Starom gradu, nekada davno sjedište rimskog zapovjedništva, pretvara se u gradski arheološki park. Bit će tako najzad oživljena i stara, ona rimska, povijest grada za koju se godinama nije marilo, sjetimo se samo otkrivenih i kasnije zakopanih rimskih termi. Mogli bismo se tako, nažalost, sjetiti još mnogo toga za što se ne mari i što propada pred našim očima – od lansirne rampe za torpedo do Metropolisa. Ali ipak smo neprekidno u nadi da će na sve to jednom doći red kao što je došao red na Arheološki park u Starom gradu, kojeg do prije nekoliko godina nismo mogli niti zamisliti. U vremenima besparice svaki takav realizirani projekt i svaki korak naprijed i te kako nas raduje i budi našu želju da se krene dalje u uređenju Starog grada. Da se odmah krene na uređenje trga kod Kosog tornja. 
 

Plomin C

 Nevjerojatna je upornost onih koji žele realizirati taj projekt unatoč žestokom i stalnom otporu i istarske i primorsko-goranske javnosti. Kod svih drugih infrastrukturnih projekata nakon negativne reakcije javnosti projekt bi se barem na neko vrijeme maknuo u stranu ili bi se od njega potpuno odustalo. Primjera je bezbroj: od HE Ombla, preko LNG-a u Omišlju do golf-terena širom Hrvatske. Jedino od Termoelektrane Plomin C koju bi pokretao ugljen ne želi se odustati, iako je studija zelenih pokazala kako će utjecati na zdravlje i prouzročiti brojne bolesti, premda smo već imali negativnih iskustava s ranijim Plominima i njihovim utjecajima na šume Gorskog kotara, iako se radi o zastarjelom konceptu energetskog razvoja, i nemamo ugljena, te ćemo ga morati uvoziti, iako žestoko zahtijevamo od drugih, od mađarskih vlasnika INE primjerice, da u svojoj proizvodnji prijeđu na plin. Unatoč svemu tome, čak i unatoč tužbi zelenih protiv Ministarstva okoliša i prirode, koju je Upravni sud u Rijeci odbacio, vladajući guraju taj projekt dalje. Od mnogih se lako i prelako odustalo, pada nam odmah na pamet ravničarska pruga od Rijeke prema Zagrebu, ali Plomin C, netko je tako odlučio, mora ići. Od njega nas, čini se, može spasiti jedino eventualna nezainteresiranost stranih investitora za taj projekt vrijedan 800 milijuna eura.
 

Najkišovitiji grad

Uvijek smo slovili za kišni grad, u Hrvatskoj je od Rijeke kišovitiji samo Ogulin, ali da ćemo se baš svrstati među najkišovitije u svijetu, tko je to mogao pomisliti. A te nedjelje, posljednje u rujnu, Rijeka je s 250 litara kiše po kvadratnom metru bila najkišovitiji svjetski grad, ispred kineskog Sanhu Daoa i američke zračne luke Shreveport. Poplavljene ceste i parkirališta, obala i tržnica, ali, srećom, bez većih prometnih problema, jer ipak je to za većinu Riječana bila neradna nedjelja, dan nakon velikih navijačkih nereda na stadionu na Kantridi i slobodan dan kao stvoren za promatranje obilne kiše kroz prozor iz suhog toplog doma.
 

Rijeka u pokretu

 Film se zoveRijeka – grad u pokretu. Autor je riječki fotograf Goran Razić, a film koji se sastoji od čak 40 tisuća fotografija preplavio je društvene mreže. Pedesetak riječkih lokacija, jedna fotogeničnija od druge, film koji se može pogledati nebrojeno puta. I pri svakom gledanju uočiti ćete nešto novo, neki novi detalj, ljepotu nekog od prikazanih mjesta, ljepotu koje možda niste ni svjesni iako možda baš tuda prođete svakog dana. A upravo tome i služe ovakvi izvanredni uradci. Da nas podsjete na ljepotu koja nam je postala nešto samo po sebi razumljivo, da obratimo pažnju na zalazak sunca za Učku, na nesvakidašnju ljepotu naše ribarnice i drugih prekrasnih zgrada, na prelijepi pogled na grad s Trsata ili Svetog Križa, na naše dizalice i još puno toga što se može vidjeti na desecima tisuća fotografija majstora fotografije Gorana Razića. Da osvijestimo tu ljepotu i barem na trenutak svakog dana unatoč silnim poslovnim i privatnim obavezama uživamo u njoj.
 

Muzej djetinjstva

 Pisali smo o tome i plašili se hoće li zaživjeti ta sjajna ideja. Sjajna poput one zagrebačke o Muzeju prekinutih veza koja je odavno obišla cijeli svijet. Što bi se trebalo dogoditi i Muzeju djetinjstva. Jer kao što skoro svi imamo ili smo imali neki predmet koji nas je podsjećao na neku prekinutu ljubavnu vezu, isto tako smo svi jednom bili djeca i uživali u djetinjstvu koje je tako brzo prošlo bez obzira gdje smo se igrali. Na livadama, morskoj obali, kraj lučkih skladišta ili na školskom igralištu. Bilo nam je lijepo bez obzira jesmo li od igračaka imali jedino loptu ili sve najljepše autiće i lutke za presvlačenje. Bez obzira jesmo li se igrali tuđim igračkama ili su drugi dolazili u naše domove, jesmo li nešto imali ili nismo, djetinjstva se uvijek volimo sjetiti kao doba bezbrižnosti, trke i veselja. Rijetkima se na spomen djetinjstva budi više ružnih nego lijepih uspomena kojih će se mnogi željeti prisjetiti u Muzeju djetinjstva. Na riječkoj adresi Ivana Grohovca 2, uzPeek &Poke, prvi hrvatski muzej informatike.
 

150 godina Primorja

 Šlag na kraju. Još jedna igra koja je više od igre. Sto i peti rođendan, onako skromno, potiho, kako smo od njih već i navikli, proslavili su primorjaši.Jedni od onih rijetkih, vratimo se na početak teksta, koji su godinama držali taj dodir sa svijetom, čak i onda kada smo ga izgubili u gospodarskim i političkim krugovima. Primorje je uvijek bilo tu, uvijek smo na njih mogli računati. Da ne govorimo kolike su generacije riječkih plivača, vaterpolista, sada već i sinkroplivačica prošli kroz bazen(e) na Kantridi ili koliko je osvajača olimpijskih odličja iz redova primorjaša treniralo na Kantridi. Ćiro, Jobo, Nonković, Stipanić, Mustur, Roje, Glavan, Hinić, Barać, Burić, Premuš,... Uvijek je nezahvalno nabrajati ih, jer u tom broju uvijek ćemo nekoga nehotice izostaviti, a sa svima se, naravno, ponosimo. Kao uostalom i s cijelim klubom koji je uvijek bio među najboljima u svim tim državama koje su se mijenjale na ovim prostorima. Pokazujući pritom i otpor nasilnim režimima, pa je već prešao u rado prepričavanu angedotu odgovor Vazme Pavešića talijanskim osvajačima kako Victorija, prethodnica Primorja, može i pauzirati godinu dana ako treba, jer ne želi igrati s njima u istom natjecanju. Sto i pet godina tradicije, sto i pet godina ponosa, sto i pet godina uspjeha i borbe za vrh s dubrovačkim Jugom, zagrebačkom Mladosti, beogradskim Partizanom, talijanskim Pro Reccom i mađarskim Vasasom. Uvijek je to bilo usko, ali odabrano društvo iz bivše Jugoslavije, Mađarske, te Italije i Španjolske, vrlo jaki klubovi protiv kojih nikada nije bilo lako doći do uspjeha. Ali koji su uvijek na putu do uspjeha morali računati da pored ostalih moraju savladati i primorjaše. Od kojih i dalje očekujemo naslov državnog prvaka koji je osvojen samo jednom, davne 1938. godine.

Fotografije: Dražen Šokčević

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana